Vjekoslav Ivanišević: U rukama Boga i umjetnika i Tuđman može biti čudesan

Ne bi bilo dobro da željeni spomenik dr. Franji Tuđmanu u Kninu, uz spomen na 20. godišnjicu Oluje, doživi trakavicu sličnu onome ispred splitske Banovine. Iako se nekome može učiniti da je u pitanju sličan scenarij, vjerujemo da u pozadini nije nikakvo razilaženje mišljenja, nego meritoran stav komisije u kojoj su sjedile uistinu kvalificirane i stručne osobe: kipar Petar Barišić, povjesničarka umjetnosti Željka Čorak, političar Dinko Čutura, kipar Petar Dolić, povjesničar i etnolog Zorislav Luki, te arhitekt Vjekoslav Ivanišević.

Dakako, nekoga može začuditi obrazloženje da od 18 pristiglih radova, od kojih je njih 15 zadovoljilo kriterije raspisanog natječaja, ni jedan neće dočekati realizaciju. Razloge zašto se sada ekspresno pokušava s pozivnim natječajem svakako treba potražiti u istini da su ovaj minuli raspisale društvene strukture, političari, a ne estetičari, koji bi dali korisnije smjernice od onih u kojima se inzistira na tome da lik dr. Franje Tuđmana bude prepoznatljiv, da ima evidentnu umjetničku vrijednost, te da ima jasnu interpretaciju povijesne važnosti prvog hrvatskog predsjednika.

E, to već nije lako spojiti i formirati u cjelinu, a da bude dostojna tako važnog spomen-obilježja. I premda se organizatori, naručitelji spomenika, nadaju da će sve biti privedeno kraju do datuma velike obljetnice, vrijedi poslušati aktere odluke – Petra Barišića, zagrebačkoga kipara i profesora na Akademiji, splitskog arhitekta Vjekoslava Ivaniševića, te splitskoga kipara Kažimira Hrastu, jednog od pozvanih umjetnika u drugom krugu.

– Stvar je jednostavna – ako već nemate pravo, adekvatno rješenje, nije pametno izvoditi drugoplasirano, kompromisno ostvarenje. Još manje tražiti od sudionika preinake... Mi nismo imali utjecaja na propozicije, niti smo ih mogli sugerirati naručitelju. Suočeni s rezultatom, sada smo preporučili da se spomenik postavi na novoj lokaciji, na Tvrđavi, umjesto ispred gradske uprave, u središtu mjesta. Dakle, predlažemo povijesno mjesto podizanja stijega, koje bi moglo biti dodatna inspiracija umjetnicima. Preporuka tek mora proći mišljenje konzervatora, no mislim da to ne bi trebao biti problem.

Dodatni problemi

Svijet poznaje i preferira upravo taj spomenički sudar prošlog i suvremenog. Podsjećam na staklenu piramidu usred Louvrea; pa zar to ne krijepi naša nastojanja? Isti je slučaj i s našim Medvedgradom. Ne bih se vezivao na to da su prepoznatljivost i figuracija koja dolazi s njom sputali ideju, no možda bi upravo neinzistiranje na tome donijelo inspirativnu širinu. Od pet od sedam sada pozvanih autora dobit ćemo odgovore u roku od nekoliko dana. Ako nas ne budu zadovoljili, idemo na novi natječaj, pozivni i javni – kaže predsjedatelj Barišić.

Vjekoslav Ivanišević, arhitekt, jedan od članova prosudbene komisije, misli:

– Ni jedan rad nije zadovoljio pa su se pred žirijem pojavili dodatni problemi, iako je natječaj bio anoniman, pozivni i javni. Nismo našli rad koji bi ispunio sva naša očekivanja. Moguće je da se u sličnim prigodama ide na kompromise, no nas je vodila želja da Knin, grad koji zaslužuje taj spomenik, resi izrazito umjetničko postignuće koje može podnijeti težinu i značaj koje se njime želi apostrofirati. I ponuđena lokacija opterećena je postojećom izgradnjom, tu postoji jedno manje spomen-obilježje koje je već premještano, no svakako je opterećujuće i ograničujuće za ukupno rješenje. I ja držim da je figuracija otegotna okolnost. Da danas napravite Grgura, promašili biste vrijeme. Bit će teško zadovoljiti i novu lokaciju, no u rukama Boga i umjetnika sve može biti čudesno. To je stvar trena, pa ni rokovi ne moraju biti limitirajući faktor. Spomenik mora biti lijevan, od čelika ili aluminija.

Kažimir Hraste već je potvrdno odgovorio na poziv za drugi krug natječaja, no ima dvojbu:

Doseći nešto posebno

– Nisam siguran koliko ću uspjeti u nastojanju da udovoljim postavljenim kriterijima u tako delikatnoj prigodi. Ja, istina, imam iskustva s Tuđmanovim kipom, dvije inačice postavljene su u Širokom Brijegu i Makarskoj, i to me je u potpunosti zadovoljilo. Ovdje bi se trebalo doseći nešto drugo, posebno.

Držim da je problem forma, koja mora biti na razini vremena. Uvjeren sam da svako robovanje figuraciji ne vodi pozitivnom ishodu. To smo valjda apsolvirali, jer puko vezivanje uz lik vodi stereotipu i, rekao bih, ne udovoljava veličanstvenoj ideji i trenutku. Figura limitira koncept, i nehotice radite scenografiju, tražite scenski pokret, vraćate se viđenom, no treba se pozabaviti biti, porukom.

Mogu li spominjani Marija Ujević Galetović, Miro Vuco, Kažimir Hraste, Nikola Vrljić, Mile Blažević, Neven Bilić i Ivan Fijolić ponuditi rasplet u drugom krugu i udovoljiti komisiji u čijem zaključku odbijenice stoji: “Postavljanje spomenika krajnje je obvezujući čin. Ni jedan od radova ne zadovoljava. Predložene fizionomije i stavovi lika nisu prepoznatljivi, kretnje su pretjerane i neizražajne, čak ni anatomska korektnost nije uvijek dosegnuta. Snagu autentičnog mjesta povijesnog događaja valjalo bi pridružiti snazi budućega kipa.”

IGOR BREŠAN