Neda Popović Sinjanka je koja se udala u Kadinu Glavicu i od 1999. godine zajedno sa suprugom Albertom vodi OPG na obiteljskoj djedovini. Danas imaju desetak muznih krava i još koje tele, proizvode 35 tisuća litara mlijeka godišnje, od kojeg naprave sir, prodaju ga na kućnom pragu, sve što proizvedu.
Imaju i staje, mehanizaciju, te 86 hektara zemlje koju obrađuju i na kojoj proizvode sve što njihovu blagu treba tijekom godine dana – djetelinu, zob, ječam, pšenicu, puste bale sijena, zapravo sve osim kukuruza.
Imaju šestero djece, od kojih je pola njih već stalo na svoje noge. Postali su svoji, akademski obrazovani ljudi, koji jedu svoj vlastiti kruh, u Splitu i Zagrebu. A Neda, na kojoj je i cijeli OPG Lakouša, kandidatkinja je Šibensko-kninske županije za titulu Najuzornije seoske žene, koja se, između 26 kandidatkinja, 3. listopada ove godine, točnije u subotu, bira u Iloku.
Sve u svemu, zvuči kao prava seoska idila, život kao s reklame za Heidi ili Milka čokoladu, ali daleko je okolica Drniša od Švicarske i Alpa, koji rata nisu vidjeli 200 godina.
Albert i njegova Sinjanka vratili su se odmah nakon "Oluje" na "paljevinu", kakvo je manje-više bilo cijelo okupirano drniško područje, i nisu počeli od nule, nego, bit će slikovit Albert – iz minusa.
– Ja sam bio tri godine u ratu, što na prvoj liniji, što u kužini, a onda sam nakon toga otišao u Njemačku, zaraditi nešto da bismo mogli preživjeti. Radio sam kao kuhar, ali čim je "Oluja" prošla, ništa me nije moglo spriječiti da se vratim kući. Svoje je svoje! – veli nam glava ove brojne i skladne obitelji, u kojoj svi pomažu u radu na imanju, OPG-u, na farmi ili na polju, koliko god mogu.
Striktne podjele posla nema, svi rade sve, ali ipak se zna da je Albert više zadužen za polje, a Neda za farmu, odnosno životinje. Koje svako jutro, orilo-gorilo, sivalo-livalo, moraju biti nahranjene i pomužene. A njoj – kako bude!
A ako mislite da je Albertu lakše, onda samo trebate čuti podatak da je tih 86 hektara zemlje koje on obrađuje na čak – 68 mjesta! Tako je to u Dalmaciji, koja je cijela rascjepkana na desetke malih njiva i parcela, pa ti pola dana u oranju ili košenju prođe u vožnji između jedne i druge lokacije. Ali ne žale se. Zadovoljni su, a to je ono što je najteže čuti u Hrvatskoj, i u selu i u gradu!
Najstariji sin ima 26 godina, završio je fakultet za konzervatora – restauratora u kamenu u Zagrebu, jedna je kći završila menadžment ekonomije u Zadru, druga isto ekonomiju, stariji od dva blizanca, Marko, četvrta je godina veterine, i ako Bog da, dogodine će je i završiti. On je taj koji ne vidi ure vratiti se kući, u Kadinu Glavicu, na imanje i među svoje životinje, s diplomom, kako bi nastavio obiteljski posao, dok mu je brat blizanac jedini od sve djece, zasad, nezainteresiran za akademsku karijeru. Završio je za keramičara! I kako stvari na tržištu stoje, mogao bi biti najbogatiji u cijeloj obitelji!
– I ja mislim! – uz smijeh se i ćaća slaže sa mnom, dodajući kako je najmlađoj članici obitelji tek 12 godina, u šestom je razredu osnovne škole.
– U poljoprivredi smo cijeli život i sve što imamo možemo njoj zahvaliti i dragom Bogu ponajprije što smo relativno zdravi. Ali prošli smo svašta, najprije strašnu obiteljsku tragediju 1996., kada nam je obnova salila ploču, a sutradan mi je poginula sestra, i njezin muž i dijete u prometnoj nesreći. To nas je ubilo, ali što ćeš, život ide dalje, moraš, pa obnavljaj malo kuću, malo diži farmu, kupuj krave, diži kredit – milijun kuna kredita smo mi, moj prijatelju, digli!
I onda nam je u pola tog kredita upala recesija, 2008./2009., kad nam je rata svaki mjesec bila skoro 20 tisuća. I kada mi je ostalo zadnjih 300 tisuća, prodam svih 50 muznih krava i vratim to, zatvorim kredit i prebacim se na svinje. Ali nije ni tu bilo neke sriće, pa smo se prebacili na ovce, ali tu smo naletjeli na vuka – u sedam dana zakolje mi sedam ovaca, djeca ih bila čuvala. I velim ja sam sebi – pa zar mi to treba, da mi dica imaju traume od vukova? Ajte vi, moje ovčice, pa-pa.
I vratim se, prijatelju moj, opet na krave. Nismo više ko nekad, da imam 50 muznih krava, niti to fizički mogu. Ne želim djecu stavljati pred gotov čin, niti im nešto nametati. Pomažu mi koliko mogu. Najstariji se sin već i oženio, ima svoj život i ne želim ga povlačiti u poljoprivredu. Svatko ima svoj put! – drži Albert, iako i sad s ponosom govori o tim svojim prvim kravama, iz 2007. godine.
Imao je, veli, genetiku da "boli glava"! Te je godine imao šampionsko grlo na županijskom natjecanju, kravu koja je u 294 dana dala više od 12 tisuća litara mlijeka. Ta je krava dnevno davala 62 litre mlijeka – ne stalno, naravno, nego jedan određeni period po teljenju!
– To je bilo čudo, baš čudo! – kaže.
Isto kao što je čudo što Popovići svoj život, ovakav kakav je, i svoju Kadinu Glavicu ne bi mijenjali nizašto na svijetu. Nema te sile!
Imali su oni i 1997. ponovno ponudu za Njemačku, zvao ih je did, Nedin ćaća, gore na bračno putovanje, ali na njemu su proveli ravno – četiri dana. Dva dana puta gori-doli i dva dana, koliko su izdržali!
– Gori u Njemačkoj uđeš u kužinu, izađeš iz nje, u to ti vrime prođe, niti znaš koji je dan, ni koji je misec, godina. Svi su isti! Nema do našeg kraja. Da smo ostali gori, imali bi više novaca i imali bi možda jedno dite. Ovako, imamo što imamo, i naše, moje i Nedino najveće bogatstvo, obitelj, šestero djece! To je najveće bogatstvo, a novci su ništa – sad ih imaš, sad ih nemaš! – govori nam iskreno, od srca, naš sugovornik.
A kakva su očekivanja Nede od natjecanja za Najuzorniju seosku ženu?
– Opuštena! Idemo se u Ilok družiti, zabaviti, predstaviti na najbolji mogući način sebe, svoju obitelj i OPG, kao i svoju županiju, čiju narodnu nošnju nosim, i čije ime zastupam. Sve drugo, uključujući tu i plasman, u drugom je planu! – veli nam Neda.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....