Zeleni se ogorački plato, mjesto podno Svilaje općine Muć, budi se iz zimskog sna i dočekuju ljetne vruće dane. A na adresi Radunić 20, sve ostaje isto – u dvorištu na uredno poslaganoj hrpi kamenih kocki stoji jedan "kain" za umit se, do njega malo veći za oprat robu, desetak metara dalje, uz ogradni zid, onaj od kamena složeni, drvena je kućica.
No, ne kućica na drvetu, za razonodu i dječju igru, što bi očekivali u ovom prirodnom raju, već – WC. Drveni, poljski, s krovom od papundeka...
Pred nama prizemnica, nekih 70 kvadrata, od crvenih cigli podignuta, tek s terasom i bez krova, ali bez "inkarta". Rekli bi građevinari, bez ovojnice koja zimi kući osigurava toplinu, a ljeti nešto manju vrućinu unutar tih tankih zidova.
I to vam je kuća njih dvoje Milice (51) i Zorana Bušljete (45). Topli dom od ljubavi sazdan, no bez topline grijanja. Nema ni struje, ni vode!
A kako su prebrodili zimu, od straha ne pitam. Kada udre bura sa Svilaje, kroz zidove od opeke, bez "inkarta", dobro izoliranih prozora, terase koja propušta – možete zamisliti kako puše i hladnoća grize... A duge zimske večeri bez televizije, radija, mobitela, svjetla – pa tko od nas to danas može uopće predočiti...
No, sad kada je sunce zagrijalo, stižu novi problemi – nema hladnjaka kako bi na vrućini sačuvali hranu, nema bojlera za toplu vodu za tuširanje, i dalje se mora kuhati na "šporetu" na drva, upaliti vatru na onih ljetnih plus 40!
Pa ugledam u hodniku veliku škrinju za zamrzavanje i s upitnikom iznad glave pogledam Zorana.
– To mi je dragi susid poklonio. Pa kad dođe struja i mi ćemo moć' povrće zamrznit. A mesa, ako bude...
Skromno nam Zoran, po struci armirač i s diplomom pomoćnog kuhara, no bez posla, pokazuje još jedno djelo njegovih ruku – iza kuće je buduća čatrnja.
– Šalova sam sve, no nema cimenta za teracu nalit! Evo nešto nulerice, malo žala što je ostalo prijateljima kada su nešto gradili, pa su mi dali, no nemam za vriću cimenta, pa kad bude, nalit ću i teracu za čatrnju. I imat ćemo vode, a ne da skupljamo kišnicu – tiho nam zbori Zoran, dok mu se oči smiju, premda su brige i suprugina bolest odavno urezale preduboke bore na njegovu licu.
Milica je 17,5 godina radila u DES-u, u kartonaži, sada je radno nesposobna i žive od njezine socijalne pomoći. Punim brojkama 1380 kuna mjesečno.
– Snađemo se nekako. Prije smo živili u fratarskoj kući "Svetog Jure" u Ogorju, zahvaljujući fra Stipanu Bešliću koji je sada na službi u Omišu. I to je bilo derutno, pomaga nam je puno sad pokojni don Ivan Barišić, pa smo odlučili napravit kuću na zemlji Miličinih roditelja. Vidite sve je ovo naše – pokazuje nam srčano Zoran, a Milica s ponosom broji i svoje kokice, koje slobodno šetaju vrtom.
– Sada ih je 23 i pivac. Imamo i kumpira, svašta smo usadili doli u vrtu...
I tako su uz pomoć don Ivana, počeli kuću graditi. Dao im je ruke i načelnik općine Muć Filip Stupalo, Luka Bebić s Vlake pomogao je oko materijala, uskočio je i susid Ante Tešija, koji je i nas, novinarsku ekipu u Radunić doveo, pa se još našlo ljudi velikog srca koji su ovoj obitelji željeli pomoći. Netko s materijalom, drugi s rashodovanim namještajem, netko sa suđem, a najviše su se obradovali polovnom akumulatoru.
– Imali smo svitla po noći. No, pokvario se... – otkriva nam Milica problem, koji ih je opet vratio u srednji vijek, u život bez struje...
No nije ih to omelo da i dalje ne ulažu u svoj dom. Nakon što je napravio, doduše sada polovnu čartnju za vodu, iskopao je Zoran i crnu rupu, jamu za kanalizaciju. To je na istočnoj strani kuće gdje je predviđeno kupatilo, no oprema za tu prostoriju u kući ne postoji. Nemaju oni ni WC školjku, ni lavandin, ni tuš-kadu, a o perilici za rublje, Milica tek može sanjati. Njezina je u dvoru, ono malo veće "maštilo" i njezinih deset prstiju.
Spavaća soba ima krevet, sklepane ormare, gdje u jednoj polici zamjećujemo pet-šest šampona i kupki.
– Poklonili mi dobri ljudi. I parfem imam. Još da se okupat – skrivenog pogleda mrmlja nam Milica svoje želje, a ja ne mogu doći sebi da je to želja nekoga u 21. stoljeću.
Otuširati se u toploj vodi... Ajme...
Treća prostorija u kući od nekih 70 kvadrata je kuhinja. I obitelj Bušljeta vam ima lijepu plavo-trešnja kuhinju, također poklon neke od obitelji koja je mijenjala kuhinjske elemente, no ispod tih visećih ormarića, nema ni štednjaka, ni hladnjaka, ni mikrovalne, ni aparata za kavu, ni miksera, ni…
Nema ni struje...
A dio koji otpada na budući dnevni boravak, još mi je poražavajući – na regalu stoji televizor. Prastari dakako, no televizor...
No struje nema...
– Bit će! Evo radnici HEP-a trebaju doć postavit ovu razvodnu ploču na zid kuće, iskopat rupe za stupove i za deset dana zasvitlit će i kod naše Milice i Zorana – sada ulogu glasnogovornika ovog bračnog para, doduše bez djece, preuzeo je susjed im Tešija.
Ante je i nas zvao da mu pomognemo tijekom akcije kako bi kuća na adresi Radunić 20 dobila ono bez čega nitko od nas ne može zamisliti živjeti – električnu energiju. Pa smo pitali za pomoć župana splitsko-dalmatinskog Blaženka Bobana, koji je odmah Općini Muć uplatio 8000 kuna za električni priključak.
I od srca mu hvala.
– Hvala Bobanu, odmah je reagira. Pomoga je tako on i kada smo pomagali obitelji Čaleta, a ja sam zasuka rukave kada je tribalo priskočit i Radošima, pa mi evo treće obitelji kojoj triba uskočit, Bušljetima. Srića je to kada možeš pomoć. No prije struje tribalo je kuću legalizirat, pa je načelnik Stupalo riješio plaćanje takse, a mjerenje kuće, papire obavila je arhitektica Ana Jakšić s prijateljem geometrom. Žena ni lipe nije naplatila. Hvala joj. Svima hvala. Hvala Sandra i tebi što si župana pitala za pomoć – raznježio se Ante Tešija, dok nas Zoran i Milica vode do njihova trenutnog izvora vode: ljubičaste poveće kante, odakle s krova, one terase koja prokišnjava jer nije dobro izolirana (nemaju Bušljete novca za izolacijski materijal), kapi kišnica.
Srećom kiše je bilo ove godine, no eto ljeta i vrućina. Pa će njih dvoje, osim vode za piće, morat onu i za kućnu upotrebu donositi od susida na biciklu, jedinom vrijednom što imaju. Polovnom, dakako...
Sve je kod Milice i Zorana polovno. Što nekome nije trebalo, oni su dobili, oni su iskoristili za sebe. Još da Zoran ima cimenta, sam bi on zamisija smjesu i inkarta kuću. Pa i diga krov, no nema ni crijepa, ni nosivih greda.... Skupo je to sve za njihova primanja. Ona socijala koju Milica prima, i ono malo što Zoran zaradi kada ge netko pozove u polje da iskopa, pomogne pri gradnji kuće, ispili drva... Sitni su to iznosi za kuću napraviti u kojoj je toplo, ima vode i struje...
– Barem ćemo sad jedan problem riješit, spojit će se struja, a ako se jave dobri ljudi, završit ćemo i kuću, napravit WC, nalit čatrnju... – planira dalje kako pomoći Milici i Zoranu, susid velikog srca Ante Tešija.
A i mi smo tu ako treba dati ruke i još jednom od srca, i na našim novinskim stupcima zahvaliti svima koji su pomogli i onima koji će pomoći.
Hvala...
Ukoliko želite pomoći obitelji Bušljeta, kontakt osoba je Ante Tešija (091/9419756).