Ušao je on u sedamdesetu, ali tko zna kad će ta sedamdeseta ući u njega. Profesor Zvonko Erak izgleda kao sportski automobil - ili bolje reći, kao avion - u kojem se pokvario "tur celer", pa je stao na nekih 30 tisuća kilometara, a on ih je odvrtio već tko zna koliko, stotine tisuće, možda i milijun.
A sve na njemu izgleda i radi kao da je novo, kao da je još jučer izašlo iz dućana, i karoserija i motor, profesor djeluje kao da se tek razradio. Iako je već godinama u mirovini, on ne miruje ni sekunde - dan mu je prekratak za sve ono što je on u njemu namjerio napraviti. Sve kako i priliči peterostrukom veteranskom prvaku svijeta u hrvanju, koji je uz to bio jedan put drugi i jedanput treći. A ako ga zdravlje posluži, bit će spreman osvojiti i šestu svjetsku titulu! Hrva u kategoriji od 68 do 74 kilograma - toliko je imao i onda i sada, u pedeset je godina sačuvao istu kilažu, 69 kilograma, par kilograma gore i dole. On tih par kilograma, ako je potrebno za meč i vaganje, skine bez problema, to je sve dehidracija!
Stalno na bicikli
- Ja vam se ujutro dignem u sedam sati, lijepo doručkujem sa ženom, uzmem svoj rukasak, i na trim stazu na Šubićevac, a u Ferijalnom savezu imam i utege, i svoju biciklu, sobnu naravno. Na taj način čuvam koljena. A ljeti plivam puno. Sjednem na biciklu, pa vozim do šetnice Svetog Ante, pa plivam jedno 800 do tisuću metara, pa onda ponovno na biciklu, ovaj put uzbrdo, uz Šubićevac, uz Dom zdravlja.
Jedno 35 minuta nazad, 45 minuta do tama, to mi je trening aerobni. Odvozim jedno 12 - 13 kilometara. Ljeti više vozim cestovnu, a zimi sobnu biciklu. I trening obavezno napravim hrvački. Znao sam raditi po 18 rundi dok sam bio mlađi. Njih trojica bi se mijenjali, a ja bih uvijek bio na strunjači, po dvije minute, bez stati. Sad radim negdje 6 do sedam rundi s dečkima mladima, od 85 kilograma, koji idu u drugi - treći srednje, koji su u naponu snage. I ja sam, kad sam bio mlađi, trčao od podnožja do vrha Sljemena. Metnuo bih ženu i dijete, koje ima sad 44 godine, u onu gondulicu, pa bih ja brže od njih stigao gore, trčeći - prisjeća se Erak, koji u hrvačkom klubu Šibenik ima i večernji trening, nakon što se poslije ručka odmori jednu uru i pol, sa svojom djecom, njih pedesetak.
Kao i svi sportaši, i profesor voli kolače. Zato smo se valjda i našli u slastičarnici Kalimero, obitelji Ademi, u kojoj je Zvonko naručio štrudel od jabuka. Odmah se vidi da je zagrebački đak, bečka škola, što nam odmah kroz smijeh i potvrđuje - u Zagrebu je studirao kineziologiju, a hrvao je u poznatom i slavnom hrvačkom klubu "Lika", sedamdesetih godina. "Lika" je tada bila dvostruki prvak države, u kojoj je hrvanje bilo najolimpijski sport, sa 16 medalja, drugi je bio boks s 12, a tek onda svi drugi, grupni, kao što su košarka, vaterpolo. I dva puta treći u Europi, u Kupu Šampiona. Počeo je hrvati kao dvadesetogodišnjak, skoro slučajno, jer je stanovao u blizini, u Draškovićevoj, vrlo blizu "džamije", a oni su bili baš na Trgu žrtava fašizma. Igrao je i u Dinamu, Zorislav Srebrić mu je bio trener, a imao je fantastične fizičke predispozicije.
Poput Gatusa
- Mogao sam biti drugi Gatuso, samo da me imao tko usmjeriti. Imao sam upornost, volju, mogao sam trčati nemoguće, tri dana bez prestanka - priča Erak, koji me podsjetio na pokojnog Biću Mladinića, koji je za takve igrače govorio da imaju moralno - voljne osobine pasa goniča.
- Točno tako, takav sam i ja bio. Nikad odsutati! - slaže se Zvonko, koji je godina s Nikicom Cukrovom, koji je također imao nenormalnu, prirodnu kondiciju i bio zvijer, ali je ipak odustao od utrkivanja sa Zvonkom na 1500 metara.
- Cuki je legenda i kao čovjek i kao sportaš, i za mene je on najbolji naš, šibenski, nogometaš svih vremena. Teško da ćemo ikad ponovno imati takvog. On je bio motor one Rijeke, koja je igrala u Kupu prvaka, poslije i Hajduka, igrač daleko ispred svog vremena - uvjeren je Zvonko Erak koji je kao sportaš imao samo jednu manu. Sa aktivnim je sportom i hrvanjem, počeo dosta kasno, tek s 20 godina, kada ga je na faksu primijetio pokojni profesor Marić, i odmah ga uputio u dvoranu.
- A ja sam u "Liku" dolazio najviše zato što sam se tamo mogao tuširati! Jer, ova je moja gazdarica, kod koje sam stanovao kao student, podstanar i koja je bila krasna žena, bila skromna žena, koja je na svemu štedjela, na struju i na vodi. Bile su to takve godine! A u klubu je bila i dobra ekipa, s kojom sam se svakodnevno družio, od 1971. pa do 1976. dok nisam krenuo u vojsku. Josip Čorak je tamo bio, olimpijski prvak 1972. godine, Karlo Ben, prvak države, pa Ivica Prgić, olimpijac, prvak Europe, pa je trebao doći i Momir Petković, olimpijski pobjednik iz Montreala, on i Prgić su moje godište, 1953.
Od 20 hrvača, deset je bilo reprezentativaca bivše države, što je tada bila i krema svjetskog hrvanja. I svi su me oni brzo prihvatili, zahvaljujući tome što sam ja i na faks iz Šibenika stigao već tjelesno formiran, zreo. Tada su u gradu svi vježbali, moja braća Nino i Bore, koji su bili pomorci, također, pravili smo utege, od važa od marmelade, koji bi se nalili betonom i šipki od vagoncina. Napravilo bi se i vratilo, i vježbalo, bila su ulična natjecanja po Šibeniku, tko će bolje, više, brže - prisjeća se Erak. Bile su to prekrasne godine mladosti, a osim sporta bilo je tu i plesa, koji se u klubu "Lika" održavao tri puta tjedno navečer. Tako je Zvonko upoznao i buduću suprugu, Jasnu, čiji je brat također vježabo u klubu, i bio seniorski prvak Hrvatske, Zvonimir Pilih.
- Nisam se samo ja oženio u klubu, nego i masu drugih hrvača na tim plesnjacima, što nas je još više zbližilo, iako smo i ovako bili kao jedna velika obitelj. I danas se svi čujemo. Ja, recimo, pitam Josipa Čorka: - Joso, kako si, jesi dobro? A on veli: - Ma kakvi dobro! Ja se zabrinem, a on kaže: - Nisam dobro, nego sam izvrsno! A deset je godina stariji od mene, 1943. je godište, bio je 12 puta veteranski prvak svijeta.
Uvedeno malo reda
Hrvanje je prekrasan sport, ali za njega treba ogromna snaga i maksimalni red i rad, izdržljivost i fleksibilnost. Nekad je bilo tako da si mogao imati 101 kilogram i hrvati s nekim tko je imao 200, ista ste kategorija bili. Sada je u to uvedeno malo reda, ali sjećam se da su u Minhenu hrvali Dietrich i Taylor, gdje Nijemac ovog Amerikanca nije mogao obuhvatiti rukama, on je imao 120, a ovaj 200 kilograma. Ali ga je ipak bacio Nijemac, položio ga je na pleća, i to vam sve govori o tome što je hrvanje. Sve je u njemu važno, ne samo snaga, nego i tehnika, glava, razmišljanje. Kod hrvača je bitno široka ramena i raspon ruku ogroman, i da ima strašno veliku šaku, taj može biti veliki hrvač. Ali, ako puno radite na snazi, onda gubite na fleksibilnosti, pa treba to dovesti sve u balans. Ma, mogao bih vam ja o hrvanju pričati satima, ne bih stao, meni je to drago, ja to volim, to obožavam, to mi je život. To i obitelj! - veli Erak. Koji obitelj stalno spominje. Obitelj i djecu.
Jer, veli, što je stariji, to je mirniji, stabilniji, a onda tu sigurnost prenosi i na djecu, s kojom trenira. I kada daješ ljubav, onda je i primaš, a sve skupa zove se sreća. I još kad uz sve to imaš i veliku i skladnu obitelj, onda toj sreći nema kraja, živiš je. Zvonko ima troje djece, i četvero unučadi. I kad se njih sedam, i još Zvonko i supruga, okupi za stolom. A Zvonka ta sreća, taj život u brojnoj familiji, prati otkako zna za sebe, jer je odrastao u istoj takvoj. U matere i oca mu bilo je devetero djece, sedam je ostalo živih, jedan brat mu je poginuo 1943., kada su Britanci bombardirali Šibenik. Jednom je slučajno, mada nikad ne gleda televiziju, naletio na crno - bijelu snimku tog bombardiranja, i to baš Baldekina, u kojem je poginuo njegov devetogodišnji brat. On, i još šestero Šibenčana zajedno s njim.
- Žalosno je da nije nikad stavljena niti jedna mala spomen - ploča na to mjesto na kojem su poginuli, na pravdi Boga. To vam je točno na mjestu iznad onog velikog nebodera, najvećeg u Šibeniku, sedamnaestokatnice, stotinjak metara poviše njega. Sedmero je ljudi tada stradalo, jedna žena, prezivala se Perković, i dva njezina sina su poginula, jedan sin od Arambašića je poginuo, zatim sin od Kerića, od pokojnog veslača, profesora matematike brat, zatim jedan Goreta i moj brat. Njih sedmero. I te žrtve ne samo da su se do danas zaboravile, nego su uvijek lagali o njima, da su ih ubili Nijemci, jer je valjda u bivšem sistemu bilo zabranjeno reći da je bilo i žrtava koje su ubili drugi, i to saveznici - priča Zvonko o rani koja i danas boli. A za koju mi, evo, i s ovog mjesta predlažemo i pozivamo, gradske ili županijske vlasti, da dogodine, na 80. godišnjicu tog bombardiranja, na ovo ali i na neka druga mjesta, postavi spomen ploču s imenima poginulih. Tim prije što su sva ostala sačuvana u obiteljskim memorijama i usmenim predajama.
Puno srljamo
Zvonko je zapravo grubijan nježnog srca, jer se u razgovoru, pored svih stvari koje dnevno ne propušta, sjetio i večernje mise, prije zadnjeg treninga, u 19 sati, u Svetog Ante Padovanskog na Šubićevcu, a u zadnje vrijeme je i u Gospe van Grada, gdje ima jedan mladi svećenik, karizmatik, Nikola Žulj čije ga se propovijedi uvijek posebno dojme.
- Kad bi ljudi koliko-toliko živjeli po tim pravilima, koje crkva propovijeda, svi bi bili puno sretniji. Srljamo često u životu, želimo samo imati, grabiti, sto pari cipela, šminka, vanjska ljepota, sjaj nam je bitan, dojam koji ostavljamo. Premalo se posvećujemo onom što je unutra, u nama, i onima oko sebe, obitelji, bližnjima. Ono što vam djeca daju, i u sportu, i u obitelji, i u školi, to je nešto neopisivo, nešto najljepše. Ne moraju oni svi biti veliki hrvači, ali je najbitnije da sretni dolaze i sretni odlaze s treninga, da se izgrađuju kao ljudi, koji vole, cijene i poštuju jedan drugog, svoj grad, i svoju zemlju, da budu domoljubi. I da se nauče raditi, da vide da samo trud donosi rezultate.
Ja sam sa 12 godina, ovdje ispred bišeg kina 20. april, Odeon sada je to kuća umjetnosti Arsen, iskrcavao pun brod pijeska da bih sebi kupio tenisice. Kad bi mi sad rekli to djetetu od 12 godinu, bili bi odmah u zatvoru. I onda se pitate jesmo li mi onda bili humani ili nehumani, ali ja mislim da ničeg lošeg nema u radu. Iskrcavali smo i kupus iz vlakova, somborske čentrune iz vagona, pomagali bi u polju kad se trgalo. I dan danas ja i moja braća, mi koji smo živi, pomažemo jedan drugome, svi smo u super odnosima, jer smo se upravo u obitelji s puno djece navikli pomogati jedni drugima. I dijeliti, i dobro i zlo. Meni je takav život uvijek bio prekrasan, i nema dana da se ne sjetim svoje pokojne matere, koja me nikad nije udarila, niti mi ružnu riječ rekla. I ponosim se što je i moja kćer ista takva, prema svojoj djeci.
Vidim gore na Šubićevcu, tri tete u vrtiću, a sve skupa nema dvanaestero djece. A moja mater ih je sama imala devet! Doći ćemo na to da ćemo imat više teta, nego dice. Pa, di su nam dica? Svi se tuže, teško je, nema se, a nikad se nije lakše živjelo nego danas. Budi skroman! Nemoj trošiti sto litara vode za oprati zube svako jutro i večer, možeš i u decilitar. A tako je i sve ostalo, razbacivamo se, a na ono što je bitno nemamo i zaboravljamo! - priča Zvonko Erak. Šampion, definitivno!
Uvijek jednako težak
Hrva u kategoriji od 68 do 74 kilograma - toliko je imao i onda i sada, u pedeset je godina sačuvao istu kilažu, 69 kilograma, par kilograma gore i dole. On tih par kilograma, ako je potrebno za meč i vaganje, skine bez problema, to je sve dehidracija!
Nitko kao Cuki
Cuki je legenda i kao čovjek i kao sportaš, i za mene je on najbolji naš, šibenski, nogometaš svih vremena. Teško da ćemo ikad ponovno imati takvog. On je bio motor one Rijeke, koja je igrala u Kupu prvaka, poslije i Hajduka, igrač daleko ispred svog vremena
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....