Udruga hrvatskih pacijenata (UHP) po trinaesti je puta u povodu Svjetskog dana bolesnika dodijelila zahvalnice za najliječnika i najsestru-tehničara, a ovogodišnji dobitnici su voditeljica hitne medicinske pomoći u Solinu Jelena Aranza i medicinski tehničar u Zavodu za hitnu medicinu Karlovačke županije Perica Vucelić.
Predsjednik UHP-a Marijo Drlje rekao je kako se udruga na taj način jednom godišnje želi zahvaliti i odati priznanje zdravstvenim djelatnicima koji rade na dobrobit svih oboljelih.
Doktorica Jelena Aranza posljednjih je pet godina voditeljica hitne medicinske pomoći u Solinu i Muću, a prije toga je 24 godine radila kao voditeljica hitne pomoći u Trogiru.
Kaže kako je tijekom svog dugogodišnjeg staža iskusila rad u zemaljskoj, morskoj i helikoptereskoj hitnoj službi, gdje i dalje leti tijekom ljetnih mjeseci. Počašćena je priznanjem jer je zamijećen njezin 30-godišnji trud u toj zahtjevnoj službi.
"Hitna medicinska služba značajno je napredovala od vremena kada sam počela raditi 1991. u hitnoj u Trogiru. Tada smo imali samo dvije jakne, tako da je jedan od troje članova tima uvijek morao nositi svoju civilnu jaknu. Danas u svakom vozilu i ambulanti imamo defibrilator, oprema je standardizirana, imamo medicinska vozila i uniforme, te edukaciju, kao i specijalizaciju iz hitne medicine", kazala je Aranza.
A kako je to raditi na Hitnoj ispričala je dr. Aranza u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju.
- Na Hitnoj sam počela raditi početkom Domovinskog rata. Prerano sam se susrela sa smrću i prebrzo naučila da su i odlazak jednog i rađanje drugog života mogući u jednom izlasku na intervenciju. Tih smo ratnih godina mi kao djelatnici Hitne imali zadatak da zajedno s policijom idemo stanovnicima Trogira i okolice, prognanicima i izbjeglicama javljati da im je netko iz obitelji poginuo – kazala je.
Ispričala je i o svome prvom susretu sa smrću pacijenta.
– Jednom je mlađi čovjek, Luka iz Slovenije, imao težak moždani udar na putu koji vodi u Vinišće. Njegovi sinovi zvali su Hitnu, nisu znali gdje se nalaze pa su opisivali ono što vide kako bi ih mogli pronaći jer tada nije bilo GPS-a ni pametnih mobitela. Našli smo ih i Luku smo oživljavali cijelim putem od Vinišća do Splita, ali, nažalost, nismo ga uspjeli spasiti, smrt sam proglasila u Splitu.
I onda, tijekom povratka u Trogir, dobivamo novu dojavu da neka žena rađa te produžujemo u Seget Donji, gdje su u hotelima i kampovima bili smješteni prognanici i izbjeglice. I tako smo je ukrcali i na putu do bolnice ona rodi sina u vozilu Hitne.
Bila je iz Bosne i pita ona mene: "Bona, ženska glavo, kako ti je ime?" Kažem ja: "Jelena", čudeći se zašto me to pita. A ona meni: "Glupo mi je da se mali zove Jelenko, a gdje smo sada?" Mislim se ja što će njoj to, što je briga kad je boli, taman je rodila. Velim ja njoj da smo u Lukšiću, a ona će na to: "E, baš dobro, mali će se zvati Luka!" I tako sam se ja kroz Luku Slovenca i Luku Bosanca prvi put susrela s odlaskom i dolaskom života – kazala je dr. Aranza.
Zamolili smo je da nam prepriča još koji zanimljiv slučaj iz svoje 26-godišnje prakse.
– Sjećam se prometne nesreće u trogirskoj Zagori, mladi par iz Austrije i njihov šestomjesečni sinčić vraćali su se kući s ljetovanja. U nesreći su roditelji prošli bez ozljeda, a dijete je bilo prignječeno u autosjedalici. Oživljavali smo ga sve do bolnice u prisutnosti majke i, nažalost, nismo uspjeli. Njezina bol bila je strašna. A mi smo razmišljali "godina prođe, a taj sat oživljavanja nikada".
A opet, ima priča s druge prometne nezgode na Čiovu, u Slatinama. Bila je noć, a auto u moru... Kad smo došli na mjesto nesreće, vidim jedva punoljetnog momka kako se drži za škoj, čujem da teško diše. Nismo mogli do njega, pa smo se dovikivali i pitam ga li je možda asmatičar.
Rekao je da jest, a onda mi je sinulo da mu pokušam dobaciti inhalator. Upalili smo svjetla saniteta, vjerojatnost da ću uspjeti je bila minimalna, ali unesrećeni momak je dohvatio bačeni inhalator, udahnuo ventolin. Danas je ponosni tatica, a njegova dječica plivaju oko tih škojića. Eto, šta je život – prepričava Jelena.
Među mnoštvom tragičnih situacija koje je doživjela u svojoj karijeri, kao posebno traumatičnu izdvaja još slučaj iz Kaštel Sućurca kada je od udara groma na mjestu smrtno stradala mlada djevojka koja je ocu išla na grob.
– Oživljavali smo je sat vremena, kiša je lila kao iz kabla, ali nitko od nas za kišu nije mario, dali smo sve od sebe, ali je nismo uspjeli spasiti.
– U ovih četvrt stoljeća nema toga prijevoznog sredstva kojim nisam išla na intervenciju – vespom, traktorom, vatrogasnom navalnom cisternom, po trogirskim kaletama sam se znala s bolesnikom prebacivati kolicima za raznošenje pića po kafićima i restoranima, a na otoke Drvenik Mali i Drvenik Veli plovilima Pomorske policije, Lučke kapetanije, ribarskim brodicama, jahtama, trajektom i gumenjacima. Bolesnike smo na Drveniku Malom prevozili traktorom ako bi vlasnik bio na otoku, a ako nije, onda karijolom.
U Hitnoj službi sve se događa prebrzo, ne postoji vrijeme za resetiranje, radim i u hodu, hvatam djeliće dobrog osjećaja iz većine priča. Kada osoba umre, njoj se više ne može pomoći, ali može onima koji ostaju. Oni trebaju znati kako se učinilo sve što se moglo u zadanim uvjetima, s postojećom opremom i resursima koji su mogli biti korišteni. Trudim se biti dobronamjerna i profesionalna, a tome učim i druge – veli naša sugovornica, koja je kao 18-godišnjakinja bila proglašena za Miss fotogeničnosti bivše države.
Sve frustracije i stres s kojima se susreće liječi, veli, putovanjima, i to je način na koji se opušta. Uživa letjeti avionom, balonom i helikopterom, a ta ju je ljubav motivirala da se okuša i kao članica helikopterske hitne službe.
– Profesionalno sam željela biti dio prvih timova HHMS-a koji će sudjelovati u pionirskoj realizaciji bržega, novoga, drukčijega, aktivnoga, posebnoga i korisnoga načina pružanja hitne medicinske skrbi. Osobnih motivacijskih poticaja ima više: željela sam pokazati da u helikopteru ima mjesta za ženski medicinski dio posade; nadalje, licencirani sam predavač i ispitivač prve pomoći i godinama održavam tečajeve prve pomoći za djelatnike Zračne luke Split – Kaštela i Zračne luke Brač gdje je smještena baza HHMS-a. Od početka projekta 9. rujna 2015. HHMS – Brač je imao 105 helikopterskih intervencija.
Zbrinjavali smo bolesnike koji su imali akutni koronarni sindrom, moždani udar, komplikacije u trudnoći, sepsu, utopljenike, ozlijeđene s traumama razne etiologije i djecu s febrilnim konvulzijama i trovanjem. Izdvojila bih intervenciju kod malog djeteta u teškom stanju bez svijesti, koje je imalo dugotrajne ponavljane febrilne konvulzije. Kad je riječ o djeci, tada jedan od roditelja ima pravo biti uz dijete u helikopteru. Tada liječnik koji je sam u kabini s malim bolesnikom ima otegotnu okolnost i uz medicinsku skrb oko djeteta dobiva i dodatnu brigu oko prestrašenog roditelja.
Sve ovo navedeno odnosi se na projekt prošle godine, kad je bio žuti talijanski helikopter, talijanska posada u kombinaciji s "hitnjacima" iz naše županije, a ja sam tada bila jedina žena u projektu na Braču. Ovo ljeto, pak, radila sam na novom projektu HHMS-a s helikopterima u zračnoj luci na Čilipima, s pilotima i zrakoplovnim tehničarima iz Specijalne policije i medicinarima iz hitne službe raznih županija i tu je bilo više žena. Za mene biti "hitnjak" znači stil življenja – poručuje neumorna Jelena.
'Ovo je golema satisfakcija i motiv za daljnji rad'
Nagrađeni medicinski tehničar Perica Vucelić trenutno radi kao pomoćnik ravnatelja za kvalitetu u karlovačkom Zavodu za hitnu medicinu, no kaže kako je to nagrada i svim njegovim kolegama u izvanbolničkoj hitnoj službi, jer pojedinac u sustavu hitne medicine ništa ne može napraviti sam, bez potpore drugih.
"Ova nagrada je golema satisfakcija za daljnji rad, a cilj nam je u svakodnevnom radu poboljšati kvalitetu i usluge pacijentima. Ona je i sada na visokoj razini, ali svaki pravi 'hitnjak' to želi poboljšavati", rekao je Vucelić.
Dodjeli nagrada nazočio je državni tajnik u Ministarstvu zdravstva Ante Plazonić, koji je rekao da je rad u hitnoj službi stresan i vrlo zahtjevan posao koji traži dobru uvježbanost. a hrvatski "hitnjaci" po brzini intervencije spadaju među najbolje u Europi.
