Nije zadnje bilo jučer, nego kada je "Tijat" odlučio: jutro nakon sinoćenjeg emotivnog ispraćaja opet je svratio u zlarinsku valu, dugo trubio - i okrenuo provu prema Rijeci

Svanulo jutro nakon sinoćnjeg ispraćaja broda Tijat, u kojem je gorila zlarinska riva a od jedne rakete skoro i šuma na Marinu. Ali netko je odlučio- danas ima da sve prođe kako Bog zapovida i raketa se u šumi nije zametnula. Osim što je na izlet u dijelom neprohodne predjele, poslala hrabru četu zlarinskih vatrogasaca.

Samo srećom- uzalud.

Sinje more Zlarinjana i zlarinskih gostiju napunilo je rivu tijelima, biciklima, papamobilima, dječjim kolicima, valižama, konistrama, potezalicama i...bengalkama... I nerijetkim suzama. Mahalo se, dovikivalo, pozdravljalo...opraštalo, ukrcavalo, iskrcavalo. Opći metež prekrcan emocijama!

I tako na svakoj od Tijatovih riva do Vodica.

Tamo su se sreli i dugom trubom pozdravili, Postira i Tijat.

Postira, na večernoj ruti za Prvić, Zlarin i grad, odmjenio je, napokon, poslije mjeseci nagađanja i mudrovanja, Tijat. Tako je moralo biti.

A onda, kažem, osvanulo jutro iza. Jutrošnje, subotnje. Novi brod Postira isto je teke okasnio al dobro. Nekako se smjestio na vezu za rivom, iza kojega mu lijepo viri krma, jer duži je od Tijata 8 metara.

I odoše Postira put grada, lijepo sređena u škveru, pravi ukras na moru. Zvuk!?... to tek moramo naučiti, na taj zvuk motora i tu brivu.

Kadli... poslije otprilike pola sata...nitko već ne vjeruje svojim ušima ali...pa to se čuje zvuk Tijatova motora, nema biti šta drugo!? To je zvuk u koji su se ljudi naprosto upili, poput crkvenih zvona. Nemoš falit! Ne postoji slično!

Izvan svakog plovidbenog reda, iz Pravca Prvića (jer noćio je u Vodicama)- to je zaista ravno na Zlarin okrenuta Tijatova prova!!

Ali ne na ruti koju vizualno znamo napamet nego prema predjelu Bučina, pa prema vili! Snimio ga Igor Vukov sa svoje brodice.

Iz vile je lagano okrenuo provu prema rivi, prišao joj u širokom luku i obišao je blizu, isto u širokom luku- prvi put bez bacanja cime, bez vezanja.

Dugo se pred jutarnjim Zlarinom čula Tijatova brodska sirena, a negdje prema Marinu je na tren stala. Onda se još jednom oglasila malo duže pa sasvim kratko i- kraj.

Krmu Tijata zadnji sam put vidila i snimila kad je već pola zašla iza južne punte Tijata.

Na nekom skroz novom redu vožnje. Neko kaže na Lošinj.

Porinut je u listopadu 1954. pod lijepim imenom Ohrid. Zaplovio 1955. Obilježio živote mnogih dužjadranskih otočana ali nekim stjecajem okolnosti, u duže posljednje vrijeme, mi na šibenskom području smo ga smatrali svojim- uz neke male posudbe „gori“, ili „doli“, ili na škver.

To je brod koji ima svoju pratilju, facebook grupu Tijat u srcu, strašno pozitivnu grupu emotivnih, stravstvenih i pametnih ljudi, a Robert Udiljak, ukrcao se u tu priču kao dijete s rukom u didovoj ruci, a iskrcao na mjesto administratora FB grupe i slobodno mogu reći proučavatelja Tijata.

Sad ćemo tu stati jer nastavak priče slijedi za koji dan.

Bude li pameti, odnosno bude li prevage pameti i energije i budu li se oni iz Tijata u srcu dobro zaintačili i jako angažirali, možda bi se moglo sanjariti o nastavku ove priče drugim sredstvima.

Znam, sad se nadležni po svojim kancelarijama podsmjehuju, moguće kolutaju očima, ali...oni su listopadni, a Tijat u srcu, ostat će zimzelen. I, nadajmo se, angažiran!