U gradu ih je tri, od kojih su dvojica na dnu Starog pazara, po novome šibenske šetnice. U radnji Šime Zorice zatječemo dvije mušterije, a vridni meštar šije, nešto popravlja... Posla, veli, ima, jer ljudi popravljaju stare cipele, ne kupuju nove jer su skupe, a nekvalitetne.
- Nema više prave kožne cipele. Doba je od umjetnih materijala, a najpopularnije su kineske cipele – kazuje nam Zorica, koji pedeset godina svaki dan započinje i završava minjajući šjole, pete i patente, krpajući postole...
- Kad je Bog oda po zemlji, bilo je lipih, skupih cipela, ali i popravaka. Doduše, manje se na njima radilo jer su bile od prave kože – nostalgično se prisjeća Zorica “starih, dobrih vremena” kada je u Šibeniku radilo tridesetak postolara, a uz njih i opančara, papučara i herihtera. Postojala je i radionica popravaka nalivpera i meštar koji je krpao ženske najlonke.
- Cipele su se tada izrađivale u Zadruzi Dane Rončevića, a kada je ona nestala, nestalo je sve. Ja sam posljednji Mohikanac, sjetno će naš sugovornik. Prema njegovu sudu, jedan od uzroka nestanka postolara, ali i drugih zanata, osim krize, jest i to što se zanatom danas bave ljudi koji o zanatu ne znaju ništa.
- Ljudi priko noći žele biti zanatlije, a nemaju pojma. Ono što rade, to možete slobodno raditi i vi – iznervirano zaključuje, pokazujući nam postol čiji je đon okrpan autogumom. Marke “Sava”! Do Zoričine, radnja je obitelji Marača. U njoj zatječemo majku i sina, Vedranu i Srećka.
- Cili grad živi na penzijama i socijali, pa ne možemo ni mi bolje. Čini nam se da su ljudi, prije, kada su imali više novaca, češće popravljali postole. Posao se svodi na stavljanje gumenih potplata, mijenjanje patenata i sitnije popravke. Moderne cipele su uglavnom loše kvalitete – kaže Vedrana Marača.
Njezin je otac, Srećko Grgas, bivši vlasnik te postolarske radnje koja radi od 6. veljače 1953. godine. Sjeća se gospođa Vedrana kako je njezin otac primao narudžbe za cipele po mjeri.
Danas to više ne rade, jer samo kalup košta oko 200 eura. Ručno rađene cipele ne bi, zato, zapadale manje od 2000 kuna. Vedranin sin otkriva da obitelj kod kuće još čuva par cipela koje je izrađivao njihov djed.
Lakirane balske cipele i danas bi se mogle nositi u najsvečanijim prilikama. Ponosno pokazuju i djedovu diplomu s majstorskog ispita položenog pred Zanatskom komorom Šibenik.
|
Besmrtna ‘krpačica’Vedrana Marača je posebno ponosna na svoju singericu, stogodišnju željeznu “krpačicu”. Njezin ju je otac dobio na dar od majstora Rusa kod kojeg je učio zanat na Gorici. Mašina šije materijale debljine do 1,5 cm kroz đonove i za nju nema smrti. |
|
Šjolavanje kao ‘trajna’Za jedno šjolavanje mogla se nekada kupiti litra ulja i kilogram hobotnice, napraviti “trajna”. Sada je dobro ako se kupi i litra ulja. “Cijene su ostale iste, jer kad bismo cijenu digli za pet kuna, izgubili bismo i ovo posla što imamo. Ovo je zanat od kojega se nitko nije obogatija”, kaže Zorica. |
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....