Dejan Kovač, ekonomist i bivši Predsjednički kandidat: "Nije to dobro, ovdje je sve 40-50 posto skuplje nego u Njemačkoj, naročito osnovni proizvodi!"

Jesu li cijene osnovnih životnih artikala u Hrvatskoj, a pogotovo na našoj strani Jadrana, bezobrazno visoke i koliko one odudaraju od onih u Europskoj uniji?

U raspravu se uključio i Dejan Kovač, naš bivši predsjednički kandidat i doktorand s uglednog američkog Princetona, koji je s obitelji ovog ljeta proveo dva tjedna na Krku. Kovač je došao do računice da je u tih 14 dana potrošio skoro isto koliko im treba za život u mjesec dana u Njemačkoj, gdje je njihov novi dom i gdje je profesionalno angažiran na Leibniz-institutu za ekonomska istraživanja u Halleu.

– Da budem precizan, za ta dva tjedna to je bilo oko 80 posto našeg mjesečnog budžeta za hranu i osnovne potrepštine u Njemačkoj. Pratim redovito potrošnju svog kućanstva kroz aplikaciju. I Njemačka ima isto tako internu varijaciju u cijenama, tj. razlike od države do države, regije i regije, te standardne urbano-ruralne razlike isto kao i Hrvatska. Naravno, da se i način potrošnje na odmoru u odnosu na doma razlikuje od osobe do osobe, obitelji do obitelji, no bez obzira na potencijalne razlike razlike su osjetne – veli.

Najveća razlika kod brendiranih proizvoda

Da stvar bude interesantnija, Kovačevi su više-manje kupovali u istim dućanima ovdje i tamo, poznatim trgovačkim lancima, bilo da je riječ o hrani, bilo drogerijama. Cijene na koje su nailazili u Hrvatskoj bile su 40 do 50 posto više nego u Njemačkoj, neke čak i duplo.

– Najveća razlika, tj. dosta skuplji su bili većinom strani mega brendirani proizvodi. Ali jaja, mlijeko i osnovni proizvodi su isto imali relativno veće cijene. Iako sam uspoređivao cijene istih proizvoda u istim lancima, ovo nije znanstveni pristup, već subjektivan i pristran.

Svakako da svatko može metodom traženja pronaći nižu ili višu cijenu identičnog proizvoda u različitim trgovačkim lancima, zato se kako bi se izbjegla pristranost i dobila reprezentativnost rade reprezentativni slučajni uzorci – napominje naš sugovornik.

– Najzanimljiviji porast mi je bila cijena lubenice, koju većina osoba konzumira tijekom ljeta. Prošle godine smo plaćali od 2 do 5 kuna, s tim da bi gornja granica bila tek kad dođe prvi val lubenica. Ove godine to ide do 1.2 eura. Nisam gledao podrijetlo lubenica, ali ovakvi artikli i većina poljoprivrednih proizvoda je poraz hrvatske poljoprivrede u koju smo "ubacili" desetke milijardi kuna subvencija u zadnjih dva desetljeća da bi se proizvodnja umanjila za pola, a mi uvozimo manje kvalitetne proizvode – dodaje Kovač.

S druge strane, reći će da je nailazio na neke jeftinije artikle u Hrvatskoj u odnosu na Njemačku.

– Naravno da ima puno takvih proizvoda, primjerice meso. No, ono što vas frapira su osnovni proizvodi koji imaju neelastičnu potražnju i koje svakako morate kupiti jer su na razini cijena u Njemačkoj ili skuplji. Luksuzne proizvode možete izdvojiti iz svoje košarice ako cijena poraste, osnovne ne.

Nameće se stoga pitanje kako je moguće da isti lanci imaju toliku maržu u RH u odnosu na Njemačku?

Turisti gunđaju! A domaći?

– Moguće je. Ministar financija se prije par dana hvalio "uspjesima", što je izuzetno porazno i kaže kako je, "s obzirom na to da je broj izdanih računa stagnirao, dok je samo u srpnju iznos računa povećan za 800 milijuna eura (s 4 milijarde lani na 4,8 milijardi ove godine), očigledno da su mnogi jednostavno odlučili da njihov proizvod i usluga vrijedi puno više".

Da, broj računa je stagnirao, a iznos se povećao za 20 posto, što vam zorno pokazuje efekt cijena, no ministar veli da strani turisti gunđaju. Što je s prosječnom hrvatskom obitelji koja si više ne može priuštiti odlazak na more s prosječnom plaćom? Eurostatovi podaci redovito pokazuju da je Hrvatska u top 3 države po nemogućnosti hrvatskih obitelji da si priušte tjedan dana odmora. Analizirao sam podatke prije nekoliko godine i taj postotak je bio 40-50 posto. S porastima cijena posljednje dvije godine, slobodna procjena je da smo sada na 60 posto – upozorava Kovač i također dodaje:

– Funkcija cilja javnih politika ne može biti samo "punjenje proračuna", jer naše punjenje proračuna redovito završava zadnjih 30 godina u privatnim džepovima preko korupcijskih skandala. Funkcija cilja fiskalne strane je efikasnost i povećanje kvalitete javnih usluga, šire rečeno blagostanje građana, dok je osnovni cilj monetarne politike stabilnost cijena. Trenutno smo u teškom disbalansu, tako da standard građana pati.

Isto tako, prilično je skeptičan oko prakse Državnog zavoda za statistiku oko izračuna cijena i mora biti da "svoje anketare šalje u Vrbanju, Strošince ili na Baniju, gdje nema baš turista..."!

– Nije DZS jedini problem, nego su to i EUROSTAT i nepromijenjene statističke prakse. Inflacija je stopa promjena od godine do godine. Čim imate samo dvije godine veće promjene, tj. računanje promjene na promjenu, postavlja se esencijalno pitanje – koja je stvarna vrijednost proizvoda?

Ovakav način je funkcionirao kada smo zadnjih desetljeća imali stope inflacije manje od 2 posto, dok zadnjih godina imamo 3-5 puta veće. Drugi problem je baždarenje udjela pojedinih proizvoda unutar CPI-ja. U ekonomskim znanostima se uzima da je stabilan postotak koji koristite na hranu, npr. X posto na hranu, Y posto na energiju itd. U dugom roku taj postotak je stabilan, ali od sedamdesetih nismo imali ovakve stope inflacije.

Ubacili milijarde u poljoprivredu, a za ništa

Tako kad razmjerno raste cijena hrane postoji supstitucija i unutar same košarice, tj. udjeli se mijenjaju. Mijenja se cijena, ali i udio u košarici. Postavlja se na kraju jedno dublje pitanje što stopa inflacije kao samo jedan broj u ovakvom slučaj pokazuje, ako mi gledamo promjene ne samo cijena, ali i udjela u košarici od stotinjak proizvoda – pojašnjava ovaj naš stručnjak.

– Vlada realno ne može ništa napraviti što se tiče cijena i ova ograničavanja koja su radila posljednjih godina su ekonomski apsurdi. Tržište treba slobodno formirati cijene, no problem cijena nije nastao jučer, već se 30 godina sustavno erodira krivim ekonomskim politikama.

Od devedesetih do danas ubacili smo milijarde u poljoprivredu i to politički povezanim osobama koje su djelovale kao nelojalna konkurencijama svima koji su htjeli raditi ozbiljan posao.

Kasnije povećanjem međunarodne razmjene, strana konkurencija je osvojila ostatak tržišta. S prodajom Agrokora, distribucijski lanci su dominantno u rukama stranih lanaca, a šlag na kraju torte je bila zabrana rada nedjeljom, što će dovesti do dodatnog uništavanja malih poduzetnika u distribuciji, tj. jačanja i okrupnjavanja distribucijskog monopola – nimalo je optimističan Dejan Kovač.