U najužem centru Vrboske na otoku Hvaru već jedno desetljeće urušava se bivša tvornica za preradu ribe, izgrađena 1894., koja je kao eklatantan primjer ranoindustrijske arhitekture prethodno bila pod preventivnom zaštitom Ministarstva kulture. Valjda više nije, jer od građevine nije ostalo gotovo ništa.
Ona je čitava na tlu, osim dimnjaka koji je također u lošem stanju i sva je sreća da ispod građevinskog materijala što se obrušavao od krova prema dolje nitko nije nastradao.
Furešti i domaći su urušenu tvornicu bezbroj puta fotografirali, pitajući se što se to događa u poznatom hvarskom ljetovalištu koje, zbog njegovih pet mostova, nerijetko nazivaju Malom Venecijom, pa i Saint Tropezom, jer je i to utočište bogatih i slavnih na francuskoj azurnoj obali nekada bilo tek ribarsko mjesto.
A u našoj Vrboskoj tvornice u kojoj su brojni otočani desetljećima zarađivali kruh za sebe i svoje obitelji više nema, a što je najgore, ona nanosi neprocjenjivu štetu turističkoj prepoznatljivosti ovog odredišta, ljudi zbog stanja u kojem je trpe sasvim konkretnu štetu.
– E, u tvornici je na momente radilo od 140 do 150 ljudi, a što se Vrboske tiče, od nje je živjelo možda i dvije trećine obitelji. U pravilu smo imali dvije do tri plivarice, a osim naše, prerađivali smo ribu iz Turske, Italije, pa čak i Japana. Sjećam se dobro da smo proizvodili barem 15 različitih proizvoda, a riba je bila vrhunske kvalitete jer je nismo kuhali, nego frigali. Zato i jesmo izvozili u zemlje kao što je Rusija, Austrija, Francuska i Portugal, a danas je ta građevina, nažalost, jedno veliko ruglo, prava sramota našega mjesta – s ogorčenjem veli barba Antun Stipišić (83), sada umirovljenik, koji je na preradi ribe u rodnoj Vrboskoj radio punih deset godina, od 1956. do 1966. godine.
No, tvornica je nedugo nakon toga zatvorena, da bi jedno vrijeme u njoj bila i drvodjelska radionica tadašnje hotelske tvrtke "Vrboska", a onda je tijekom privatizacije njezin vlasnik postao poduzetnik iz Splita. Dakle, Vrbovljani su se odlučili baviti turizmom, a ne preradom ribe.
Međutim, ni ta famozna preventivna zaštita nije bila učinkovita jer se građevinu štitilo tek administrativno, zato se ona i jest urušila. Naposljetku, tvornica je pala u ruke nekog Talijana, svojedobno se govorilo da će na njezinu mjestu niknuti objekt za starije i invalidne osobe, a zatim da neće, nego stambena zgrada, ali u tom smislu već godinama nema nikakvog pomaka.
– Mnogobrojne Vrbovljane je upravo fabrika othranila, i ne samo njih, nego i tko bi znao koliko obitelji iz susjedne Jelse, Pitava, Vrisnika, Svirača, Vrbanja i Dola, dakle, sa središnjeg dijela škoja. Imali smo svoj kamionet koji je dovozio i odvozio radnike, a znam da su ribu solile i žene stare između 70 i 80 godina. Plaće su nam uvijek bile redovite, primali smo čak i dodatke za godišnji odmor. Sve se to u jednome malom mjestu onda moglo organizirati, a danas ne može ništa. Mediji nas informiraju o puno toga što kod nas ne valja, ali ovo što je Vrboska doživjela sa svojom tvornicom nema ama baš nigdje – zbori teta Silvija Franičević, naravno iz Vrboske.
Ona je u tvornici radila od svoje petnaeste godine, pa sve do 1967. godine, a u novijem vremenu vrlo često na festivalima mediteranske prehrane, raznim izložbama i sličnim događanjima mlađima drži "predavanja" kako se nekada davno na škoju solila riba. To joj je poseban gušt, ne predaje se i ne zaboravlja dobra stara vremena.
Vrbovljani, koliko smo mogli zaključiti, nade polažu u mlade ljude, u one u Mjesnom odboru, Općini Jelsa, pa i na državnoj razini. Smatraju da nije u redu da jedan pojedinac drži u šaci cijelo mjesto, treba pronaći način da se tome stane na kraj.
– Dakle, nekadašnja tvornica za preradu ribe o kojoj govorimo je u privatnom vlasništvu gospodina iz Italije. On je na toj lokaciji namjeravao izgraditi 25 stanova, projekti su gotovi, ali se ništa ne pomiče s mrtve točke. Naravno da mi vršimo pritisak u tom pogledu, jer kome je u interesu gledati takvu ruševinu usred turističkog mjesta. Sada čujemo da bi on tu nekretninu prodao, investitori se javljaju, ali se navodno traži prevelik iznos. Za sada, koliko nam je poznato, to nije prodano – rekao je općinski načelnik Nikša Peronja, s napomenom da će učiniti sve da bi se napokon riješio ovaj veliki problem, jer uistinu je neodrživo da se to prolongira od sezone do sezone.
I Loša je za bolji imidž Vrboske
– Ovdje sam došao zahvaljujući ocu Dobroti, inače osnivaču Televizije Sarajevo, koji je 1962. kao mladi novinar, tada dopisnik TV Zagreb, dobio zadaću napraviti nekoliko reportaža sa škoja. Jedna od njih se odnosila na fabriku u Vrboskoj, u kojoj su radnici za njega i TV ekipu nakon snimanja priredili pravu malu feštu. Stoga je on te ljude zavolio na prvi pogled, ali i oni njega, zaljubio se u ovo malo mjesto, te već uskoro podigao kredit da bi ovdje izgradio kuću. A ja sam ovamo prvi put stigao s mojom pok. majkom Nadom, još kada sam imao samo devet mjeseci. Ona mi je kasnije pripovijedala da smo plovili parobrodom "Karlovac", najmanjim iz "Jadrolinijine" bijele flote, što su ga onda od milja zvali "Orahova ljuska". Bila je jaka bura, ali mama me je čvrsto držala u naručju. A ovo što se u međuvremenu s tom fabrikom dogodilo ne služi nikome na čast, ja sam definitivno za bolji imidž Vrboske – kazao je veliki glazbenik Saša Lošić Loša, nezamjenjivi frontmen vječno popularnog "Plavog orkestra", koji je upravo u Maloj Veneciji skladao neke od svojih uspješnica ("Good by Teens", "Bolje biti pijan nego star", "Ako su to samo bile laži"...).