Brate, vi Imoćani samo o svom Modrom jezeru. Gdje god pročitam i slušam, e povećanje broja gostiju, e puno Modro jezero kupača, a temperatura plus 33 i više stupnjeva. Hajde, napravi mi osvježavajuću priču iz jezera – veli urednik i još traži da mu sve bude na stolu do 14 sati.
Ne može to tako, velim. Imoćani imaju svoj đir. Ručak, pa malo pročitat "Slobodnu", pa kavica i onda se oko 17 sati spuštaju u jezero na osvježenje. Tamo ostaju do iza Zdravomarije, oko dvadeset sati i kusur minuta, naš je odgovor.
– Ne može to tako, prije mi trebaju slike i tekst – čuje se nervozan govor iz Splita.
I što preostaje, fotoaparat u ruke i pravac u Modro jezero. I još se sakrivamo da nas netko ne vidi i kaže kako nam je vrućina udarila u glavu pa ranije idemo na jezero.
A u Imotskom kao u loncu punom pare. Vani 35 u hladu, uprlo sunce u kamen, ne znaš ni kuda hodati, a kamoli se normalno spustiti niz jezerske serpentine.
Već s Velikoga puta vidimo priču. S fureštima. Vidjeli smo na parkiralištu nekoliko automobila s češkim oznakama. Oni su redovni gosti u jezeru, bilo jutro, podne ili pet sati poslije podne. A osim njih dolaze sada i Skandinavci. Pun ih je Imotski, i ne smeta im i ne baš topla voda u jezeru.
Oni se čudom načuditi ne mogu kada im se kaže da je voda još friška, nekih 21 do 23 stupnja, a posebno kada im se spomene da voda stalno izvire i da se obnavlja, pa se komotno može usporedo kupati i piti osvježavajuću vodu.
Još kada se zaroni na pet metara, ko iz frižidera je.
Domaćih je malo. Ali zato ima Nijemaca, Poljaka, Talijana, Engleza... A voda ko iz snova, 23 stupnja baš danas, čovjek bi je popio. Gore na liticama jezeranski kos udario pjesmu, odjekuje jezero. I njemu udarilo sunce u glavu. A evo se i domaći pomalo spuštaju.
– Oko pet sati su svi tu – govori nam Teo Čelan, koji se zavalio na jezersku stijenu i sunča se.
Imoćanima je kamen kao najugodniji luft madrac. Navikli u svom jezeru, jer plaže još nisu izišle iz vode. Zbog svibanjskih kiša, sada je voda na trideset i kusur metara. Čudo neviđeno, a skoro će i polovica srpnja. Vode ko u priči.
Evo nam i Ante Vujevića Đige, pa Vedrana Vrčića i nećakinje mu, dvanaestogodišnje Nevene. Ona ko mala vidrica, odmah u vodu, a Vedran priča.
– Nemoj me slikati, evo, brzo će doći i Braco Zen, pa Leo, Ante Đigo je tu. Tamo su ti naši Česi, oni ti vole strme litice, vidiš kako se veru. Uvik se bojimo da im se ne zamanta pa da ne padnu priko ovih stina – govori Vedran Vrčić.
– Ovi dana je stvarno ludnica. Eto, u subotu i nedilju bilo je više od pet stotina ljudi. Globaliziralo nam se i jezero, ne znaš više nikoga osim ovih nekoliko naših. Ima ih odsvuda. Poljaka i Čeha najviše, pa Norvežana, Šveđana, dolaze i iz Londona, Englezi.
Valjda su tu u nekim kućama za odmor, evo ti ih svaki dan. Baš sam pitao neke Čehe i Skandinavce kako ne idu na more, nema im petnaest, dvadeset minuta priko tunela "Sveti Ilija" do Makarskog primorja. Kažu mi da nema šanse više u slano more, u onu gužvu. Ode im je raj za kupanje, ovo su otkrili i ne napuštaju jezero. Koliko im god traje odmor, toliko će ostat u Imotskom i kupat se u jezeru – veli Vedran.
I dok mala Nevena s ostalom djecom šparta jezerom, jer nema toga djeteta u Imotskom koje se usudi doći na jezero a da plivat ne zna, vidimo legendarnu jezersku facu Josipa Bracu Zena (83) kako se poput mačke spušta niz strme litice.
Pozdrav prijateljima, i lastavičin tradicionalni skok u plavu čistu vodu. Potom zaron, dvi-tri čaše vode u sebe i onda leđni đir do sredine jezera i natrag. Josip Braco Zen, legenda Modrog jezera, neuništiv, njegova ikona.
A mi moramo natrag, gore, u lonac, tih kilometar i kusur uspona samo da bismo poslali tekst i fotografije čangrizavom uredniku. I temperatura pri vrhu još uvijek 34-35. Za poludit. A jezero mami, voda ko u priči, okružje, priroda, onaj kos još pjeva, a već dolaze, dolaze, jedan, pet, deset, kolona jezerskih hodočasnika na osvježenje.