Nažalost, o njima i svemu što su proživjeli i proživljavaju, zajedno sa svojim obiteljima, u rijetkim se slučajevima nastavlja govoriti. Ima i onih čija tragedija nikada ne bi dospjela u javnost da nije obraćanja medijima. Svaka od tih priča zaseban je vapaj upomoć.
Sredinom prošle godine, tako, na vrata našeg dopisništva zakucala je Šibenčanka Bogdana Kinkela čijeg su sina premlatili pripadnici takve jedne bande, osvećujući svog člana koji je u tučnjavi s njezinim sinom Krešimirom izvukao “deblji kraj”.
Svjedoci, ispostavilo se po njezinim riječima, nisu imali hrabrosti obznaniti identitet napadača policiji pa je postupak pokrenut protiv nepoznatih počinitelja, Krešimir je završio u bolnici, a nakon izlaska iz bolničkog kreveta na obavijesnom razgovoru u policiji.
Očajnoj majci nije preostalo ništa drugo doli, kako je rekla, obznaniti javnosti cijelu priču, zdvojna što sina nije odgojila tako da pobjegne pred svakom opasnošću i nikako ne priskače u pomoć prijateljima u tučnjavi. Nije štedjela ni sustav koji ne priznaje nemoć pred poplavom nasilja i koji ostavlja žrtve na cjedilu.
Svaka od institucija kojoj se gospođa Kinkela obratila uvjeravala ju je da je tek “karika u lancu”, prebacujući odgovornost s jedne na drugu. Za to vrijeme obraćali su joj se roditelji drugih žrtava koji nisu imali hrabrosti i odlučnosti javno progovoriti o nemilom iskustvu svoje djece...
Anonimno su se poduprli, čak predlagali osnivanje udruge koja bi se suprotstavila društvenoj pošasti. Prije samo nekoliko mjeseci u javnost su istupili i roditelji 25-godišnjeg Jure Kulaze kojega je, ničim izazvan, brutalno pretukao maloljetni delinkvent pred šibenskom diskotekom “Inside”.
Osuđeni sami vidati rane, tjelesne i duševne
Majka Jasna u razgovoru nam je kazala kako je i danas uvjerena da nitko nikada ne bi doznao što se doista dogodilo da se, u očaju i agoniji koju je prolazila strepeći nad sinom čiji je život visio o koncu, nije obratila javnosti.
- Sigurna sam da bi moj Jure, kojega je izmasakrirao monstrum koji je davno trebao biti institucionaliziran, dobio prekršajnu prijavu za narušavanje javnog reda i mira..., on koji u životu mrava nije zgazio. Po svemu sudeći, mnogi ne bi ni znali da je divljački napadnut... - odlučno kaže gospođa Jasna.
U sustavu je sve manje, veli bračni par Kulazo, osjećaja ljudskosti za žrtve... Osim u dokumentaciji organa reda, pravosudnih i institucija socijalne skrbi, one brzo bivaju zaboravljene. Njihovim obiteljima se prepušta vidanje rana, tjelesnih i duševnih.
- Žalosno je što nema ljudskog kontakta, što nitko nije u sebi pronašao osjećaj moralne, ako već nema zakonske obveze pristupiti nam i pitati kako nam je, kako se nosimo s preteškom stvarnošću, kako je naš sin, koliko ga operacija čeka....
Umjesto toga, čitam kako socijalni radnici rehabilitiraju nasilnike tvrdeći da ih je obitelj napustila, da ih odgaja ulica i da su zato postali to što jesu.
Sustav se, znači, usredotočuje na njih, analizira njihove izgubljene vrijednosti. Što je s vrijednostima koje je izgubila moja obitelj?!
Vrijeme je da se to promijeni, jer u protivnom, zlo će nas prevladati, a ja ću i dalje od liječnika slušati kako Jurin slučaj nije usamljen, kako je toga bilo još, kako mnoge obitelji prolaze jednaku agoniju, ali je društvo šutjelo - rezimirala je gospođa Kulazo.
Mr. sc. Gina Lugović: Traume od jutra do večeri
Za razliku od mnogih europskih zemalja, a napose Sjedinjenih Američkih Država koje su u tom području najdalje odmakle, u Hrvatskoj nema ni normativnog, ni institucionalnog temelja za sustavnu skrb o žrtvama, neovisno kojem su tipu traume izložene Najkraće rečeno, ne postoje specijalistički timovi koji će pokucati na vrata obitelji Kinkela ili Kulazo, odnosno bilo koje što je pogođena izvanrednom životnom situacijom te profesionalnim usmjeravanjem, individualno i stručno, utjecati na njezin oporavak.
- Dvije su mogućnosti koje žrtvama nudi okruženje. Jedna je da se s uputnicom liječnika obiteljske medicine samoinicijativno zapute psihijatru, da im se odredi dijagnoza i terapija, a druga je da se pouzdaju u uvjeravanja svoje okoline po kojima će u perspektivi biti sve u redu, jer će vrijeme zaliječiti rane....
No, dvojbeno je da li je psihijatrijska terapija nužna, odnosno je li dovoljna i jedina potrebna. A vrijeme, odgovorno tvrdim, ne liječi nikakvu, pa ni takvu vrstu rana, posebno ako se radi o teškim traumama, kada je netko u obitelji izgubio život, ostao trajnim invalidom ili je dugotrajno ovisan o tuđoj pomoći i njezi.
Takve obitelji proživljavaju traumu od jutra do večeri, kvaliteta života i razina radne sposobnosti njezinih članova postaje sve narušenija, u njima se javlja osjećaj izoliranosti. Postavimo li pitanje tko bi trebao imati institucionalnu obvezu i licenciju obratiti se takvoj obitelji, doći ćemo vrlo brzo do kratkog odgovora: nitko! - kaže to mr.sc. Gina Lugović, specijalistica kliničke psihologije i ravnateljica Obiteljskog centra Šibensko-kninske županije.
Dodaje kako je sazrijelo vrijeme da se društvo pozabavi tim problemom jer bi ignoriranje potrebe za intervencijom u toj oblasti, moglo dovesti do transgeneracijskih posljedica.
- Obiteljski centar je otvoren za takve i obitelji u bilo kojim životnim nedaćama, no, na njima je da se odluče za našu pomoć, da nam se obrate i onda zajedno možemo mnogo postići - istaknula je mr.sc. Gina Lugović.
|
‘Netko u sustavu je zakazao’- Mi smo laici i ne znamo tko ima koju nadležnost i na kome je obveza da društveno tkivo koje nas truje uklonimo s ulica. Netko u sustavu je zakazao - kaže Zvonimir Kulazo, otac brutalno pretučenog Jure. |
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....