Božena Gabrilović Štrkalj i njezin suprug Frane Štrkalj dobro su poznati svima onima koji cijene domaću spizu, osobito povrće, mliječne proizvode i jaja iz vlastitog uzgoja, od koka koje šetaju po dvorištu i hrane se na način na koji su to činile u dvorištu naših baka. Njihovo obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo u Otavicama sastoji se od pet krava, koje muzu i od njega proizvode sir koji prodaju na kućnom pragu ili dostavom na adresu kupca, što im se, vele nam, pokazalo bolje nego da stoje na pazaru i čekaju hoće li tko doći ili naletjeti. "To nam je puno praktičnije, brže i jednostavnije, a i jeftinije, jer ne plaćamo placarinu", veli nam Frane čiji OPG ima jednu od najdužih tradicija u županiji.
On i supruga se ovim bave dvadesetak godina, a suprugini roditelji, Ivan i Anka, čije su imanje naslijedili i trude nastavili, i više od četrdeset, tako da mogu meritorno reći kako žive isključivo od poljoprivrede, stočarstva i truda vlastitih ruku na svom OPG-u. Dakle, može se i od zemlje živjeti – samo treba puno raditi i biti spreman na žrtvu. To i nije posao, nego život, u kojem nema ni sveca ni petka, a krave treba nahraniti i pomusti i za Božić, i Uskrs, i Novu godinu, i kada je vani "plus" i kada je "minus" – na to se jednostavno morate naviknuti. A na to ljudi u većini i nisu baš spremni.
Zato je poljoprivrednicima koji bi eventualno širili proizvodnju, nabavljali novu stoku i širili asortiman, teško naći radnu snagu, čak i za povremene i sezonske poslove. Ljudi radije žive od socijale nego da se sami oko nečeg pomuče, čak i kad ih pošteno platiš, takvo je Franino iskustvo. Jer posla od 1. travnja pa do 1. listopada, kada je sezona radova, u polju ima napretek – od košnje sijena, balanja, kupljenja, sijanja sadnica i presadnica, pa sve do njihove sadnje na polju i zalijevanja. Ima toga koliko hoćeš na hektar i pol vrta!
"Uzgajamo sve vrste kupusnjača, od kaula, brokula, verzina, raštike, bijelog i crvenog kupusa, imamo još i blitvu i spanjak od ovog jesensko-zimskog programa, a ljeti imamo paprike, pomidore, salatu, tikvice svih vrsta, krastavce, što već ljudi traže", nabraja nam gazda. "Ja i supruga od toga smo školovali troje djece te se nadamo da ćemo i ovo jedno malo od godinu i pol dana, a živimo cijelo to vrijeme solidno. Ništa pretjerano, ali može se! Ali da treba raditi, triba! Od 365 dana u godini čovik na selu radi 370!", otkriva nam Frane.
Naši sugovornici ne spadaju u one koji su se u poljoprivredu bacili pomodno, privučeni pričama o velikim poticajima, državnim poticajima, ili tko zna što sve ne primaju. "Ja hvala Bogu od svega toga ne primam ništa. I ovo što imam, nemam ni pokriti sijeno kravama za pola godine, 1400 eura dobivam godišnje za sve. A ima pojedinaca koji su se dobro okoristili od toga, država im je dala puste hektare zemljišta, pašnjaka, imaju 30-40 krava, koje niti vidi, niti čuje, niti znaju di su, a oni uredno beru novce. Ima svega, a najmanje poljoprivrednika", govori nam Frane ono što već i ptice na granama znaju, a svi lako vide po kilometrima zarasle zemlje uz prometnice i po Petrovu polju. Po poticajima smo velesila, a po voću i povrću, mlijeku i siru – među najvećim uvoznicima u susjedstvu.
"Na pazaru u Drnišu imali smo štand punih 15 godina, ali drniška pijaca iz godine u godinu je sve praznija. Kupaca je sve manje, trgovački centri su također učinili svoje, ko i svugdje, tako da smo se okrenuli prodaji kod kuće. I dostavi na poziv! Kod nas vam je na pijaci u Drnišu ista cijena placarine ko na Trešnjevačkom placu u Zagrebu, a promet – neusporediv. Ovako nam je bolje, a svakako moram spomenuti i pohvaliti ovu akciju ‘Ajmo lokalno‘, koju su organizirali župan Rakić i pročelnica Višnja Marasović, to nam je baš pomoglo. Mi pripremimo, oni dođu, pokupe tu robu, plate preko računa, sve je uredno i sigurno – baš jedna dobra organizacija!", istaknuo je Frane Štrkalj.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....