Umirovljenik iz Kaštela kojem su carinici ukrali Božić ukrase je prodavao za bolesnu suprugu: Blagdane ću, eto, provesti u zatvoru, gdje je kriminalcima i mjesto

Zdravko Marić taman je bio kod Stankovića. "Nedjeljom u 2" na kauču. Sa strahom u prsima od još jednog ponedjeljka. Jer kad nedjelja dođe, nekako se osjećaš kao da si privremeno spašen, kao da si došao do pika u vječnoj igri egzistencijskoga hvatanja. Kao da će lovci odustati i kao da će se do ponedjeljka neko čudo dogoditi.

Zdravko Marić taman je počinjao svoju priču - veliku, kažu ekonomski znalci od Chicaga do Zagreba da veće još nismo vidjeli - kada su se vaši reporteri, ostavljajući iza sebe nedjelju i žureći prema ponedjeljku, uputili iz Kaštela prema splitskoj redakciji. Taman je Zdravko Marić pohitao svima obećati bolji život kada smo zatvorili reporterski notes pokušavajući smisliti prvu rečenicu bez uskličnika i neprimjerenih glagola.

Zdravko Marić taman je bio priznao kako sve one puste hrvatske tvrtke koje svojim radnicima umjesto zaslužene božićnice daju bonove, krše zakon, kada su se Zvonko i Ankica obješeno pogledali. Igre gladi za njih su završene i prije nego su počele.

Čuli ste za Zvonka i Ankicu? Sigurno jeste iako im imena ne znate. Zvonko vam je, naime, onaj "djedica" kojemu su prije nekoliko dana, kako se to munjevito proširilo društvenim mrežama, "carinici ukrali Božić". Vidjeli ste tu fotografiju?

Ne kradite nam Božić: službenici Carine napisali kaznu starijem gospodinu i pokrenuli veliku akciju na društvenim mrežama

Da, onaj zbunjeni gospodin, jer kako drukčije nazvati čovjeka koji stoički podnosi nepravdu nego gospodinom, koji nemoćno promatra kako mu hrvatski carinici, opremljeni poput američkih specijalaca, na jednom novokaštelanskom zidiću ispisuju kaznu zbog prodaje adventskih aranžmana, upravo je Zvonko, a vjenčići koji se na toj amaterskoj fotografiji ne vide djelo su njegove supruge Ankice.

Eto, to su vam Zvonko i Ankica.

- Odmah na početku, da se zna, priznajem svoju krivicu, ne bježim od odgovornosti. No, ne mogu a da se ne zapitam jesmo li ja i mojih devet božićnih aranžmana najveći problem ove države. Dok drugi za pokradene milijune gule krumpire i rade za opće dobro, dok se takve lopove prezentira nekakvom gospodom, mi, mali ljudi, zbog nekoliko aranžmana, postajemo kriminalci - tim nas je riječima u svojoj obiteljskoj kući u Rudinama dočekao Zvonko.

Nije mu pred novinarima ugodno. Nikad nije ni sanjao da će u njegovu domu škljocati blicevi. Da može, u zemlju bi Zvonko propao od neugodnosti. A opet, guši ga to što mu se dogodilo, drži s obje ruke za grkljan i ne pušta.

- Uvjereni smo kako nas je neki zlobnik prijavio inspekciji - mučno će.

- Toga sam jutra došao s vijencima pred trgovinu i na obližnjem zidiću izložio ukrase koje izrađuje moja supruga. Nije prošlo ni pola sata kad eto ti četiri inspektora. Doslovno su me opkolili, kao najvećeg kriminalca. Pokušao sam ih zamoliti da mi izreknu neku opomenu, da me udalje s mjesta na kojemu sam prodavao vijence, ali oni za tako nešto nisu željeli ni čuti. Oduzeli su mi devet vijenaca i napisali kaznu koja me sutra može opaliti po novčaniku od 500 pa sve do 40.000 kuna - tiho će Zvonko, strahujući od brojki o kojima je samo čuo da postoje.

Zvonko uporno ponavlja priznanje da je bio u prekršaju, ne bježi od odgovornosti "zločinca" koji je pokušao ilegalno prodati devet ženinih adventskih ukrasa, ali jednako tako krsti se nad državom koja strogoću trenira na malim ljudima.

- Ako kazna bude velika, ja je neću platiti, nemam, otkud mi toliki novac. Neka me vode u zatvor, tamo kriminalcima i je mjesto - gorko se smije.

Supruga mu je bolesna. Zbog nje se, veli, i dao u "kriminal". Zbog svoje Ankice, da je uščuva još neko vrijeme.

- Vjerovali ili ne, ovo što prodamo uoči blagdana ide za moje liječenje i toplice koje sama moram platiti 2300 kuna. Teško sam bolesna, stopostotni sam invalid i liječenje mi je neophodno. Živimo od 2300 kuna naših zajedničkih mirovina i jednostavno moramo na neki način sebi priskrbiti novac za liječenje - veli Ankica.

Vijence koji će krasiti stolove tijekom došašća u carinskim ispostavama diljem zemlje - ta, devet ih ima, neće ih valjda uništiti!? - sama izrađuje. Bere lozu, skuplja šiške, a ljudi joj, objašnjava, daju stare kuglice koje su namjeravali baciti u smeće.

- Sve što nađem iskoristim za ukrase koje postavim na vijence, oni su trebali biti naš blagoslov, a sada zbog njih proživljavamo kalvariju. A opet, tješi nas moralna podrška ljudi koji nam se javljaju iz cijele Hrvatske i žele nam pomoći na razne načine. Nama, međutim, ne treba novac, jer snađemo se mi uvijek, pa ćemo i sada, priskrbit ćemo koju kunu - kroz suze će Ankica.

Samo da Zvonko u međuvremenu ne završi u zatvoru...

- Je, zatvor, nema mi druge - potišteno će.

Razmišljamo da ga razvedrimo šalom kako nije ni prvi ni zadnji koji je zaglavio zbog žene, ali odustajemo. Nije ova Hrvatska za šale. Uostalom, i ministar financija, šef svim hrvatskim carinicima, kod Stankovića je jučer bio smrtno ozbiljan. Tek se na koncu malo opustio, ono kad je zavrnuo rukav i pokazao sat od 50.000 kuna. Zarađen, reče, pošteno i po zakonu.

Jesi li čuo, Zvonko?