Bili smo ostavljeni i prepušteni sami sebi. Ni vode, ni vatrogasnih vozila, ma nikakve pomoći sa strane nismo imali. Mogla je biti još veća katastrofa da se nismo sami mi mještani organizirali.
Tvrde tako Dinko Roguljić i Anđelko Matković, stanovnici Kučina, poviše Solina, dva dana nakon katastrofalnog požara koji je ušao i u Split, kojima su se s istim tvrdnjama jučer pridružili i neki drugi stanovnici.
Jako su ogorčeni, nikako, ne daj Bože, kažu, na vatrogasce koji su nadljudskim naporima gasili svuda uokolo Dalmacije, nego na sustav na koji i sada upozoravaju. To je cilj ove njihove priče za novine, vele dok krećemo u obilazak zgarišta.
Ne da sustav ne funkcionira, nego ga nema, tvrdi nam Anđelko Matković, dragovoljac od prvog dana Domovinskoga rata.
Svi se pitaju kako je samo ova kamp kućica preživjela pakao u Žrnovnici: vlasnik nam je otkrio zašto je vatra preskočila njegovu parcelu
– Bija san u ratu, pa znan kako treba izgledat sustavna akcija. Mi smo sami obranili naše misto i kuće, koliko smo god mogli – ističe Anđelko, te dodaje kako su sve učinili poučeni iskustvom velikog požara koji ih je zahvatio i 2001. godine.
– Tada je isto došlo od Žrnovnice, isto tako kanaderi nisu mogli letit, a tada je izgorilo šest kuća i skoro sve uokolo. Čim smo vidili da je prošlo Privor, znali smo šta nas čeka. Za uru je vatra bila iza naših kuća pod Mosoron – govore Dinko i Anđelko.
– Kad smo vidili da Privor pada, sami smo se organizirali, napravili smo liniju od Krunika do Svetog Petra. Evakuirali smo sami starije ljude i dicu, stavili ih u auta i pomogli im da napuste misto. Rekli smo ljudima da ostave kuće otvorene ako ih bude tribalo branit i da napune kade, bačve, šta god imaju s vodon. Ko je spreman gasit, neka ostane, ko nije, neka se povuče. Svaka čast, i žene su ostale gasit. Dok su jedni čuvali liniju, drugi su išli gasit kuće di je bilo kritično. Samo žrtvon ljudi obranjeni su domovi, inače bi bila katastrofa većih razmjera – govori tako Anđelko dok se spuštamo Brigom prema granici s Žrnovnicom, do nekadašnje guste borovine i Kučinskoga gaja, do prosika koji je trebao, vele, biti koridor za obranu. Na Brigu je bila kuća Bože Roguljića, sada je potpuno izgorjela.
– Bilo je strašno gledati tu buktinju – prisjeća se i Matković.
– Šta da vam kažem kako se osjećam, izgorila mi je kuća, masline, voćke. Ogorčen sam što je sustav zakazao, nije se imalo čime gasiti – veli Roguljić dok nam njegov susjed nešto niže Branko Marasović potvrđuje kako je bilo strašno jer su gasili i nogama i žalom.
– Znamo da su gorila i izgorila i druga mjesta, ali Kučine se slabo spominju – nadovezuje se šjor Dinko.
– Osamdeset maslina i petsto loza, u dvi ure ode svih 25 godina truda, živ san se isplaka – kazuje šjor Dinko, pa nas vodi pokazati taj prosik.
– Nekoć smo u mistu imali i sirenu za uzbunu, a sad san reka jednoj ženi da ide zvonit u crkvu da uzbuni mještane – tvrdi Anđelko dok nas vode po spaljenoj zemlji.
– Ne možete virovat da su ljudi s jednon litron vode branili kuće. Namoči krpu pa natapaj grede – prepričava Matković te sate užasa, ali tvrdi da su ipak ostali pribrani, jer znali su da im nema druge.
Kako su se ljudi sami snalazili, potvrđuju i dva mladića Ante Roguljić i Vedran Matković.
– Nestalo je vode, tako da se nismo imali s čime branit. Da nije bilo ova dva-tri bazena po susidstvu, kuća bi nan izgorila – govori Ante, te dodaje da su vatru zaustavili na 20 metara od kuće, ali su nasadi maslina i eukaliptusa stradali.
– Mojih desetak prijatelja je željelo pomoći, ali im nisu dali proći prema Kučinama. Znači ne samo da nam niko nije doša pomoć, nego smo bili osuđeni sami na sebe. Gasili smo na siće od ruke do ruke, spasija nas je bunar koji imamo – poručuje i Vedran, koji živi na Podinama i koji, kao i Ante, zahvaljuje svima koji su im ponudili pomoć u gašenju iako nisu mogli doći, te smještaj za žene ili djecu.
– Taman smo se škapulali od onog požara prije 16 godina, obnovili zasade, a sad ponovo, dvi kuće su izgorile i par ih je nagorilo, izgorilo je dosta auta... – kažu, što se može vidjeti i uz cestu.
– S Pujanka su nas ljudi zvali, mislili da je izgorilo cilo selo kako je to izgledalo.
Onaj pogled prema Splitu i moru kojem smo se do jučer divili, splasnija je – vele – pretvorija se u jad i plač.
– Ovo je Kučinski gaj, tu je gusta borovina, ovaj prosik malo niže pod šumom šta bi triba služit ka protupožarni put nije širok tri metra, a sa svake strane je još nabacano građevinskog šuta, to se ne održava kako triba. On bi najmanje triba biti 30 do 50 metara širok da bi ljudi i vatrogasci mogli branit koridor. Iz pustih analiza prošloga požara izgleda da se ništa nije naučilo, a oće li ubuduće, iskreno se nadan – poručuje šjor Dinko za kraj.
Gradonačelnik Ninčević: Prijavite materijalnu štetu
Solinski gradonačelnik Dalibor Ninčević veli kako je bio na požarištu u Kučinama i Mravincima toga dana, kao i sljedećih dana. Zahvaljuje vatrogascima, kao i svim ljudima koji su bez odgovarajuće opreme uspjeli obraniti svoje kuće. Nažalost, toliko je to strašno bilo i veliko požarište da to sve nije bilo dovoljno.
Grad Solin je preko mjesnih odbora i službi Grada pozvao ljude da popune formulare za prijavu materijalne štete, a komisija će u roku od osam dana izići na teren.
– Nadam se da će Vlada i Županija također pomoći – kazao nam je Ninčević.
Perajica: 47 vatrogasaca DVD-a Vranjic i Solin
Prilikom širenja požara prema Mravincima i Kučinama, na teren je izišlo ukupno 47 vatrogasaca DVD-a Vranjic i Solin, na požarištu su bili svaki sa po četiri vozila, govori nam Nikola Perajica, predsjednik Vatrogasne zajednice grada Solina.
U pomoć im je, kaže, stigla i cisterna kliškog DVD-a te dva vozila DVD-a Mladost iz Kaštel Sućurca, dakle ukupno 11 vozila.
– Nažalost, tolikom je silinom i brzinom taj požar prohujao da nismo u svakom trenutku mogli biti pored svake kuće, tim gore što je nestalo i struje pa nije bilo ni vode. Bilo je i kuća koje smo obranili, a zaista nam je žao što nismo mogli obraniti svaku kuću, jer je skoro svaka bila ugrožena – kazuje Perajica.