Šibenčanin Nino Tesla dao je krv 120 puta, što ga smješta među rekordere ove humane djelatnosti ne samo u Šibeniku i županiji, nego i među Hrvatima. Ispred njega je, kaže, samo njegov prijatelj, i kolega, godišnjak, Zlatko Plenča, koji ima jedno pet davanja više.
Krv je, iz medicinskih i zdravstvenih razloga, zbog obnavljanja krvi u organizmu davatelja, moguće davati svaka tri mjeseca, znači četiri puta godišnje. Što zbrojeno daje 30 dugih godina neprekidnog davalaštva, jedne od najhumanijih aktivnosti koje možete napraviti.
Ako se uzme u obzir da se pri jednom davanju istoči četiri i pol decilitra krvi, što se po medicinskim kriterijima smatra dostatnim za spasiti tri života, ispada da je naš, šibenski Tesla, za spas svih nas, svojih bližnjih, istočio pune 54 litre krvi i spasio 360 života. Cijelu jednu bojnu! A s obzirom da je to količina krvi koju inače nosi deset odraslih ljudi zajedno, mogli bi bez ikakvog pretjerivanja reći da naš sugrađanin vrijedi za desetoricu!
No, sam Nino, skroman kakav jest, reći će kako njega više od svega raduje što vidi da dobrovoljno davalaštvo krvi ima na kome ostati.
- Dolaze novi, mlađi davatelji, koji će i mene i našu generaciju, dostići, i nadam se i prestići. Zato im želim prvenstveno puno zdravlja i sreće, jer je to osnovni preduvjet da budu i ostanu davatelji. Jako dobro se radi u klubu DDK Šibenik, DDK Vodice, klubu DDK Jurjevgrad – Tribunj, u kojima čitave obitelji sudjeluju u dobrovoljnom davalaštvu, i to kroz tri generacije, poput naših legendi, obitelji Zjačić u Šibeniku, u kojima su višestruki davatelji djed, otac, pa naposljetku i unuk, obitelji Juričev u Vodicama, obitelji Babun u Tribunju. Ne smijem zaboraviti ni Primošten, Rogoznicu, Čistu Veliku, Pirovac, Jezera, Murter, Tisno, Betina, pa Drniš, Knin... brojni su klubovi dobrovoljnog davalaštva u županiji, i svi dobro rade.
Svi se manje više međusobno dobro poznajemo, družimo, osobito na Dan dobrovoljnih davatelja krvi, 25. listopada, kad se održava dodjela zahvalnica i plaketa jubilarcima, i onda se uvijek organizira i nekakva zakuska, prigodni ručak... Zadnji put smo bili u restoranu na odmorištu Krka na Dalmatini, i bilo je fenomenalno, uz odličnu spizu i nezaboravan pogled na Skradin - priča nam Nino Tesla koji ovako kao i dosad namjerava nastaviti sve dok ga zdravlje služi.
Ili granica od 65 godina života s kojom se u RH i službeno prestaje biti davalac, i ide se u mirovinu. Pa što dođe prije! Sada mu je 61 godina, i već je došao u situaciju u kojoj mora malo usporiti, ne može davati krv četiri puta godišnje, kao što je to dosad radio.
Prvi put je krv dao krajem 1987. godine i dogodine će biti točno 40 godina njegovog dobrovoljnog davalaštva. Tada nije ni sanjao da će doći do te brojke, jer je dao krv za pokojnog oca, koji je išao na operaciju. To je bio njegov prvi kontakt s transfuzijom i DDK-om, i to je tako krenulo.
- Na primjeru vlastitog oca sam i sam vidio koliko je krv važna, da doslovno spašava živote, a nedugo nakon toga počeo je i Domovinski rat, u kojem sam i sam aktivno sudjelovao, u kojem je krvi, nažalost, stalno trebalo, pa sam i ja počeo češće, a poslije i stalno, davati krv. To je bilo najintenzivnije razdoblje, rat i poslije rata, moga davalaštva – prisjeća se Tesla koji je s krvnom grupom O+ univerzalni davatelj, njegovu krv može primiti svatko, ali zato on zauzvrat može primiti samo ‘nulu‘. I to je poželjno baš nulu plus. Što je u redu, našalit će se, naš jubilarac, jer je on od nule i krenuo i došao do 120 davanja.
Kako se društvo odnosi prema davateljima? Svojedobno su imali prednost u zdravstvenim ustanovama, a nakon davanja krvi, imali su pravo i na slobodne dan.
- To je ostalo, prednost imamo i danas, samo je umjesto dva slobodna dana na poslu, ostao jedan. Ali, mi smo zadovoljni i s tim, jer svjedoči o tome da društvo tu našu humanu djelatnost ipak cijeni i uvažava. I nadam se da će ta humana djelatnost živjeti i dalje. Dolaskom kapitalizma kod nas, možda će se jednog dana – a ja bih volio da taj dan dođe što kasnije – te dragocjene doze krvi čak i plaćati. Jer u kapitalizmu sve ima svoju cijenu, pa tako i krv, posebno ako bude velike potrebe za njom. Ja se iskreno nadam da do toga neće doći, ili da barem ja to neću zapamtiti. Jako bih volio da ostane ovako kao i dosad, i da davalaštvo zadrži svoj humani i humanitarni karakter.
- Ja i, primjerice, moj već spomenuti kolega Plenča smo klasični davatelji, tzv. dozatori, koji kod svakog davanja daju punu dozu od 4,5 decilitra krvi. No, u drugim, većim centrima, postoji još jedan vid davalaštva, u kojem se ide na tzv. ‘separator‘, što je jedan medicinski uređaj, u kojem se iz krvi izdvaja krvna plazma, crvena i bijela krvna zrnca, za farmaciju i liječenja određenih grupa ljudi i kategorije bolesti.
Prednost je što se na separator može ići svaki mjesec, pa je tako moguće da vi u jednoj godini imate 12 davanja, dok mi ‘klasičari‘, koji u svom gradu nemamo separator, možemo dati krv najviše četiri puta godišnje, kako smo i kazali. Stoga se može dogoditi da imate dosta mlade ljude, koji imaju jako veliki broj davanja, pa se vi pitate kako je to moguće. Moguće je, na ovaj način, no ono što je najbitnije je da je i u jednom i drugom slučaju riječ o istim, humanim porivima, koji nas pokreću - objašnjava nas sugovornik.
I spominje se svog kolege, člana DDK, Roberta Malenice koji je u vrlo kratkom vremenu ostvario veliki broj darivanja, ali je nažalost morao prekinuti, iz zdravstvenih razloga. Da nije prekinuo, on bi danas sigurno bio uvjerljivo broj jedan u županiji! Gospodin Ivan Svraka iz TLM - a također je bio jedan od velikih davatelja, ali je i on morao odustati, iz zdravstvenih razloga, a danas bi sigurno bio rekorder. No, sve te brojke, sve to pada u drugi plan, pred činjenicom da ste nekom stvarno pomogli
- Jednom prigodom sam išao na jedan odjel šibenske bolnice, i pozvao se na prioritet, pokazavši knjižicu DDK, jedna od sestara, mlađih mi je rekla: ‘Gospodine, lijepo je to vidit, ali neće vam puno značiti.‘ No, druga, starija sestra joj je rekla: ‘Na zidu lijepo piše da članovi DDK imaju prednost.‘ A onda se okrenula meni i rekla: ‘Ja sam jednom prigodom dobila osam doza krvi. I da nije vas, dobrovoljnih darivatelja, ja sad ne bih bila živa! I ne bih tu radila!‘
Te male, ljudske geste, kad vas ljudi pogledaju u oči, i vi njih, sa zahvalnošću, znače puno više od bile čega i bilo kakve nagrade. A dobro je i sa zdravstvene strane, jer kontrolirate svoje zdravlje. I čuvate i tuđe. Kod svake doze krvi koja se dade, daju se još i dvije ampule sa strane i krv se odmah kontrolira na sve bolesti koje se tim putem mogu prenijeti, naprave se jetreni testovi za sve spolne i zarazne bolesti, poput hepatitisa raznih tipova. Ne postoji šansa da se bilo što prenese, sve je apsolutno sigurno i po najvišim zdravstvenim standardima - kaže nam Nino Tesla.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....