"Slobodna" u Imotskom: "Od Hrvatske smo dobili samo dva slova na tablici"

U Imotski smo pošli da vidimo kako izgleda grad u kojem je sve propalo. Putem smo shvatili da Imotska krajina kuburi s lokalnim javnim prijevozom, jer dugo nismo vidjeli toliko autostopista, raznih životnih dobi, kao od Zagvozda do Imotskog.

Kažu stari ljudi da je u Dalmatinskoj zagori tako izgledalo i nakon Drugog svjetskog rata.
− Ima li posla? Nikako – kaže sredovječni Imoćanin kojeg smo povezli.
– Nije tipična izolacija, ali radi se na tome. Više nemamo Sud, a imali smo ga još u ona vremena. Sad je u Sinju.

A Katastar ide u Makarsku. Carina će u Kamensko. Izgubili smo i rodilište. A posla nema. Ko ima vojnu mirovinu, može nekako, a drugi nikako − kaže naš sugovornik i dodaje da je imao “sriću u nesrići”. Nesreća je, veli, što je 1991. morao u rat, a sreća je što sad ima vojnu mirovinu.

− Bogami, da nemam tu mirovinicu, jeba bi ježa, da oprostite – kaže čovjek.
– Oni stariji od mene imaju njemačke penzije, moja generacija vojne, a mladi nemaju ništa. Šta će nego bižat u Zagreb il Njemačku? Sve tvornice u Imotskom su propale − zaključuje.

Priča o propasti imotskoga gospodarstva, koje je u sutonu socijalizma – zapravo do početka privatizacije − zapošljavala oko 7000 Imoćana, priča je o neshvatljivom gospodarskom sunovratu koji je od Imotskog i Imotske krajine učinio egzistencijalne invalide: danas je u cijelom gradu u proizvodnji zaposleno manje od stotinu ljudi, dok ih je 4300 na Zavodu za zapošljavanje.

Sve ove 23 godine u Imotskom i okolnih osam općina na vlasti su takozvane “desne opcije“: uglavnom HDZ, uz povremene i mjestimične mandate HSP-a. U kolonu pluseva HDZ-u valja upisati modernu zgradu Pošte iz 90-ih, te rješenje vodoopskrbe i telefonskih priključaka, dok je kolona minusa značajno duža, pa idemo abecednim redom: “Agrokoka”, “Autopoduzeće”, “Brodosplit”, “Imostroj”, “Imota”, “Napredak”, “Novogradnja”, “Trimot”, “Vodogradnja”, “Vodoprivreda”...

‘Svih mojih četvero dice iselilo se iz Imotskog’, kaže Boris Eljuga

Poljoprivredni kombinat “Agrokoka” imao je prije HDZ-a stotinjak radnika – danas firma ne postoji. “Autopoduzeće” je rasprodalo desetke predratnih kamiona i “kipera”, te ostalo samo na putničkom prijevozu. Pogon splitskog škvera u Prološcu, gdje su se izrađivali dijelovi za brodove, zatvoreno je. Tvornica za posebne namjene “Imostroj” imala je više od 200 zaposlenih, ali tvrtka ne radi još od 1998. godine.

Bivši trgovački div “Napredak” imao je 800 zaposlenih, 180 prodavaonica širom Hrvatske i BiH, poslovne prostore u Splitu, te hotel i robnu kuću u Imotskom − danas tvrtka postoji samo kao dio kolektivne memorije. Tekstilna tvornica “Trimot” prije HDZ-a je zapošljavala 1400 radnika, a danas nula: tvrtka je u poodmaklom stečaju, kao i “Vodoprivreda”.

Pazar spao na 2-3 banka

Ostade tek vinarija “Imota” – u bivšoj Jugoslaviji druga po veličini, iza kumanovske – kao ostatak čuvene Poljoprivredne zadruge koja je prije HDZ-a imala 400 zaposlenih, s kooperantima do 700, i koja je opskrbljivala cijelu BiH i Srbiju (znalci tvrde da je “Imotin” vinjak “Dorat” bio bez premca na bivšem jugoslavenskom tržištu), ali i ona je spala na samo 90-ak radnika te je u grogiranom stanju.

Upravo je sudbina “Imote” bila okidač za nedavni prosvjed imotskih građana, prvi koji se u dva hrvatska desetljeća zgodio u gradu Imotskom, okupivši oko 300 prezrenih građana. To je i bio povod našeg dolaska u Imotski.
− U Imotskom bi se moglo prosvjedovat svaki dan – kaže nam Boris Eljuga dok prodaje ribu na imotskom pazaru.
– Prije 20-30 godina bilo je 20 iljada ljudi više nego sad, a imamo pozitivni prirast. A šta će ljudi nego se iseljavat? Evo mojih četvero dice, svi u Zagrebu. A završili fakultete: ekonomija, grafički dizajn, psihologija. Al nema posla, pa stoj u Zagrebu. Evo, pazarni dan, srida, a nema nikoga − dodaje Eljuga.

U Imotski smo došli u srijedu baš zbog tradicionalnog sajamskog dana: svojedobno su tu srijedom dolazili deseci tisuća ljudi – od Duvna do Ljubuškog i Širokog Brijega − a danas je to mali kvartovski pazarić sa šačicom prodavača i kupaca.
− Ovo iza je moj poslovni prostor – nastavlja Boris – i dajem ga za sto kuna misečno, ma niko neće. Dava sam i mukte, samo da mi ćer zaposle, pa ništa.

Pitamo ga koga smatra odgovornim za ovakvu devastaciju Imotskog i Imotske krajine.
− Ako sam ja stvorio obitelj i ne vodim računa o njoj, onda ja ne valjam, ja sam kriv − veli naš sugovornik.
Čovjek očito aludira na dosadašnje središnje i lokalne vlasti, a među njima i na HDZ-ova gradonačelnika Antu Đuzela, koji Imotskim stoluje već osam godina. No, za divno čudo, na ovotjednom imotskom prosvjedu pojavio se i sam gradonačelnik, da bi podržao prosvjednike.

− Ne znam, ispalo je da je Đuzel organizirao prosvjed, ja sam to drukčije zamišljao – komentira nam tu činjenicu 25-godišnji Ivo Bilopavlović iz imotske Udruge mladih.
− Čovjek je osam godina na vlasti i gradi samo zidiće po gradu, ništa proizvodnja, i sad organizira prosvjed protiv samog sebe – kaže Mirko Karoglan, Bilopavlovićev vršnjak iz iste udruge.

Lakše do posla u Hercegovini

Ivo i Mirko nisu nepoznati javnosti: upravo su njih dvojica, s još nekoliko prijatelja i istomišljenika, preklani organizirali performans za Jadranku Kosor prilikom njezina tadašnjeg premijerskog posjeta Imotskom. Uoči Kosoričina dolaska, na fasadi Duhanske stanice objesili su ženske gaće i drugo donje rublje iz nekadašnjeg asortimana “Trimota”, a kad su im vatrogasci skinuli “instalaciju”, objesili su transparent “Vratite ukradeno”, nakon čega su privedeni na policiju.

Pitam ih što ih je ponukalo na taj performans, koji se može smatrati pretečom zadnjeg prosvjeda.
− Općenito propast Imotskog, katastrofa na svim razinama u gradu – veli Mirko.
− Sve naše matere su radile u “Trimotu” – dodaje Ivo.
Vraćamo se na temu: momci nisu optimisti.
− Mi smo zadnja rupa na svirali. Mimoišla nas autocesta, vlak na tračnice, sve nas je mimoišlo – kaže Mirko.

– Ti nemaš di doć pitat da te zaposle, to je dno. Od moje generacije 80 posto ih je otišlo iz Imotskog. Kad diplomiraju, sritni su dva dana i onda skuže da neće nać posla. Prije ćeš nać posao u Hercegovini, u Širokom ili Grudama − dodaje on.

Tvornica trikotaže ‘Trimot’ posljednja je stavila ključ u bravu

− Ti u Imotskom ne možeš napravit bend, jer se ljudi taman uvježbaju i odu ća. Kad nemaju posla, jedino u policiji možeš radit. Svi stariji su bili u ratu i žive od vojnih mirovina. Jedino nas opet rat može spasit – gorko se šali Ivo.
− Ne možeš ti ni otić iz Imotskog kad oćeš – opet će Mirko.
– Ide autobus za Zagreb u dvi ure i ti dođeš na šalter “Autopoduzeća”, a on ti kaže: “Ne vozimo danas.” Zašto? Nema goriva. Pa di to ima?

Ivica Kukavica profesor je kineziologije i umirovljeni bojnik Četvrte brigade, triput ranjavan u ratu. Na lokalnim izborima bit će nezavisni kandidat za gradonačelnika.
− Motivirala me teška i beznadna situacija u gradu, koja me podsjeća na rat: kad je bilo najbeznadnije, ipak smo uspili. Najlakše bi mi bilo da uživam u visokoj vojnoj mirovini i privilegijama, ali ne mogu gledat u što se grad pretvorio. Meni je nevjerojatno da su propale tvrtke poput “Imostroja” ili “Trimota”, koji je proizvodio donje rublje za NATO. Ili “Agrokoka”, koja je opskrbljivala tadašnju JNA i pola Jugoslavije.

I on je, veli, nekidan bio na prosvjedu.
− Htio sam dati potporu obespravljenima, kojih je u Imotskom stvarno puno, ali mi je žao da se prosvjedi organiziraju sad kad je sve gotovo, kad su tvornice uništene i kad su radnici već na birou i još samo traže neisplaćene plaće.

Stoga, ako osvoji vlast, naš sugovornik tvrdi da će se posvetiti upravo vinariji “Imota”, zadnjoj slamci gradskoga gospodarstva. “Imota”, kaže, mora postati imotski “Agrokor”.
− Definitivno moramo krenuti od nule. Bilo je u ovih 20 godina puno ministara i moćnih ljudi iz Imotskog, pogotovo u doba Tuđmana, ali s ove distance ispada da su se oni okoristili pojedinačno, ali Imotski od toga nije imao ništa − kaže Kukavica.

Vraćamo se kući, u perspektivni Split: opet Imoćani stopiraju. Izgleda da je “Autopoduzeće” i danas ostalo bez goriva.
− Slabo je Imotski cijenjen u Hrvatskoj – kaže mi mladac kojeg sam povezao do Lovreća.
– Dobili smo samo dva slova IM na tablici, prije nam je na autima pisalo Makarska. A sve drugo smo izgubili.

‘Di su sad svi Imoćani šta su bili u vlasti?’ − Godinama na županijskim sjednicama upozoravam na inerciju lokalnih vlasti, jer je to jedini krivac za propast Imotskog. Prosvjed je politički potez lokalne samouprave, da bi tobože pokazali socijalnu osjetljivost dva mjeseca uoči lokalnih izbora. A šta su radili osam godina? Imotski nije povukao ni kune iz fondova EU-a, pa je li to normalno? Posao pročišćavanja odvodnih kanala dali su privatnoj firmi, a radnici “Vodoprivrede” poslani su kućama iako imaju sve potrebne strojeve. Kad su “Vodoprivredi” prodali strojeve, tek onda su se pobunili – govori nam Ranko Topić, županijski vijećnik HSP-a, te nastavlja: − Ne branim ja ovu Vladu, ali di su naši imotski čelnici bili za prošlih vlada, zašto onda nisu protestirali? Sve su firme ugašene, glavni su nam prihodi njemačke i vojne mirovine: mi smo umirovljenički grad, ali bez staračkog doma. U ratu je poginulo 196 Imoćana i žalosno je da njihova dica moraju ić iz Hrvatske zbog egzistencije. Šta mi je korist da mi je ćaća napravio kuću ako mi dica ne mogu živit u Imotskom? Od čega će živit, od moje mirovine? – završava Topić.