Nakon šest godina službe, omiljeni makarski svećenik don Ante Žderić na misi se oprostio od svojih župljana. Teška srca i sa sjetom u glasu don Ante je pred svojim Makaranima pročitao oproštajni govor u kojemu se prisjetio svih lijepih i onih malo manje lijepih, ali ipak sretnih trenutaka koji su obilježili posljednjih šest godina njegova života.
Tužno je svima bilo slušati pozdravne riječi don Ante, koji je sada već premješten u župu Gospe Fatimske na Škrapama u Splitu, a koji će potom otići na službu u inozemstvo, najvjerojatnije u Sjedinjene Američke Države.
- Dana 4. srpnja 2010. godine razriješen sam dužnosti župnog vikara u župi sv. Petra apostola u Splitu i imenovan župnim vikarom u župi sv. Marka evanđelista u Makarskoj. Te sam službe razriješen dekretom koji je na snagu stupio 21. kolovoza 2016. godine, kada sam stavljen na raspolaganje Ravnateljstvu za hrvatsku inozemnu pastvu pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji. Budući da je procedura dobivanja potrebnih crkvenih i državnih dozvola te mjesta za službu u inozemstvu duga, u dogovoru sa župnikom ove župe ostao sam ovdje ovih par mjeseci na ispomoći. Na molbu splitsko-makarskog nadbiskupa msgr. Marina Barišića, 25. studenoga ove godine preuzeo sam službu privremenog upravitelja - administratora župe Gospe Fatimske na Škrapama u Splitu, zbog teške bolesti tamošnjeg župnika, prisjeća se pred vjernicima svog dolaska u Makarsku, ali i otkriva razloge odlaska u drugu župu don Ante, koji je osim svećenika i teolog, arhitekt i natporučnik Hrvatske vojske.
'Mučno razdoblje'
'Slobodna' je nedavno pisala o don Anti povodom objave njegove prve zbirke duhovnih pjesama 'Onkraj vidljivoga', a ovaj svećenik, rodom iz Rogotina, potom je punio i brojne druge medijske stupce.
- Moj dolazak u ovu župu dogodio se u trenutku povećane medijske i društvene pozornosti na nju i njezine svećenike. Bilo je to pomalo mučno razdoblje u kojemu je trebalo balansirati, praćen budnim okom ulice i ponekad s neskrivenim priželjkivanjima da se okliznem, kako bi se opravdao ničim razumnim opravdiv stav da do personalne smjene u župi te godine i nije trebalo doći. Nastojao sam povezati bogatu tradiciju Crkve sa suvremenim društvom, prihvaćajući sve ono lijepo i dobro iz suvremene kulture. Tako ste me u crkvi mogli vidjeti u reverendi i s biretom na glavi, a na ulici u jakni i trapericama. Nisam htio biti izolirani izvanvremenski svećenik, nego pripadati ovom vremenu, netko tko želi biti prisutan u svakom segmentu današnjeg života, od zabavnih i kulturnih do sportskih događanja - kazao je s oltara don Ante i naglasio kako je sve to radio na tragu misli pape Frane, koji poziva svećenike da iziđu na periferiju, među ljude, tamo gdje žive i rade, zabavljaju se, treniraju, u njihove radosti i tuge, tjeskobe i nade, zajedno rastući u vjeri i ljubavi.
Iskreno iz srca govori don Ante pred svojim župljanima, koji već sada bez skrivanja brišu suze s lica.
'Suze u očima'
A da je bio jedinstven, pun pozitivne energije i da je sve prihvaćao bez predrasuda znali su dobro ne samo vjernici, nego i svi ostali koji su barem jednom razgovarali s don Antom.
- Odbijao sam glumiti. Radije sam htio biti dobar original nego loša kopija, svjestan kako to svi neće uvijek dočekati raširenih ruku - veli don Ante i zahvaljuje župniku don Pavlu kojeg nije smatrao samo župnikom, nego i ocem.
- Nije slučajno da ste me oslovljavali s „Mali“! Samo vi dobro znate što smo sve zajedno proživljavali sve ove godine. Bilo je i radosti i smijeha, ali i teških trenutaka i razdoblja. Prihvaćali ste me takvim kakav jesam, trpjeli moje nesavršenosti i tvrdoglavosti i nastojali razumjeti moje potrebe - teško izgovara ovo pri kraju don Ante, koji s pokojom suzom u oku uzima pauzu od nekoliko sekundi kako bi mu se smirile emocije u glasu.
Iako ni sam don Ante nije očekivao toliki odaziv, crkva sv. Marka bila je prepuna, jednako kao što bude i na ponoćki.
- Tko može zaboraviti naše mise i klanjanja četvrtkom, molitve petkom, večernje mise nedjeljom, križne putove u korizmi, Cvjetnice i žalovanja Gospi na Veliki petak, duhovna bdijenja i toliko toga… Sve to prebirem u srcu kao dragu uspomenu. Dragi moji, nosim vas u srcu i molitvama i gdje vas god vidim i za vas čujem, s radošću ću reći: "To su moji, to su Makarani!", oprostio se ovim riječima makarski svećenik "iz naroda", koji je potom dobio gromoglasan pljesak koji je dugo potrajao.