Jakov Knežević veseli je 17-godišnjak koji sa svijetom razgovara na pomalo drukčiji način. Njegove su riječi boje, linije i oblici, a umjesto rečenica na papiru nastaju čitavi gradovi, neobične građevine, šareni likovi i prizori prepuni nevjerojatnih detalja.
Jakov ne govori, ali itekako ima što reći. I dovoljno je samo pogledati njegove crteže da biste shvatili koliko je bogat i maštovit svijet ovog mladog Šibenčanina, koji već deset godina živi u Zagrebu. Za obitelj i prijatelje on je jednostavno Jaki, vedar i znatiželjan momak koji najviše uživa kada pred sobom ima papir i svoje omiljene markere. A ovih dana njegov šareni svijet izlazi pred još veću publiku.
U četvrtak, 5. studenoga, njegovi će radovi biti predstavljeni na godišnjoj izložbi Hrvatskog društva likovnih umjetnika, gdje će prvi put izlagati zajedno s etabliranim likovnim umjetnicima! Za Jakova je to još jedna prilika da pokaže ono što najviše voli raditi, a za njegovu obitelj trenutak koji je prije desetak godina bilo teško i zamisliti.
– Toliko je emocija u nama, toliko sreće! Svaki njegov korak, svaki uspjeh, za nas je velika stvar, ogromna kao kuća – govori nam njegova mama Nina Knežević, ne skrivajući koliko joj znači ovaj novi korak njezina sina.
A sve je, zapravo, počelo puno prije prvih izložbi, galerija i priznanja. Još dok je bio sasvim malen, Jakov je pokazivao neobičnu fascinaciju oblicima. Njegov prvi umjetnički alat nije bio ni kist ni olovka, nego plastelin. U vrtiću su se odgojiteljice znale čuditi što sve taj dječak može napraviti svojim malim rukama. Dok su druga djeca oblikovala jednostavne figurice, Jaki je strpljivo stvarao svoje male svjetove. Fascinirali su ga oblici, strukture i detalji, a ono što je tada nastajalo od plastelina s godinama se preselilo na papir.
Danas su to složeni crteži arhitekture, gradova, portreti, životinje i prizori iz njegove mašte. Jakov može dugo i predano raditi na jednom crtežu, posvećen detaljima koji njegovim radovima daju poseban karakter. Njegova ljubav prema stvaranju nije prolazna dječja faza. Ona raste zajedno s njim.
Obitelj Knežević prije deset godina donijela je veliku životnu odluku. Iz rodnog Šibenika preselili su se u Zagreb, ostavivši iza sebe dotadašnji život kako bi Jakovu pružili više mogućnosti za razvoj i potrebnu stručnu podršku. Za mamu Ninu, tatu Dragu i njihova drugog sina Filipa to je značilo novi početak.
– Kao roditelj napravit ćete sve da pomognete svom djetetu, kako god znate i možete, sve ćete pokušati. Nije bilo lako prebaciti cijeli život gore i krenuti ispočetka. Ali mi svakim danom dobijemo dokaz da se svaka žrtva isplatila – govori nam Nina.
Danas Jakov pohađa Centar za odgoj i obrazovanje Dubrava u Zagrebu, a obitelj je tijekom godina neumorno tražila i dodatne mogućnosti da razvija ono u čemu toliko uživa. No taj put nije uvijek bio jednostavan. Nina nam priča kako je nazivala galerije, raspitivala se o likovnim radionicama i pokušavala pronaći mjesto na kojem bi njezin sin mogao učiti, stvarati i družiti se s drugima. Odgovori koje je dobivala nisu bili ohrabrujući. Kada bi spomenula da Jakov ima autizam, vrata su se uglavnom zatvarala. A onda je naišla na ljude koji nisu prvo gledali njegovu dijagnozu, nego ono što može i voli raditi.
U umjetničkom programu Art Station, uz Tiju Kovačić i njezine kolegice, Jakov je proveo četiri godine. Ondje je dobio priliku razvijati svoje sposobnosti, učiti i stvarati u okruženju koje ga prihvaća. Za obitelj je to bilo mnogo više od obične likovne radionice.
– Cilj nam je bio da raste i razvija se uz stručnu pomoć. I danas nam je samo to bitno – ističe njegova mama.
S vremenom su Jakovljevi radovi počeli izlaziti iz obiteljskog doma i pronalaziti put do publike. Prošle godine u zagrebačkoj Knjižnici Dugave otvorena je njegova prva samostalna izložba simboličnog naziva „Moje slike su moj glas”. Bio je to veliki trenutak za mladog umjetnika i njegovu obitelj, koja je godinama bila njegova prva i najvjernija publika. Jaki itekako zna kada je napravio nešto dobro. Iako ne može riječima opisati zadovoljstvo, njegova sreća kada mu netko pohvali rad govori dovoljno. A mami, tati i bratu taj osmijeh vrijedi više od bilo kakve nagrade.
Posebno lijepo poglavlje njegove umjetničke priče povezano je sa Šibenikom, gradom u kojem je rođen i koji je, premda već godinama živi u Zagrebu, ostao važan dio njegova svijeta. Jakovljeve ilustracije našle su svoje mjesto u „Arsenovu điru”, inkluzivnom pjesničkom vodiču koji spaja stihove velikog Arsena Dedića, šibenske ulice i umjetnost. Tako su se u jednoj priči susreli dvojica Šibenčana različitih generacija, svaki sa svojim načinom izražavanja. Arsen riječima i glazbom, a Jaki crtežom.
A sada ga čeka još jedan veliki događaj, možda najvažniji do sada.
U zagrebačkoj Galeriji Art&CeRZe, u Ulici kralja Mislava, 5. studenoga u 19 sati otvara se godišnja izložba članova Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Ovogodišnja izložba posvećena je inkluziji i okuplja članove HDLU-a te umjetnike uključene u rad galerije Art&CeRZe, koja djeluje u okviru Centra za rehabilitaciju Zagreb. Među njima će biti i Jakov. Za mladića koji je svoj umjetnički put započeo oblikujući figurice od plastelina, to je ogroman korak naprijed. Za njegove roditelje potvrda da se upornost, ljubav i vjera u njegove mogućnosti itekako isplate.
No Nina i njezina obitelj pritom imaju jednu važnu želju. Ne žele da se Jakovljeve slike promatraju sa sažaljenjem niti da ih se smatra vrijednima samo zato što ih je naslikao mladić s autizmom. Žele da ljudi pred njima zastanu zbog boja, detalja, kompozicije i svega onoga što u njima prepoznaju. Jednostavno, zbog umjetnosti.
– Želja nam je da ljudi Jakova gledaju kao umjetnika, a ne kroz prizmu autizma. Mi autizam živimo svaki dan, to je dio naše svakodnevice. Ali pratimo njegov ritam, njegove želje i mogućnosti. Najvažnije nam je da on istinski uživa u onome što radi. Jer na kraju, njegova sreća je ono što nam najviše znači – poručuje mama Nina.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....