U zaseoku neženja prolomit će se dječji plač nakon 10 godina

Vjenčao se postariji momak iz zaseoka Gavrani u Rastovcu u općini Zagvozd i za ženu uzeo mladu Slavonku iz Slavonskog Broda, pa skoro mlađu i 20 godina od sebe. I reklo bi se, pa što, ništa neobično. Pa prošlog vikenda bilo je na desetke vjenčanja diljem županije. Ipak, ruku na srce, ovo vjenčanje u Rastovcu nije tek jedno u nizu, pa je stoga i zanimljivo. A, evo zašto?

Ivan Gavran (43) zvani Ribar stari je momak iz zaselka Gavrani odmah ispod kršne Biokove. Seoski lola, kakvih na desetke ima diljem zaselka Zagvozda, nije se ženio, a majka Ivanka već se pomirila s činjenicom da u kuću neće doći nevjesta. A Ivica je vrijedan, marljiv, radišan, vrstan građevinar, ali, eto, uklopio se u društvu neženja i gotovo.

- Govorila sam ja njemu, ajde, Ivane, ženi se, ko će te pod stare dane pazit i mazit, a i u Gavrana se odavno nije čuo dječji plač. Odselilo sve, a ovde je lipo živit. I moj Ivica neće, pa neće. Kad odjednom, ko grom iz Biokove. Ivan kaže meni: Majko, dovodim ti nevistu. A ja skoro u nesvist pala. Nisam mu virovala, dok je nisam vidila. Sada mi je srce na miru - kazuje nam Ivičina majka Ivanka.

Kršna lipa konobarica

- Bilo je to ovako, započe priču Ribar. Ja s društvom u jednoj gostioni u Ugljanima kod Trilja. Malo se i popilo, a služi nas kršna lipa konobarica. Pitam, odakle je, a ona ljubazno kaže da je iz ravne Slavonije i da se već zaljubila u ovaj kamen Dalmatinske zagore. Velim ja u sebi, ako se zaljubila u kamen, mogla bi i u mene. A, opet kažem, neću se ženiti, ko će navike poremetiti, što će reći prijatelj Tonči i Buco Drlje s kojima se družim. Oni isto neženje, a ne bi tija klapu razbivat.

- A opet mislim, dobra mala, kršna. Pitam je bi li tila vidit još više kamena nego što ga ima na Ugljanima, tamo u mom Rastovcu. Kada toliko voli kamen i kad se u nj zaljubila, kada vidi Biokovu i onaj krš, zaljubit će se totalno. I bogme, ona pristane. I tako dan po dan, skoro godinu dana i onda odluka da se ženimo. Kažem ja, ako se već seoski lola Ribar ženi i krši sveto pravilo podbiokovskih neženja, to vinčanje mora biti upamćeno ne samo u Rastovcu i Zagvozdu već i šire - veli nam simpatični Ivica Gavran.

Obećanje dano i ispunjeno. Takvih svata nadaleko nije bilo. Vjenčanje bilo u okružju najstarije crkvice u Imotskoj krajini, one svetoga Stipana u rodnom mu Rastovcu.

Dalmatinci čvrsta karaktera

Vjenčao ih don Jakov Cikojević, Ivicu Gavrana i njegovu izabranicu Marinu Tomas na velikom kamenu isprid crkve, koja je cijela od kamena. Okolo crkvice sami kamen, a sve to skupa u okružju kamenite Biokove. Kamena ko mora, ne vidiš mu kraja. I konačno, svatovi nisu bili ni u jednom hotelu, niti restoranu, već je pop dozvolio da se svati zabave u crkovnom dvorištu. Prvi put u povijesti te crkve.

- Oduševljena sam ne samo mojim Ribarom, nego i ovim činom vjenčanja, ovim kamenom. U mojoj Slavoniji kamena ni za lijeka, a ja uvijek govorila, Bože moj, da me sudbina hoće dovest u Dalmaciju, u kamen. Tamo su ljudi čvrsta karaktera ko njihov kamen. I Bog usliša moje molitve i dođo ja u Rastovac. Mojoj sreći kraja nema - veli nam mladenka Marina.

Slavilo se u Rastovcu do ranoga jutra, odjekivala je pjesma padinama Biokova, što od sreće, što od ponosa, što je jedan neženja manje. I još nešto. Čini se, prema govorkanjima, da je mladenka već u drugom stanju. A što će tek biti kada se dječji plač nakon desetljeća pročuje Rastovcem. Ječat će Biokova od sreće. Evala, za Ribara. Čini se da je u svoju mrežu uhvatio pravu ribu.

Braco Ćosić