Nataša Jukić: potrebitoj djeci životno smo važni, a nema nas niti u registru zanimanja

Sustav ne funkcionira i to je kristalno jasno - svima! I tako godinama, unatoč brojnim upozorenjima. Prošle godine donesen je tobože Pravilnik o pomoćnicima u nastavi, koji govori o svemu osim o nama koji radimo taj odgovoran i prezahtjevan posao. Mi se financiramo novcem iz EU fondova i gradskih blagajni, umjesto da nas plaća država kroz sustav Ministarstva obrazovanja. U Hrvatskoj je danas više od 4000 ljudi poput mene, i nažalost bit će ih sve više jer su potrebe sve veće. Naše zanimanje ne postoji u registru zanimanja, nema svoju šifru ni zakonska prava. Više od 218 sati odrađene prakse, nekoliko mjeseci predavanja, uz vlastitih nekoliko tisuća kuna koje sam dala za edukaciju. Platite školovanje, a dobijete - ništa. U isto vrijeme ovaj posao po nekim školama odrađuju ljudi sa srednjom školom i imaju veće plaće i ostala prava. Tko je ovdje lud a tko pametan? Dok se nekima uvjetuje edukacija, drugi potpuno needucirani rade bez problema - upućuje nas u potpuni kaos naša sugovornica Nataša Jukić, koja častan posao pomoćnice u nastavi već šest godina odrađuje u kaštelanskoj osnovnoj školi "Bijaći".

Bez zanimanja

U njezinoj radnoj knjižici, pojašnjava nam, stoji zvanje „suradnik u odgojno obrazovnom procesu“ jer zanimanje pomoćnik u nastavi djeci s teškoćama jednostavno ne postoji. Istovremeno, edukacije ih nerijetko znaju „olakšati“ i do sedam tisuća kuna, koliko na pojedinim učilištima stoje takve vrste obrazovanja.
- Edukacija je bila moj osobni izbor. Ja to nisam morala i nisam požalila jer ono što sam tamo naučila, radeći praksu pogotovo - neprocjenjivo je.
Na naš upit smatra li da svaki pomoćnik u nastavi treba završiti edukaciju, odgovor Nataše Jukić posve je kategoričan. Apsolutno da!
- Ali ne na ovaj način i u ovakvim uvjetima. Danas je toliko teško roditeljima i školama pronaći ljude koji bi radili ovaj posao da se nude kratke edukacije u trajanju od tri dana. Meni je to smiješno i samo cijelu stvar čini još više neumjesnom. Ono što je neophodno i važno je zakon na nacionalnoj razini, koji bi bio jasan u svojim stavkama. Nije normalno da tolike godine država nije uredila status pomoćnika u registru zanimanja, da nas se razvlači iz godine u godinu po vijestima zajedno s djecom. Nije normalno da nemamo pravo na stalni radni odnos i sva prava iz Kolektivnog ugovora. Nije normalno da se spominju obavezne edukacije od nekoliko tisuća kuna koje bi ljudi trebali plaćati iz svog novčanika, a koji pritom imaju možda završen fakultet psihologije. Nije normalno da ne postoji konkretan propis o jednoj slojevitoj edukaciji na razini države za sve nas - nabraja književnica, kolumnistica i majstorica NLP-a Nataša Jukić.
- Ove godine nam se nude ugovori na 60 dana, u nekima čak stoje stavke da će pomoćnici u nastavi u slučaju eventualnog štrajka ili razbuktavanja COVID-a ostati bez posla. Evo i ovim putem pozivam sva ta „nadležna tijela“ kojima sve ove godine nisam uspjela saznati imena i prezimena da otvore oči. Da dođu u škole i provedu koji dan s nama. Da upoznaju tu djecu i vide njihove rezultate. Da se uključe roditelji, stručne službe i svi oni nastavnici, učitelji, profesori iz Sindikata, u rasprave o našem statusu. Nas se često zove kad treba nekoga ili nešto podržati. Pitam se tako, tko će podržati nas? Umjesto rastezanja uplakane i ostavljene djece pred školama, punjenjem novinskih stupaca senzacionalizmom, pozivam „nadležna tijela“ da konačno nešto i učine - odlučna je Jukić.

Vezane ruke

- Kad sam počela raditi znala sam da uvjeti rada nisu dobri, da nas Zakon ne štiti i da se plaća kreće oko 2000 kuna. No budući da je tada inkluzija postojala u RH već nekih 15 godina, nadala sam se da će se stanje promijeniti na dobrobit same djece kojoj smo potrebni, a onda i nas samih. Radeći ovaj posao osvijestila sam koliko smo djeci važni, koliki mir dajemo njihovim roditeljima, te koliki se napredak uz našu pomoć očituje u njihovim dostignućima, socijalnim i kognitivnim. Nažalost, djeci koja imaju poteškoće iz spektra autizma, pervazivnog spektra, djeci s raznim drugim tjelesnim i psihičkim oštećenjima školovanje bez pomoćnika u nastavi bilo bi neizvedivo i nemoguće. Činjenica što to nije vaše ili moje dijete ne znači da takva djeca ne postoje. Gledati svaki dan mikro pobjede u njihovim danima neprocjenjivo je i nadilazi bilo kakav opisni dokument, propis i zakon. Stisak povjerenja, pogled u očima djeteta u trenutku kad samostalno pročita rečenicu, usvoji pojam na kojem mjesecima radite... Sve to su trenuci koji prodrmaju svemir i potvrda su koliko truda i ljubavi prema onome što radite treba da oplemenite njihove živote i budete im dodatno krilo za životni let. Takvi trenuci su upravo potvrda da ono što radimo ima smisla - otkriva nam svoja iskustva Jukić.
Dodaje da ima sreću što radi u kolektivu koji je podržavajući, i to na način da ih se (asistente op.a) uvažava i cijeni.
- Izlazi nam se u susret na način da je kolektiv otvoren za naša pitanja i sugestije, no nažalost, školi kao ustanovi su „vezane ruke“. Ravnateljica škole "Bijaći" u Kaštelima maksimalno se trudi da nas zadrži iz godine u godinu. Znam da nije u svim školama tako. Ljudi često odustanu od ovog posla jer je potplaćen, nesiguran, degradirajući u pravima koja ne ostvarujemo. Svako ljeto idemo na Zavod za zapošljavanje. Regres i božićnice nemamo, jer nam kažu da nema dovoljno novca u županiji. I naravno, dijete ostaje bez pomoćnika na koje se naviknulo, a stres kreće ispočetka. Stres za njihove roditelje, za dijete samo, a i za nas - upozorava naša sugovornica.