Kada se kaže „inteligentna rješenja iz Skandinavije“, obično se misli na opjevanu ljepotu sjevernjačkog dizajna, te jednostavnu praktičnost pri svakodnevnoj upotrebi. Nismo ni mi za baciti, ima ljepote, pa i nagrađivane od struke, no daska-dvije nedostaje konceptu korištenja. Takva je tržnica u Vodicama, ako je pitati dugogodišnje prodavače. Zapravo, najviše zamjerki ima na peškariju koja se naslanja na otvoreni, „zeleni dio“ s dio s kamenim bancima: zimi čovjek treba biti Eskim da bi izdržao temperature kao u frižideru, a ljeti jedino stanovnik žarke Afrike može podnijeti vrelinu kao „pod pekom“.
-Evo vidite, ovo je dobilo arhitektonsku nagradu, ne jednu, nego dvi-tri! Taj koji mu je da‘ priznanje ode nije ni bija; ma šta vridi da je lipo, kada ne možeš ni ugrijati, a ni rashladiti prostor! Manje puše u tunelu sv. Rok! – govori Marija-Mare Grubelić sa Srime, srdačna prodavačica ribe i ozire se oko sebe.
Zatvori su zapravo, velika, prozračna vrata-grilje, zamišljena da prostorom stalno cirkulira zrak. Odlično, ali hajde, stoj na radnom mjestu sa „šupljim“ vratima, kao na brodu?! Svrćemo pogled gore: lijepe drvene grede drže efektno razlomljenu kosinu krova, pokrivenog tankim plastičnim pločama kroz koje dopire raspršeno svjetlo. Iz partera to izgleda kao da gledate u razapeta jedra kakvog jedrenjaka – otkriva se na prvi pogled dobra zamisao arhitekta. Ali…
-E, a da vidite liti, oko 9 uri, kada se sunce digne, ka da si vatru upalija ispod te plastike! Ka u sanduku od kamiona pokrivenom ceradom. Blago kolegama i mušterijama na šibenskoj peškariji, tamo ljudi borave normalno. – odgovorila je kao poruku svima koji se eventualno žale na uvjete šibenske tržnice. Primjećujemo sa strane, na zidovima, nekoliko grijalica, međutim, objašnjava nam da su to muholovke koje sprže kukca kada uleti između svijetlećih lampa. Ipak, u toj arhitektonskoj ljepoti netko ima sve daske na broju, a nije ljudskog roda.
-Ove pržilice za muhe rade tek kada ona sleti unutra. Pa nije muva glupa, kada joj je lipše doć‘ na ribu, još kada su srdele ili lokarde! – nasmijali smo se na Marijinu opasku. Kada se prije nekoliko godina otvarala vodička tržnica, počelo se s najboljim namjerama, priča. Prodavači su imali odore, ali hajde ti radi u oskudnoj robi a puše sa svih strana. Jest da je Desto (gradonačelnik Ante Cukrov op.pis.) dao nalog da se vrata- grilje s unutrašnje strane zatvorene plastičnim pločama, slično kao na krovu, ali što to vridi kada nisu postavljeni klima uređaji? Kako prije dvije godine, tako i danas. I tko bi uspješno rashladio tu silnu, lijepo razigranu „kubaturu“ pod tim uvjetima, a zakup baš i nije jeftin.
To je pogled prodavača na njihovo svakodnevno radno mjesto. Kupci dođu i odu, a iznenađuje da na vodičku tržnicu i peškariju dolaze ne jedino domicili, nego stanovnici Jadrije, pa čak i Tišnjani, Jezerani, pa i Pirovčani, govori Mare. Je li moguće da je knjiga spala na toliko malo slova, pa da na Murteru jedva ima opskrbe ribom?
-Je, tako je. Nema više ribara kao prije. – sliježe ramenima Mare, a potvrđuje gospođa iz Tisnog koja je došla u spizu. Malo ribe kod Marije, nešto zeleni…
Tek na odlasku primjećujem da se Mare iza svoga banka stisla uz grijalicu na struju.
-A ko bi priživija bez ovoga? Donila san je od kuće!
U petak je na kamenim bancima zelene tržnice bilo svega troje prodavača, a gospođa Bulat iznijela je med iz obiteljske proizvodnje. Njen muž Ante Bulat poznati je pčelar, jedan od najvećih proizvođača u županiji.
I vodička je pijaca, premda minijaturna u odnosu na šibensku, prazna kao i spomenuta. Ni prodavača, a ni kupaca; pala je kupovna moć, pa i u Vodicama koje se uvijek povezuje s natprosječno dobrim standardom od turističkoga eura.
-Bude nas liti nešto više, ali sada… – veli Božo Brajković, prodavač zeleni otkako je prije 12 godina otvorena pijaca. Posvuda komunalne tržnice doživljavaju „šrinkfikaciju“ ili u prijevodu, ulaze u se, kao trliš. Na kraju će prava mjera za Šibenik biti – vodička pijaca. I ne čudi, kada se, zna da su Vodice opkoljene trgovačkim centrima, kao nigdje u zemlji. – podsjeća Božo.
S besplatnim parkinzima, jeftinijim povrćem nego na pijaci – pa i onim domaćih OPG-ova.
Boži vjerna mušterija je domaćica Kate: „Ja sam ode usrid mista, u samome betonu i nemam di nego u Bože, kod njega je dobra roba! A poje drži muž, zajedno s maslinama, ali bez vrtla. To ipak traži više vrimena!“
I Mariju Brajković, prodavačicu na Boži nedalekom banku pitamo je li razlog slabe prodaje na pijaci možda to što su Vodičani u svome polju, pored lijepih kuća za odmor, masovinije zasijali vrtle, pa barem znaju što jedu? I Marija je iz Lađevaca, šibenskoga dijela Ravnih kotara, poput Bože. I jednako se žali na lošu prođu.
-Nema naroda, makar Vodice broje barem 10 tisuća stanovnika. Otkako je euro doša‘ sve je to palo, i to dosta. Možda neki Vodičani i jesu zasijali vrtle, ali ne vjeruje da je baš tako, jer nema više onih starijih žena, ili su onemoćale – a bile su vrtlarice i hranile svoje obitelji. Nosile bi torbe zeleni kućama – a ovima mladima nije važno jel‘ domaće ili nije, pa kupuju u centrima.
-Dobro, ali, zar niste vi prvi, na zelenim tržnicama podigli cijene, pa se euro pretvorio u kunu? Ima u centrima također domaćega povrća, ali je jeftinije?! – postavljam pitanje kao pravi mučki provokator.
-Imaš pravo! – proizvođaču uvik malo, a kupcu uvik skupo! I onda je uslijedio Marijin odgovor koji izuva iz cipela: „Ovo ode je četri eura, a ne bi tribalo biti više od dva!“
-Pa zašto onda nije toliko? – ne da mira mučki provokator u meni.
-A za koga, kada nema nikoga!? – snašla se Marija, kao iz topa. I opet su se uzroci i posljedice pretopili i izmiješali: zato treba sa sobom nositi kesicu soli, davni je savjet jednog zafrkanta. Da svemu tome staviš - soli na rep.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....