Ante Božić iz Čvrljeva puno je više od pučkog pjesnika i unešićkog općinara: ‘Otimam od zaborava rodna ognjišta, onu šumu po kojoj smo trčali...‘

"Sad sprovodi kolo vode, na to ti se dani svode, politika ruke od tebe diže, od problema tvoji biže.
Umireš, Zagoro, svjestan san toga, al' drži me srićon vira u Boga", dio je to pjesme Ante Božića, pučkog pjesnika iz Čvrljeva, sela na "međi" Šibensko-kninske i Splitsko-dalmatinske županije, čija je poema "Je, Zagoro, o tebi pričam" svojedobno do suza ganula bivšu predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović prilikom njezina posjeta općini Unešić, pod čiju jurisdikciju po ljudskom i Božjem pripada i rečeno selo.

Istina, posao i obitelj su 54-godišnjeg pjesnika "dislocirali" u Solin, ali rodno mjesto i svoju kamenjen potavanjenu i plemenitu Zagoru "vaik nosi u srcu", a od prije nekoliko godina i na papiru. Iza njega je bogati stvaralački opus od petstotinjak pjesama različite tematike kojima želi dočarati svakodnevne prilike kraja iz kojeg dolazi i kojem se uvijek vraća.

– U Čvrljevo dolazim, pa mogu slobodno reći, svakodnevno. Tu sam prijavljen, registrirao sam i obiteljski posao, a evo četvrti mandat sam i predsjednik Općinskog vijeća. Sve me veže rodnom kraju. Ne možeš se oteti kamenitom zagrljaju naše Zagore iz koje crpim stvaralačku energiju i prenosim je na papir u trajno nasljeđe. Osim nostalgičnih i domoljubnih tema, inspiracija me "puca" i na dnevna politička zbivanja, odnosno na sve što me okružuje, urbano i ruralno. Kao Vegeta, u sve se miješa – nabraja Božić tematiku koja je prisutna u njegovim pjesmama i nastavlja:

– Kao i sve, i ovo se dogodilo sasvim slučajno. Zaljubljenik sam u ovo kamenje, a koliko tek priča sam čuo i sam doživio o teškom životu u Zagori obilježenom "krađom" komadića zemlje od krša, gdje si mogao saditi tek toliko da prehraniš brojnu obitelj. Tu je moja inspiracija, moje ishodište i trajna uspomena koju uvijek nosim u sebi i stalno mi je pred očima.

'U Čvrljevo dolazim, pa mogu slobodno reći, svakodnevno. Tu sam prijavljen, registrirao sam i obiteljski posao', ističe naš sugovornik

Duje Klaric/Cropix

O ukoričivanju svoga bogatog opusa, ističe naš sugovornik, mnogo je puta razmišljao. Tu su i pritisci od rodbine i prijatelja. Doći će i na to red.

Potrebno je izabrati pedesetak najboljih pjesama i osluhnuti bilo naroda. A narod ko narod. Voli čuti nešto o svom kraju. Da se prisjeti od kuda je ponikao, gdje su mu korijeni koje sam, nažalost, vlastoručno i nepovratno čupa.

Deseterački napjevi Ante Božića, raspoređeni u četiri do pet strofa, emotivna su "punionica" više od 3000 članova Facebook grupe "Šesnaest sela Unešića" čiji je "upravitelj" pjesnički stvaratelj iz Čvrljeva. I tu se oslikava njegova sklonost Zagori kao životnom vrelu.

– Putem društvenih mreža predstavljamo život na koji smo zaboravili. Na uspomene koje smo ponijeli iz obiteljskih domova i koje smo, nažalost, u sebi zatomili. Baš tim virtualnim putem želim skrenuti pozornost na život koji živimo na tu silnu rasvjetu, te ocjelne strojeve što ih tjera struja, te puste papire na stolu i policama i paralelno evocirati uspomene i oteti od zaborava rodno ognjište, onu šumu po kojoj si trčao i dočiće gdje su ovce i koze blejale i meketale. Te stare kuće od kamenih vaca. Vjerujem u njega, u taj kamen što se u sve moje pjesme raspada. On kremen-kamen, a ja meka vjeđa. Tu su i svakodnevna zbivanja, sve akcije i reakcije –​ pojašnjava Božić.

Zaljubljenost i očaranost rodnim krajem, natjerala ga je i na humanitarni rad. Zajedno s onima koji to žele i mogu, pomažu starijim i nemoćnim te iz bilo kojeg razloga hendikepiranim pojedincima.

Zadnja je bila pomoć šesteročlanoj obitelji iz Utora, a organizirali su i pomoć potresom pogođenoj Petrinji gdje su s devedesetak tisuća prikupljenih kuna sanirali krovište jednoj mladoj obitelji. Jer zrno po zrno – pogača, kamen po kamen – kuća.

I ako ćemo po pravdi, lokalni političar, pjesnik i poduzetnik Ante Božić iz Čvrljeva po mnogo čemu odskače od "dužnosti" koje obnaša ili ne baš u svim. Niti sjedi u udobnim općin(ar)skim foteljama, niti za obiteljskim stolom slagajući stihove kao domino kockice, već ih sklada u "kokpitu" svoga bagera s kojim prije negoli se začuje glas zornjaka pijetla i draškanje silnica moćnih koraka svjetla, ruje opjevani kamenjar ne bili ga oplemenio i iz njega po tko zna koji put nanovo našao svlakove za svoje nove pjesme.