Mnoge svekrve s divlje strane Biokova sanjaju dan kad će se djevojke iz Kenije i Brazila razvesti od muževa. Pale svijeću pokraj slike svetog Ante. Krunicu mole.
- Evo, da ja mogu birat, da iko mene pita, malu Rachel bi da mi sin oženi. Ova njegova neće ni kuvat, ni prat, ni oko dice. Ništa neće, a mala iz Brazila po cile dane u polju - zažugala nam je ispred kultne konobe u Zadvarju mrzovoljna gospođa. Ma da u sve okolne zaseoke nekim božjim čudom privuku još sto Kenijki ili Brazilki, ne bi im bilo dosta. Svaka bi ih, uvjerili smo se, svekrva za nevjestu, piše Jutarnji list.
Radi li se o razočaranju u domaće snahe ili su došljakinje zaista ideal tradicionalnih zaova, mi ne znamo, ali tamnopute žene s udaljenih kontinenata demografsku sliku Zabiokovlja popravile su s ukupno pet djece.
Doselile su se dvije Kenijke, sestre. Jedna se udala u Potpoletnici, živi u zaoseku Bajići čiji je ugledni predstavnik nekadašnji državni odvjetnik Mladen, a druga je godinama boravila u Grabovcu. Toliko je obuzeo hrvatski mentalitet da se odselila u Irsku u potrazi za poslom. Njihova djeca pohađaju osnovnu školu u Šestanovcu. Gravitiraju joj sve okolne općine i naselja. Zato se na velikom odmoru u dvorištu igraju djeca raznih nacija. Uopće ne pretjerujemo. Kao da gledate kakvu američku školu, jedino im nedostaju uniforme.
Kažu nam da su tri male Kenijke u nižim razredima. Pridružit će im se i dvoje brazilskih mališana. U Zadvarje smo došli baš da njih upoznamo. Sve su kućice razbacane i udaljene, s dugačkim vrtovima. Koja je njihova?
Po smjernice smo svratili na jedini štand s voćem i povrćem uz glavnu cestu. Nismo ni stigli ni pitati, a ljubazna prodavačica već nam je objasnila:
- Mala Rachel krasna je žena! Ovakva prije nije došla u Hrvatsku! - sklapa ruke gospođa u znak oduševljenja. Zastane, gleda nas ozareno. Nastavi:
- Da vidiš dice! Kad vidite malu, past ćete na guzicu, a nevista ima i jedna crnkinja, a i ja isto nisan odavde, iz Imotskoga san, zato pitajte koga drugoga da van kaže, žižule su mi 60, lipoto, probaj - nutka nas odmah, pa bez točke ili zareza objašnjava kupcu Jakiši koga tražimo, iako Jakiša, čini nam se, sasvim dobro čuje.
- Pitajte Jakišu! Jakiša, di in je kuća? Skreneš, onda prva tamo, ona velika, je li, Jakiša?
- Je, Rachelina. Krasna osoba, da vidite šta je to - kratko će i nezainteresirano Jakiša, ne dižući pogled s kukumara iz kašete. Treba pravi za salatu, prekidamo ozbiljna posla. Gospođa se ne da smesti:
- Smišnica cila, krasnog muža ima, šeta s dicon, familija komplet, mama joj je ode cilo lito bila, ali to je za nevirovat, ko da je čeljade na kamenu u nas rođeno i gojeno, ma malu kad joj vidin, ja kažen imaš li ikoga da je na reklamu daš, ona čičava kosa, ono kad priča, ja se sva naježin, evo, pogledaj, nu - dira desnom rukom lijevu i pokazuje nam dlake.
- Kažen joj - odnit ću ti je! I rodila još jednog, bebu Lea maloga. Krasna joj familija cila, oni su živili prije u Splitu. A iz Kenije mala ti je u Potpoletnici, iza groblja kuća, vidin je, vozi auta, ali kažen van, nisan ni ja odavde nego iz Runovića, ma evo, ode, gospodin jedan krasan živi u prvoj kući, uđite na vrata, on će van reć…
I kako nas je poslala, tako smo i otišli. Dočekuju nas već supružnici Čizmić i njihovi plavi cvjetovi uvijeni na kapiji. Kaže nam Boženka da se zovu “dobro jutro”, ujutro pozdrave, a navečer idu leć.
- Super je Rachel, ima dvoje dice, nema šta. Prava zadvarska ženska, govori sve po naši. Kad god prođe lipo se javi - nalakćen na ogradu svjedoči nam šjor Ivo. Gledamo mu preko ramena, u vrt prepun pažljivo njegovanih jesenjih plodova, kao iz kakvog udžbenika Prirode i društva. Nad svim onim listovima petrusimula i kaula, visi veliki crni gavran, srećom plastični. Za vrat obješen. Na nogu mu privezan nekakav CD.
- Kakva vam je ono instalacija? - prstom upiremo. Ne okreće se. Zna na što mislimo. Približi se pa nam šapne:
- Malo plašimo vrapce. Oni su vrazi - ozbiljno će šjor Ivo s prstom u zraku, kaže, točno znaju kad on uđe u kuću. Napadaju salatu i blitvu. Kad izađe, 30 ih poleti.
Rachel Vilimovie Santrić i njena majka Elizabeth znale su da dolazimo. Javila im teta Marija iz vrtića.
I kakva slučajnost, Rachel je baš taj dan bio rođendan, trideset i sedmi, što znači da je u Zadvarju četiri godine. Prije skoro tri rodila je kćer Emili, a ima pet mjeseci sina Lea.
Rodbina iz Santosa ne može se načuditi kako su ta imena kratka. Misle da nešto nedostaje, govore joj da su to nadimci. Odmahuje rukom. Kozmopolitska su, mogu s njima danas-sutra gdje god ih put nanese. Bilo Zadvarje, bilo Rio de Janeiro. Daleka je to budućnost, no, kako će Rachel provesti rođendan?
- Inače bi izašla vanka, ali sad san kupila tortu. Popodne će doć Agnes iz Kenije i drugi susidi s dicom. Dok se oni igraju, mi ćemo jest. Dobro je na selu. Izađeš na balkon, vičeš ‘dođite na tortu’ i čuješ ‘evo me, evo me’ i odjednom deset ljudi u kući. Uvijek je veselo - s neskrivenim će osmijehom mlada Brazilka. Stalno se smije. Sve što su nam pričali živa je istina.
Kenijka Agnes nije htjela pred kameru. Zato nam da joj je lijepo u Zagori. Ranije je u Grabovcu živjela Agnesina sestra, ali je otišla, pazite sad ovo:
- U Irsku. Završila fakultet ovdje, ali nije bilo posla. Agnes je ostala, ima kćer, Penzi. Sad je krenula u školu, prvi razred. Jako je draga. Živjela je u Splitu, kao i ja. I preselila se ovdje. Ljeti masira na plaži. Mama joj dođe često. Imamo i jednu Bosanku! Možemo osnovati klub doseljenika. Još da nađem mami muža, to mi je velika želja. Mogla bi biti u Zadvarju šest mjeseci i onda u Brazilu ostatak godine. Život bi joj uvijek bio ljeto - smije se Rachel, a mama Elizabeth čuva Emili. Ne razumije nas. Pričamo hrvatski.
- Takva sam i ja bila kad sam tek došla. Moja Emili nema tih problema. Djeca su kao male spužve, sve upijaju. Oba jezika priča. Otkad je progovorila portugalski, prate je sva djeca na igralištu. Zove me ‘mamai’, tatu ‘papai’, voda kaže aqua i odjednom, sva djeca su počela ‘mamai, papai’ dozivati svoje - oduševljeno će Brazilka.
Zašto ona nije odvela supruga u Santos, nego on nju u Zadvarje?
- Ma joj, nema šansa! Znaš kakvi su oni, Dalmatinci. Hajduk, utakmice, ajme meni. Tu sam rooođen ja, plavo more zna… - i ona zapjeva. Kuća je prepuna instrumenata. Na zidu su četiri gitare i bendžo, balkonska vrata pridržava veliki tamburin, tu je klavir, usna harmonika…
- Ova mala crna gitara je moja, a ove velike su od muža. On ima 194 centimetra, to je 40 više od mene. Hobi nam je glazba. Sviramo djeci. Zaljubljena sam u ritam - sjetno će zadvarska snaha. Članica je ženske klape Kostela. Vodi je maestro Mario Krnić. Imaju Facebook stranicu, na njoj videa. Otključava mobitel, pokazuje nam nastup.
- Evo, ova najmanja sam ja - ponosno upire prstom dok se čuje kako pjeva “dođi, dragi, u poju san sama za tebe san bilu ružicu ubrala”. Zadvarske klape formirane su prije godinu dana. I muška i ženska. Kako bi rekla Rachel, “pola sela piva, to je ludnica!”
- Imali smo koncert u Zadvarju za Božić, išli smo na Brač, tražimo nastupe, možda ćemo na Omiški festival ako se uvježbamo - nada se klapašica, ali kaže da im zato treba dosta rada. Novih pjesama. Ne zna koja joj je omiljena.
- Na brodu je. Radi. Rekla sam mu da nema šanse da ću biti sama kad sam zbog njega došla. Električar je. Ne bude ga samo po par dana. Kad je brod u Japanu, možda desetak - odgovara Rachel. Na poslu su se i upoznali. Radila je kao sobarica. Jedno su ljeto bili na istom kruzeru, a da to nisu znali. Vratila se u Santos, on u Zadvarje. Kasnije su se zapravo susreli, opet, pukom slučajnošću, na nekom drugom brodu. I tu se rodila ljubav. Imaju stan u Splitu. Sedam godina su u njemu živjeli.
- Pokušavali smo imati djecu. Nije nam išlo. Kad smo došli ovdje, odmah sam zatrudnila. Kažu da je voda iz Zadvarja čarobna. Sad imam dvoje djece, još i mačku. Rekla san, bože me sačuvaj, vratit ću se u Split nastavi li se ovako - šali se Brazilka. Šokirala se vidjevši da nam je Split drugi najveći grad. U Brazilu imaju po 13 milijuna stanovnika.
Pamti dobro prvu dalmatinsku buru:
- Grozno hladno! Zima i padeži, brrrr! To su mi najteži - kaže nam na neobičnom dalmatinsko-portugalskom. Ali vokabular joj je impresivan. Neko je vrijeme učila domaće turističke vodiče materinski jezik. Godinama je radila i kao dadilja u Splitu. Tražili su je da s djecom priča na portugalski ne bi li usput pohvatali koju riječ. Sve te uspomene sjete je na rodni Santos. Nova godina je ondje zabavnija.
- Svi obuku bijelu odjeću. Boju mira. Idemo na plažu u ponoć. Svaki val je jedna želja. To je tradicija. Do jutra se kupamo. A ovdje? Ideš vanka, čekaš vatromet, hladno ti je. Ili si na zatvorenom ili se smrzaješ. Ali Božić je ljepši u Zadvarju nego u Brazilu.
Ma sigurno vam je bar malo dosadno, pitamo je.
- Nije. Ima puno mladih. Družimo se, vježbamo s CD-om Cindy Crawford. Općina nam je posudila veliku salu. Naš šest, sedam cura upalimo računalo i tri puta tjedno treniramo. Na Božić radimo ukrasne kućice, svi dignu guza. Pravili smo karneval za maškare, izbor za najbolju masku. Zato sam i ostala. Nije dosadno i prijateljice su bolje. Uvijek su tu. Mislili smo se vratiti u Split kad dica krenu u školu, ali kažu mi da je super i ona u Šestanovcu. Ma, ne znamo hoćemo se ikad vratit u grad - priča nam Rachel.
Poziva nas da vidimo vrt iza kuće. Kaže da, kad postanete roditelj, promijeni vam se način razmišljanja.
- Brige te što ubacuješ u sebe, ali ako se brineš za dijete, onda želiš da bude prirodno. Domaća spiza. Sve to imamo - pokazuje nam veliki vrt, kupus, krumpir, što god da poželi samo se spusti i ubere. Malo dalje imaju čitavo polje gdje su one bundeve nikle. Čujemo kokodakanje.
- Da, imamo šest kokoški. Svaki dan najmanje toliko jaja. Bit će tu guda za Božić! Dat ćemo joj tikve da bude debela, onda mi pršut i kobasice pravimo - najavljuje Rachel, a i dalje se smije. Bez prestanka. Toliku količinu hormona sreće može izvući samo sretan i ispunjen život.
- U Brazilu je više kriminala. Ovdje dica sama šetaju po ulici. Vide da se kuće ne zaključavaju. Napravila sam putovnicu za Emili. Želim da znaju da tamo isto imaju svoje, ali za odrast puno im je bolje u Hrvatskoj - veselo će Rachel za Jutarnji.
Ma ća će joj Copacabana.