Tvornica cijevi za kanalizaciju i odvodnju Ivice Vukovića iz Zagvozda postala je ozbiljan izvoznik. Nakon što su iz Dalmatinske zagore cijevi od ekološki prihvatljivih materijala izvezene u Novi Zeland, Vuković je počeo osvajati i tržište Europske unije, gdje je poliester odbačen kao neprihvatljiv materijal pa je Vuković postao konkurentan s cijevima od termoetilena i kao takav tražen poslovni partner u svijetu.
Ovih dana iz Zabiokovlja se autocestom cijevi njegove tvrtke “Spiral Pipes Technics”, koja je nastala iz poznatijeg “Kraha”, transportiraju u Austriju, no unatoč tome na domaćem tržištu inovativni “Spiral Pipes Technics” nema posla?! Zašto?
– Godine 2017. objavljena je knjiga “Tehničke specifikacije” iza koje stoji posredničko tijelo razine dva koje je formirano u “Hrvatskim vodama” i čiji članovi rade na implementaciji i tehničkom usklađivanju projekata koji su financirani od strane EU-a. Već tada sam reagirao s određenim primjedbama, no moja su pitanja samo proslijeđena drugim instancijama. U međuvremenu, bez obzira na zahuktale radove na mnogim aglomeracijama – poput Osijeka, Varaždina, Čakovca, Rijeke, Šibenika, a sada i Splita i Trogira – nigdje, ali baš nigdje, nije ugrađena ni jedna jedina moja cijev, prvenstveno zbog toga jer su se naručivale cijevi od poliestera čija je ugradnja zabranjena člankom 15. Zakona o gradnji – tvrdi Vuković.
Najrazvijenije europske zemlje izbacile su iz uporabe cijevi od poliestera, kao što su ranije odbačene i azbestne cijevi kao ekološki i zdravstveno neprihvatljive, no na to se u Hrvatskoj, tvrdi Vuković, žmiri, iako i naš Zakon o gradnji jasno kaže da su, kad su u pitanju cijevi, dopušteni samo materijali koji se mogu reciklirati.
– Tvornica cijevi od poliestera u Austriji je zatvorena, ali zato mi uvozimo takve cijevi iz Turske ili Ukrajine koje nisu u EU-u i, da apsurd bude veći, ugrađujemo ih u sklopu projekata koje subvencionira ista ta Eropska unija. Da sve bude licemjernije, iza tih proizvođača stoji austrijski kapital koji nastupa po logici – ako više ne možemo cijevi od poliestera proizvoditi kod kuće, proizvodit ćemo ih preko poslovnih partnera, tamo gdje je to moguće.
- Naš Zakon o gradnji je jasan kad kaže da dolaze u obzir samo oni proizvodi koji se mogu reciklirati i termalno uništiti, a to poliester nije – veli Vuković, koji je o tome pribavio i mišljenje stručnjaka Kemijskog i tehničkog fakulteta u Zagrebu, koji potvrđuju njegove navode, no sve mu je uzalud.
Kad je u pitanju vodovodna i kanalizacijska infrastruktura, riječ je o golemim investicijama, no usprkos odličnim referencijama Vukovićeva tvrtka, koja je, nota bene, sudjelovala u gradnji zagrebačke zračne luke, što je njezin posljednji veliki domaći posao, u Hrvatskoj ne može konkurirati.
– Ignorira nas se zbog uvozničkih lobija. Nijemci, Englezi, Francuzi... odbacili su poliester, a istodobno EU financira projekte u nas gdje se ugrađuju kanalizacijske cijevi od tog materijala i pri tome se, ponavljam, otvoreno krši zakon, a da za to nikoga nije briga. Kad se upozori na tu činjenicu, onda se naručitelji cijevi skrivaju iza projektanata prebacujući odgovornost na njih, a zapravo se radi o tome da se za uvoz cijevi od poliestera uzimaju velike provizije i, ako se taj materijal trajno izbaci iz uporabe, puknut će cijeli lanac dobavljača koji u tome sudjeluju – kaže Vuković.
U Krstaticama su upravo pustili u pogon novi cjevovod.
– I to s cijevima iz Indije! Od lijevanog željeza. Istodobno, u tvornici cijevi od ekoloških materijala u Drnišu, čiji su vlasnici hrvatski branitelji, ljudi nemaju što raditi – upozorava Vuković do koje su mjere uvoznički lobiji naškodili hrvatskim proizvođačima.
Vukovićeve cijevi su od termoplasta, polietilena. Zavarene su, a vijek trajanja im je sto godina.
– Ovih dana takve ekološki prihvatljive cijevi mi iz Zagvozda izvozimo u stare europske zemlje, a nama se cijevi od poliestera ugrađuju u svim našim aglomeracijama, osim Makarske. Oni su rekli: “E, nećemo, mi ćemo uzeti samo Vukovićeve” – veli naš sugovornik.
Godine 2015. godine u Hrvatsku je uvezeno 42,8 milijuna eura cijevi iz Europske unije te 7,5 milijuna eura izvan EU-a, a u 2016. godini 38 milijuna eura. I onda se žalimo kako nam je svaka proizvodnja zamrla i da ćemo svi samo “kuvat kave i minjat lancune”.
Nismo bolje ni zaslužili.
