Oni koji su ga poznavali najbolje, koji su bili s njim naintimniji, kažu da je tremu imao samo na jednom mjestu – u svom Šibeniku.
On koji je lijevom rukom punio najveće sale i nogometne stadione, pred nastup u svom rodnom gradu je bio nervozan, vrtio bi se kao tigar u kavezu i pitao ljude oko sebe – ‘Šta misliš, oće li biti dovoljno svita? Oće li sve bit puno?! Oće li mi doć?‘ - pričao nam je Mišin nekadašnji bubnjar, koji je s njim na turnejama i nastupima proveo cijelo jedno desetljeće, i to u vrijeme kada je Mišo Nazionale bio velika jugoslavenska zvijezda, od Berova na bugarskoj, pa do Šentilja na austrijskoj granici.
- Šibenik je takav. Ne priznaje zvijezde! A Mišo se nikad nikom nije dodvoravao. Bio je svoj! - reći će Roša.
Ili što bi sam Mišo rekao – i svačiji i ničiji. Kao i svaka velika zvijezda, a Mišo je to nesumnjivo bio – ‘diplomirani Kovač‘, kako je za njega jednom zgodom kazao Arsen Dedić.
Naravno, Šibenčani su odmah zaključili kako mu se stari cinik elegantno narugao, ali Arsen je višeslojan, njega ne valja ni čitati ni tumačiti na prvu loptu. Jer, ako se malo razmisli o tome što je rekao – ‘Ja sam diplomirani muzičar, a Mišo je diplomirani Kovač‘ onda se iz svega može iščitati i velika pohvala i iskreno divljenje, čovjeku koji je, iako muzički neobrazovan i glazbeno nepismen, sam sebe iskovao u zvijezde.
Kovač je sam bio kovač svoje vlastite sreće. Ili nesreće, jer život je i od nje satkan, jednako ili čak i više.
Bilo kako bilo, Mišini nastupi u rodnom Šibeniku bili su razmjerno rijetki, toliko da ih se može nabrojiti na prste jedne ruke. Riječ je o onim pravim, velikim koncertima od kojih svakako središnje mjesto zauzima nastup Trgu Republike Hrvatske – sakrosantnom šibenskom mjestu, trgu između šibenske katedrale sv. Jakova i Gradske vijećnice, 2004. godine.
Na tom je nastupu kao gost sudjelovala šibenska klapa Teuta, a cijeli je događaj snimljen te iduće, 2005. godine, objavljen kao kultni uživo CD i DVD album pod nazivom ‘Mišo u Šibeniku‘.
{/youtube}
Nakon toga je u Šibeniku nastupio tek za doček Nove 2009. godine – dakle, zadnjeg dana, 31. prosinca, 2008 godine - na organiziranom dočeku na šibenskoj Poljani, pred tisućama Šibenčana i njihovih gostiju.
Posljednji put u Krešimirovom je gradu nastupio na čuvenom koncertu u Docu, najstarijoj šibenskoj gradskoj četvrti, koja je bila potpuno zakrčena svim koji su željeli doći, vidjeti i čuti legendu.
Mišo je jedva hodao, dvojica su mu morala pomagati da se popne na binu, ali već s prvim taktovima glazbe, gore se događala magija, koju je samo on mogao pokrenuti. Nije morao ni pjevati, jer je publika to radila umjesto njega – on je, kao na nogometnoj ili košarkaškoj utakmici, bio samo vođa navijanja, onaj koji je davao ritam.
Ljubitelji nogometa svakako će se sjetiti i njegovog za širu javnost slabije poznatog koncerta koji je održao za pomoć Hrvatskom mogometnom klubu Šibenik, koji je tijekom Domovinskog rata proživljavao svoje najteže dane, pod neprekidnom općom i zračnom opasnošću od rujna 1991. do kolovoza 1995. godine.
To je dokaz da Mišo, unatoč tome što je bio strastveni navijač splitskih ‘bilih‘ nikad nije zaboravio ni ‘narančasti‘ klub iz svog rodnog grada, za koji je nekad i sam igrao, oprobavši se kao golman.
Onaj koji ga je priveo u ‘bilo jato‘ bio je čuveni Bernard Bajdo Vukas koji je od Mišinog idola, šibenskog obrambenog igrača Čeipe Batinice, radio što je htio u prijateljskoj utakmici na Šubićevcu, unatoč tome što su mu Mišo i ostali Šibenčani pjevali kako ‘Čeipa ima noge od čelika‘.
No, ako je za života i strnuo hoće li mu njegovi Šibenčani doći, sugrađani su mu se dostojno odužili u subotu navečer, kada su se spontano okupili baš na onom istom mjestu na kojem je nastupio 2004. godine, mjestu na kojem se održava sve ono što je u Šibeniku važno i bitno, poput dječjeg festivala i šibenske Šansone.
Cili je grad u ponediljak navečer izašao vanka, iz svojih toplih kuća i stanova, na šibensku buru, prid katedralu – jednu i jedinu, svim Šibenčanima ma gdje bili, vječnu i svetu - i zapivao Mišu. Za Mišu i s Mišom! Nikada nikoga Šibenik nije dočekao ni ispratio na ovakav način. Možda jedino onu izgubljenu titulu košarkaškog prvaka bivše države, kada se cijeli grad digao na noge. Onda za Dražena, i sada za Mišu!
Nikada ovaj sakrosantni prostor drevnog Krešimirovog grada, na kojem se vazda slavilo i tugovalo, pjevalo i plakalo, krstilo, ženilo i udavalo, nije bio puniji, nego što je bio sada i tada. Da je doživio, sigurno bi bio ponosan. Jer, lako mu je bilo napuniti Poljud, ali ajde ti napuni onaj Trg isprid katedrale. Nisu zavraga još stari Rimljani govorili – Nemo propheta in patria! Lakše je steći priznanje, poštovanje i uspjeh svugdje, nego kod kuće.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....