Velika je stvar darovati krv i samo jedan jedini put, a Križan Dinko Vučak iz Vodica pridružio se onom rijetkom klubu odabranim, klubu 100. Ovaj umirovljeni hrvatski vojnik i policajac postao je tek četvrti član u klubu DDK Vodica koji je dosegao troznamenkasti broj davanja. Prije njega do ‘stotke‘ su uspjeli doći njegovi kolege u policiji, Robert Pašara i Slavko Minčić te imenjak mu Dinko Cukrov sa Srime.
To samo potvrđuje koliko je klub DDK iz Vodica, koji ove godine slavi 50. godišnjicu postojanja – osnovan je u prosincu 1976. godine – uspješan, i koliko služi na ponos svome ‘selu‘ kako i danas sami Vodičani nazivaju svoj ‘mali i lipi‘ turistički gradić. Kroz njega je prošlo više od dvije tisuće članova, a tradicija davalaštva u Vodicama i u klubu prenosi se s oca na sina, pa kažu da nije rijetkost vidjeti ni dvije generacije Vodičana kako se zajedno odazivaju na akcije darivanja, koje se svaka tri mjeseca, preko Kluba DDK i GD Crvenog križa, organiziraju u Gradskoj knjižnici Vodice.
Provodi je medicinska ekipa splitskog Odjela za transfuziju. Osim predsjednice kluba DDK Sanje Radin Mačukat, i ravnateljice CK Marijane Biluš, važna osoba u provođenju akcija, što se domaćina tiče, je i Sami Bach, djelatnik Crvenog križa, a na svakoj akciji sudjeluju volonterski i Nediljka Fržop i Ivica Bilan.
Bio u ‘Bljesku‘, umirovljen 2008.
Križan je, kao i mnogi drugi, dao krvi još u ‘onoj vojsci‘, za vrijeme odsluženja redovnog vojnog roka u bivšoj JNA u Puli. Nakon toga je malo pauzirao, a akcijama dobrovoljnog darivanja odazvao se onda kad je krvi najviše i trebalo – u Domovinskom ratu. U kojem je i sam sudjelova, kroz postrojbe Zbora narodne garde i MUP-a RH - a s kojim je prošao ne samo domaća ratišta, nego i Zapadnu Slavoniju, gdje je sudjelovao u operaciji ‘Bljesak‘. U unofirmi je bio do 2008. godine kada je otišao u mirovinu u kojoj suprotno njezinom nazivu - ne miruje
- Posvetio sam istraživanju povijesti Vodica u digitaliziranima arhivima, u kojima tražim i prikupljam građu iz starih novina, što se poslije može pročitati i na našem domaćem portalu ‘Infovodice‘. Ima tu jako zanimljivih i interesantnih stvari, koje su u međuvremenu zaboravljene, ali još žive u sjećanju starih Vodičana. Tako sam, primjerice, našao u novinama prije Drugog svjetskog rata vijesti o čudesnom kljenu, drvetu koje je na brdu Okit, gdje je bila crkva Gospe od Okita, cvjetalo točno na Badnjak, a o tom je fenomenu, koji se događao točno svake treće godine, don Josip Mužić, svećenik iz Splita objavio i knjigu ‘Božićno čudo na Okitu, u koju je stavio i te tekstove iz tadašnjeg hrvatskog domoljubnog tiska koje sam ja pronašao. Kljen – ili klen – je poslije komunistička vlast sasjekla, i to u korijenu, kako bi u korijenu sasjeklo i okupljanje Vodičana oko crkve Gospe od Karmela. Cvjetala je i listala samo jedna grana, tvrdili su očevici, i to ona okrenuta prema Gospinoj crkvi i trajala bi kroz dane Božića – od Badnjaka do Stipandana, 26. prosinca, nakon čega bi venula.
Dvaput rušena, triput podizana iz pepela
To čudesno cvjetanje – jer klenovo drvo cvjeta na proljeće u svibnju, a ne usred zime – Vodičani nisu nikad zaboravili i prije, četrdesetak godina, na Okitu su, tik pokraj Gospine crkve, posadili novo klenovo drvo. Koje istina, ipak ne cvjeta zimi kao staro, ali za Vodičane unatoč tome ima veliko duhovno i simbolično značenje. Baš kao i crkva na Okitu, koja je, reći će i Dinko, ali i svi drugi, za Vodičane simbol ne samo vjere nego i opstanka.
- Rušili su je i palili Talijani u Drugom svjetskom ratu, pod izlikom da se gore skupljaju partizani, i da je koriste kao osmatračnicu, i to još na proljeće 1943. Nakon rata, nova vlast nije željela da se obnovi, što je Vodičanima uspjelo tek 1967. godine. A onda je došao Domovinski rat, u kojem je ta druga crkva bila ponovno rušena, u dva navrata je gađana i rušena i tenkovima i avijacijom, koju ju je raketirala, kao dominatnu kotu nad cijelim ovim krajem. Tako da smo sada sagradili na istom mjestu i treću crkvu, s kojom Vodičane veže neraskidivo zajedništvo, a interesantno je da sam u tadašnjem prijeratnom tisku našao i jednu fotografiju tog čudesnog klena.
Otac tri kćeri, dvije su i same darivateljice
Istina, ne iz prosinca, nego je nastala u srpnju 1937. na dan kada se slavi Gospin blagdan‘ – kazao nam je s ponosom Vučak, koji je - kažimo i to - i predsjednik Udruge "Hrvatski domobran" - Vodice, a nekad je bio i aktivni Žudija. On i supruga Lucija imaju tri kćeri Antonija, Ana-Marija i Domenika, a ove dvije potonje su, kako je to već u Vodicama i tradicija, gotovo pa običaj i same darivateljice krvi. A on sam, mada ne može činiti čudesa, nastavit će s onim ljudskim prilozima koje su u njegovoj moći – istraživat će prošlost Vodica u starim librima i arhivima i darivat će i dalje krv sve dok bude mogao, dok mu to zdravlje bude dozvoljavalo. A to bi, ako Bog da, veli nam ovaj 59-godišnja, moglo biti još jedno pet – šest godina. Dotle bi i još mogli pisati o njemu, jer bi mogao oboriti još koji rekord s obzirom da se krv može dati – teoretski – i četiri puta godišnje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....