"U Filipjakov moram poć, čežnja me nosi u litnju noć…“ Tako glase početni stihovi pjesme, koja je postala neslužbenom himnom općine Sveti Filip i Jakov, a koju su napisala dvojica šibenskih glazbenika. No, iz tog lijepog priobalnog mjesta u Zadarskoj županiji valjalo je poći i u drugom smjeru, put Šibenika, kako je to učinio Roko Pelicarić, koji je odjenuo kapicu vaterpolista Solarisa.
Roko je pritom samo slijedio druge momke iz biogradskog kraja (Biograd, Turanj, Sv. Filip i Jakov): Šarića, Eškinju, Koprčinu, Santinija… No, Pelicarić je kao prvotimac šibenskog prvoligaša dogurao najdalje od njih. U Dubrovniku je proglašen najkorisnijim igračem nedavnog Svjetskog prvenstva u vaterpolu 4X4, na kojem se Hrvatska osladila broncom.
Roko je, ako niste znali, nesuđeni nogometaš!
- U ranoj mladosti sam usporedo igrao nogomet i vaterpolo. Popodne bih bio s nogometašima Primorca, a navečer s vaterpolistima Biograda. Možda je na konačnu odluku da se opredijelim za bazen najviše utjecao moj otac Zoran, danas načelnik općine Sveti Filip i Jakov, koji je dugo godina bio vaterpolski trener. Posredno i legendarni Splićanin Neven Kovačević, koji je inicirao sporazum o suradnji vaterpolskih klubova Šibenika i Biograda, otkrio nam je Pelicarić poslije iskrene čestitke za njegove i reprezentativne domete u Dubrovniku.
- Ja sam zakleti Filipjanac, ali se svejedno u Šibeniku osjećam kao doma. Tome su itekako pridonijeli moji suigrači, te posebice treneri. Marelja, Sabioni i sada Petković. Potonjem dugujem puno toga. Riječ je o sjajnom čovjeku i jednako dobrom stručnjaku. Više sam napredovao u zadnje vrijeme nego prije u 10 godina. Od njega sam učio još dok smo bili suigrači, hvali bivšeg reprezentativca i sadašnjeg trenera Solarisa Antonija Petkovića.
Trener mu je i prvi priopćio da je izabran u hrvatsku vaterpolsku reprezentaciju 4x4. U selekciju o kojoj naš sugovornik, priznaje, nije ni razmišljao.
- Petković me pitao bi li igrao za Hrvatsku za Dubrovniku, na što sam odmah pristao. Ne znam ni tko me je predložio ni kako se stvarala reprezentacija. Samo znam da smo se skupili u zadnji čas, odradili dva dana treninga, dok su druge selekcije imale tromjesečne pripreme. Bilo nam je puno lakše, jer nas je vodio Dubrovčanin Paulo Obradović, moj igrački uzor. Čovjek je Prva liga u pravom smislu te riječi. Bez takvog sportskog frajera, koji zna na pravi način motivirati momčad, teško bismo uspjeli. U sedam utakmica na putu do svjetske bronce imali smo 6 pobjeda i jedan poraz poslije raspucavanja peteraca, ne štedi Pelicarić komplimente na račun izbornika Obradovića.
Potpuno drugi sport
Spomenuti Dubrovčanin mnoge je iznenadio izjavom kako je vaterpolo u sustavu 4x4 potpuno drugi sport. Roko ne bježi od te teze.
- Pa, složio bih se s tim. U tom mini vaterpolu nema predaha. Moraš biti tjelesno i plivački posve spreman. Naravno, sve skupa to ne pomaže, ako nemaš smisao za vic u igri, za poteze iznenađenja.
Mnogi su ugodno iznenađeni takvim načinom vaterpolskog nadmetanja. I ne čudim se glasinama, koje govore da bi 4x4 mogla biti nova olimpijska disciplina već 1932, objašnjava i vjeruje Roko.
Iako je, kako sam kaže, silno napredovao u zadnjoj sezoni, te izmamio interese domaćih i inozemnih klubova Roko ostaje još jednu sezonu u Solarisu.
- Za Šibenik me veže prijateljstvo, ali i ugovor, koji traje još 12 mjeseci. Počinjem s treninzima čim me prođe bol u rebru, koju sam zadobio poslije, uvjeren sam, namjernog udarca nogom srpskog reprezentativca. Tu sam na oku i izborniku Ivici Tucku. Imam 28 godina, ali se nisam odrekao ambicija da zaigram za A-reprezentaciju onaj veliki, klasični vaterpolo. Bio bih silno sretan da se pojavim barem na širem spisku izbornika, nada se Pelicarić.
Za kraj priče o brončanom Roku vraćamo se na početak. U njegov Sveti Filip i Jakov. Tamo, gdje godinama postoji VK Gusar, gdje su mu, osim oca Zorana vaterpolom inficirani i (bivša vaterpolistica) sestra Rea i njezin suprug, Pelicarićev suigrač Eugen Koprčina.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....