S Vrulje smo skrenuli uzbrdo, prema Zadvarju. Vozili smo kilometar-dva, a onda zašli desno na makadam. Njime smo klipsali nekih dvadesetak minuta, u prvoj brzini, jer se drukčije ne može. Prošli smo drvenu baraku okruženu prometnom i vojnom signalizacijom. Prošli smo i stoljetno deblo odbačeno na putu, da bismo došli pred kapiju sa znakom zabrane.
Tu smo preskočili bodljikavu žicu. Nije bio neki pothvat. Ulegnuta je otprije. Pred nama je kućica s dva prozora i vratima. Otvori su novi, stari tek koju godinu, ali zidovi su iz sredine prošlog stoljeća.
Govori nam Ivan Tomaš, predsjednik Mjesnog odbora Gornja Brela, da je to vojarna. Mala je.
– Imaš kužinu i dnevnu sobu, gore su kreveti. Unutra je soba za dekontaminaciju. Vojnici nisu smili dalje. Nisu ni znali šta je tamo. Par stepenica bi siša u praznu malu prostoriju. Sa strane su bila velika blindo vrata, troja takva, morala su moć udar bombe podnit. Ulaz je to u tunel dug dva kilometra. Tajno sklonište za Tita i vrhovni štab u slučaju nuklearnog rata, građeno od pedesetih do osamdesetih godina – opisuje nam Tomaš mističnu infrastrukturu kodnog imena Kuk-0.
Razgledavamo, tu vani, pred vojarnom i nekakav mini Stonehenge, neobičnu formaciju kamenja koja bi mogla služiti za vojnu obuku. Tomaš nam govori da su potencijalni stanovnici skloništa imali i svoj vodovod. Čitavi jedan biokovski izvor preusmjerili su u bazene. Imali su i vlastitu elektranu.
– Praktički, da pukne atomska bomba, mogli su mjesecima mirno živit. Imali su doktore, operacijsku dvoranu. Prebačena je u makarski Dom zdravlja – kazuje nam Tomaš.
Na to se Milan Ivanac, tajnik Društva prijatelja kulturne i prirodne baštine Breljana "Brolanenses", nadovezuje: "Kako ne, ambulanta za vrhovni štab."
Kažemo im da je vjerojatno i danas u upotrebi.
Nadesno je radionica, veliki hangar okružen impozantnim gigantskim metalnim stupovima, nalik na one za zastave, ali puno veće.
Ivan nam govori da radnici na tunelu i okolnoj infrastrukturi nisu imali pojma na čemu rade.
– Vojnici su gradili. Nisu smili znat ni di su ih doveli. Samo su oficiri znali da postoji tunel. Svi su drugi mislili da je samo ovo šta se vidi izvanka – objašnjava Tomaš.
Kako kaže Ivanac, takva je taktika vojske:
– Bili su stacionirani u Šibeniku. Uvečer bi ih vozili, ujutro bi ih rano, po mraku, vraćali. Sve kadar s Kosova i južne Srbije.
Sada ključeve imaju, uvjeravaju nas, dva mještanina okolnih zaselaka.
Nitko ne zna odakle im dopuštenje. Mi smo pisali MORH-u da nam odobre da snimimo reportažu u samom skloništu, ali nikakav odgovor nismo dobili. Fotografije koje vidite snimljene su prije deset godina, kad su dva imotska investitora odlučila u tunelu saditi gljive. Koncesiju su imali na 30 godina, ali su odustali.
Idemo dalje. Hodamo do kraja litice. Tomaš nam pokazuje u stijenu ugrađena vrata. Tu je još jedan izlaz iz tunela.
– Nije jedini. Postoji i negdje dalje po Biokovu, ne sjećam se točno gdje, ali izlazio san na njega kad san bio dite – sjeća se 35-godišnji Tomaš.
Ivanac će na to da postoji i slično sklonište na Braču.
– Profesor Stipe Zubanović izdao je dvije knjige, kaže da jedan izlaz od ovog tunela vodi na Brač. I da je to bila u slučaju nužde veza s otokom. Ne znam. Sve može biti. Ali ima izlaz i ovdje, u Brelima blizu Solina. Označeno je sidro na kamenu. Baš na more – govori nam Breljanin, pa dodaje da nema nikakvih konkretnih zapisa o samom tunelu.
Dokumentacija je bila unutra, ali je pokradena. Snimale su, veli, brojne televizijske ekipe misteriozni Kuk-0, ali ne slaže se s onim što su im sugovornici govorili. Kaže da je ondašnja vojska dopuštala mještanima da se šetaju uz ogradu oko objekta, iako ljudi pričaju da se nije smjelo prići u radijusu od dva kilometra. Točno je, kažu, da se u obližnjoj crkvi svetog Nikole nisu smjele držati mise, ali ionako bi inače bile samo dva puta godišnje.
Kako je izgledalo kad ste vi prvi put ušli, početkom devedesetih?
– Nećete vjerovati. To je tako bilo uređeno. U tom dugom hodniku, hiljadu osamsto, devetsto metara, kreveti su bili na dva ili tri kata, uređeni da vam ne kažem kako. Uredno, čisto u celofanu. Kad ne ležu, onda bi se digli gori i nasta bi prohod veliki.
Neki su rekli "ovo je soba Jovankina", "ovo je Titova", "ovo vrhovnog štaba"... To je takva oprema bila, luksuzni namještaj, hrastovina, sjećam se, zadnja riječ onoga doba tehnike i kvalitete življenja, nevjerojatno vrhunski – zaneseno će Ivanac.
Tomašu se u sjećanje urezala tehnologija.
– Uša san u sobu za vezu, ona je s desne strane. Nasuprot su bila mista s telefonima povezanim s drugim vojnim objektima i veliki stakleni zid gdje se prikazivala karta Jugoslavije. Bio je to zaslon. Tada, zamislite... Danas je to glupost, ali tada! Takva tehnologija, imali su sve – sjetno će naš vodič.
Kaže da je ispred Titove sobe bila velika prostorija za sastanke.
– Namještaj je opljačkan, kažu da je dobar dio toga oša u Hercegovinu – nagađa Tomaš.
Ivanac potvrđuje:
– Je, 200 kreveta Gojko Šušak odnio je u Hercegovinu. Ode još nema ništa. Ostalo je samo da dignu u zrak. I tko to čuva ode, tko? – pita se Breljanin.
Bilo je zainteresiranih investitora. Gljivari iz tvrtke "Karampan", recimo, no to im se izjalovilo.
– Neki Slovaci su tili ulagati u ugostiteljstvo. Gorska služba spašavanja blizu ima helidrom, pa im je ovo bilo interesantno. Pokušavali su i Omišani nekakav adrenalinski park napraviti. Sve je kočila država. Ma, ako je Kuk-0 strateški interes MORH-a, neka ga čuvaju, neka zaustave daljnju devastaciju. Ako, pak, nije strateški interes, neka se da koncesija nekome – poentira Tomaš.
Sklonište je pokradeno do te mjere da su lokalni stanovnici uzimali ekrane od računala, misleći da su televizori. Opljačkan je sav bakar, žice od elektrane, sa zidova su poskidani svi kabeli.
Satnija 156. brigade, predvođena zapovjednikom Darkom Tomašem, dva-tri dana držala je u opsadi objekt, i onda se vojska JNA predala. Dobiven je, dakle, bez borbe. Ni granata nije pukla blizu njega. Netaknut, kao prvog dana kad je izgrađen.
Slažu se naši sugovornici da su danas Brela mogla imati turistički potencijal kao Konjic.
– Tito je diljem zemlje radio ova skloništa, kao ono u Konjicu. Fantastično iskorišteno. Sve je isto kao i ovdje, samo ga nisu opljačkali. Čak je i WC papir ostao iz 1967. godine. Bili su pametniji – razočarano će Tomaš.
Ventilacije sada u tunelu nema, gljivari su je ugasili jer nije odgovarala bukovačama. Ni struje nema jer su, rekosmo, uništeni kabeli.
– Bile su dvije trafostanice. Ispod zemlje 30-kilovatni kabeli. Skinuli su pljačkaši bakar s njih, bili su tako pametni da su sjekirom pokušali presjeći bakreni vod pod naponom. Tad je izbacila hidroelektrana Kraljevac i uhvatili su ih – govori Tomaš.
Optimističan je, kaže, jer se struja može lako opet "dovući", iz vojničke barake u šumi. Tu sada jedan mještanin drži stoku.
Gledamo preko puta, na drugi biokovski vrh. Tamo je velika ploča koja se odlično vidi kad se vozi preko Dubaca, ona iznad naslikanog Hajdukova grba.
– To je velika antena, ima nekoliko zgrada okolo – kaziva Ivanac.
Tomaš nastavlja da je korištena kao repetitor.
– Vojarna je tamo istih gabarita kao ova. Nema vrata ni prozora, sve je porazbijano. Ima ulaz u drugi tunel, ali on je samo sto metara dug. Unutra su postrojenja od HRT-a, odašiljači, to se koristi. I prije je bilo za vezu. Ova dva kompleksa i onaj u Žrnovnici napravljeni su da bi čuvali ovaj, Kuk-0 – poučno će mladi Tomaš.
Ali ono zašto smo zapravo došli, najbolje je predočio Ivanac. Nismo htjeli ništa kratiti iz njegove izjave. Evo je u originalu:
– Bitno u svemu ovome jest da su država ili društvo, kako hoćete, ogromna bogatstva za ona doba uložili u ovaj objekt. Ogromna. Udaljili su se od njega, dozvolili pljačku, devastaciju. Lupeština da nema mjere. Ministar Goran Marić, on dolazi u Gornja Brela igrat na balote, ništa nije poduzeo da se zaštiti ova društvena imovina. Unatoč tome što je pokradena, bit će još gora. Svaka čast njemu i njegovu doktoratu, ali on nije dite ovoga kraja. I nije ga brige. Nije samo on kriv. Nego i lokalna zajednica, Općina. Ne mari za ovim apsolutno, a bogom je dano za putnike, izletnike.
Ali, prije svega, ovo je interes Parka prirode. Oni sada žive na tim zabranama. Ne smi se ovo, ne smi se ono. Ma kakvi, to je nevjerojatno, i šta se događa, da je pod Parkom devedeset i pet posto Gornjih Brela, tu ne možete, da ne kažem, obavit neku stvar. U prostornom planu stoji da će Gornja Brela biti baza za pomoćne djelatnosti turizma, a kad su investitori išli nešto realizirat, ne može. Ni Park ne dozvoljava. Jedno govore, drugo rade. Nema suradnje. Park prirode nije zato da se stavi pod stakleno zvono. Triba nadogradnje, putem posebnih planova, ne putem zabrana.
Kad bi ta njihova teorija bila prihvaćena, onda put do Svetog Jure ne bi ima asfalt. Tribalo bi sve posut nazad žalon. Ne može se dozvoliti da ovako uložena sredstva, koja se mogu stavit u funkciju da to doprinosi našem razvoju, propadaju. Došli smo do toga da dva čovjeka imaju ključeve, pitali smo jednog, kaže da ih, eto, baš sad nema. Šta su oni, ko su oni? Tko ovu vrijednu imovinu s ogromnim potencijalom čuva? Nitko.