Voditelj mehanizacije: Most ćemo lako složiti kad ‘izronimo’ iz mora

Dvadeset mjeseci po ugovoru bit će potrebno za okončanje prve faze gradnje mosta kopno - otok Čiovo, koji bi nakon više od tri desetljeća napokon riješio prometni čep koji se, pogotovo ljeti, stvara na tom području. Tako svi s nestrpljenjem čekaju listopad iduće godine kada bi most u dužini 521 metar bio otvoren za promet, a kako napreduju radovi, je li ovi savršeni vremenski uvjeti pogoduju eventualno ubrzanom ritmu gradnje provjerili smo na licu mjesta - na gradilištu tog tako dugo očekivanog spoja otoka Čiova s kopnom prije istočnog ulaza u grad Trogir.

Dug 521 Metar

- Uvijek tijekom gradnje imate problema na gradilištu, pa s prevelikim optimizmom baš i ne mogu reći kako ćemo prije sljedeće jeseni okončati most, iako nam ovi vremenski uvjeti u studenome itekako odgovaraju - zadovoljan ritmom samog izvođenja radova govori nam Davor Trlaja, dipl. ing. građevine iz Šibenika, dok u njegovu društvu obilazimo gradilište.

On je voditelj projekta i predstavnik investitora Hrvatskih cesta, koji su od veljače ove godine započeli s gradnjom mosta, a koju obavlja zagrebačka tvrtka Viadukt.

- Most će vam biti dug 521 metar, širok trinaest metara i imat će dvije vozne trake, plus pješačku i biciklističku stazu. Neće biti baš visok, minimalno smo ga mogli dignuti od mora zbog vizure grada Trogira koja se ne smije sakriti. Tako će ispod njega moći prolaziti plovila do šest metara visine, a mehanizmom otvaranja mosta omogućit ćemo plovnost i za veće brodove.

Kakav će biti režim otvaranja mosta dogovorit će po potrebi jedinica lokalne samouprave s Lučkom kapetanijom, dok ćemo mi, Hrvatske ceste, taj režim otvaranja mosta provoditi za plovni put od 25 metara - sipa nam iz rukava inženjer Trlaja brojne podatke vezane uz sam most, dok prolazimo gradilištem do pontona na kojem se kočoperi povelika dizalica.

Grdosija je to, najveća u Hrvatskoj s kranom od nevjerojatnih 98 metara, nosivosti 750 tona. Kupljena je za rad na mostu Pelješac, zajedno s pontonom mjernih jedinica: 87 puta 31 metar i nosivosti više od tri tisuće tona, sve u vrijednosti nešto manjoj od deset milijuna eura. No kako tamo na jugu od samog starta zapinje, sada je dizalica Manitowac 18000 pred Čiovom.

- Morali smo je skratiti za glavu - smije se Damir Nekić, voditelj mehanizacije na gradilištu, rodom iz Posedarja s adresom stanovanja u Rijeci, a sada na privremenom radu u Trogiru, te nam pojašnjava:

- Zbog avionskog koridora i blizine aerodroma morali smo smanjiti granu dizalice pa je sada visoka tek 48,8 metara. No sve to neće našu ljepoticu omesti da diže i premješta betonske elemente od oko 140 tona ili pak čelične konstrukcije težine oko 200 tona.

Treba naime posložiti trinaest stupova i dva upornjaka koji će na kraju premostiti more između kopna i Čiova, a sada nakon osam mjeseci gradnje već su vidljive konture oba upornjaka i četiri stupa.

- Lako je raditi sada po ovom vremenu, a evo dolje pravih udarnika - pokazuje nam jedan od djelatnika kvartet mušketira s kacigama dolje u građevnoj rupi. Ispod razine mora naliveni su temelji, pa stupovi mosta koje, dok se grade, od prodora slane vode štite čelične talpe ili žmurje. I dolje iz rupe mašu nam na tren Marijan Markić iz Daruvara, Mile Vranjić iz Like, te Dalibor Pavić iz Gradiške i Željko Čavlović zvan Siso iz Petrinje.

Zahtjevan posao

- Iskusni su vam oni graditelji, kao i svih stotinjak radnika koliko nas ima na gradilištu. Most vam je specifičan za gradnju, a ovo je najteži dio - rad ispod razine mora. Nakon tog morskog dijela slijedi i dosta radova iz plovila, pa vam je to sve zahtjevno, no majstori smo vam mi za sve to obaviti - pojašnjava dalje Nekić, dok mi pratimo rad na stupu u moru, odnosno pilonu.

Složena je to gradnja, bilo betoniziranje temelja ili nosivih stupova, ili pak slaganje poslije čelične konstrukcije mosta. U dijelovima stižu iz Makedonije čelične ploče u rasponu od 20 do 32 metra, koje će se zatim kao lego kockice slagati u - most!

Od zore do sumraka

Stoga, osim vrijednih ruku radnika - među kojima su armirači, tesari, betonci, strojari, vozači, dizaličari, mornari, mehaničari, građevinari, inženjeri - potrebna je i prava sila mehanizacije.

- Dvadeset minuta prije sedam sati ujutro pale se strojevi, zagrijavaju za početak rada tijekom cijelog dana, radimo u smjenama, rokove treba ispuniti - govori nam najstariji djelatnik na gradilištu, 60-godišnji Drago Matić iz Metkovića.

- Ne znam jesam li baš najstariji, tu su još dvojica mojih godina - govori nam ovaj nekadašnji pripadnik legendarne Četvrte gardijske brigade.

Bio je tada u sanitetu, a sada kao vozač i vlasnik svih “voznih” kategorija Drago zna upravljati cijelom mehanizacijom na gradilištu.

- Lipo nas je vrime potrefilo, pa je lako raditi, iako vam uvijek na gradilištu treba biti oprezan i pažljiv - podučava nas Metkovac, ispraćajući nas s terena na kojem caruju, bolje reći neumorno “zuje” brojni strojevi, od bagera, gusjenica, dizaličara, buldoždera, valjaka, kamiona, cisterni za gorivo, miksera za beton, beton pumpe, pa i dvije dizalice na kotačima, jedna od 50, druga od 90 tona...

Sandra Barčot
Snimio Božo VUKIČEVIĆ / CROPIX

Investitor gradnje mosta kopno - otok Čiovo su Hrvatske ceste, projektant je Sveučilište u Zagrebu-Građevinski fakultet, nadzor obavlja Institut IGH, a izvođač radova je Viadukt Zagreb. Vrijednost projekta je 207.881.506 kuna, a sufinanciran je od EU-a u 85 postotnom iznosu - 176.699.280 kn. Projekt će se odvijati u dvije faze - prva je izgradnja samog mosta i pristupnih cesta u dužini od 200 metara na kopnenoj strani, odnosno 800 metara na otočnoj strani, s instalacijama čija vrijednost je 129.510.941 kn. Druga faza obuhvaća nastavak rada na ostalim pristupnim cestama, od mosta do centra otoka, odnosno do Žednog i županijske ceste, te na kopnu do obilaznice iznad Trogira. Kuriozitet je kako će se sam pristup mostu s obje strane, i kopnene i otočne riješiti rotorima, čime se u startu izbjegava prometna gužva. Izvedba projekta je od 1. kolovoza 2014. do 31. listopada 2016. godine, a otvaranje gradilišta na mostu započelo je 6. veljače 2015. godine, dok je prva lopata \'zabijena\' u zemlju bila deset dana kasnije, 16. veljače ove godine.