"Mandi i meni vrime brzo leti uz lozu, masline i verduru!"

/ Čujte, svugdi san ja svoju Mandu u ovi 50 godina vodija, ne može se ona na me požalit, nema di s menon nije bila – oćeš u Rebrine, u Prodolje, u Čelice, na Baru. More bit da je zato s menon i ostala pola vika, a, stara? – eto tako nam je u novinarski notes zborio 76-godišnji Dražen Belamarić, otkrivajući nam tajnu svog zlatnog pira sa šest godina mlađom Katicom koju svi, pa i on, zovu Manda, a inače je djevojački Bilićka, s Pakova Sela, rođena pod "istin krovom" s bivšim hrvatskim nogometnim izbronikom Slavenom Bilićem, Nane joj je rod.

I sve bi to bilo dobro da na moje pitanje "a di su sva ta turistička mista i đite di ste vodili svoju Mandu" nije uslijedio gromoglasan smijeh: "U Donjem polju!"

– Ma pustite vi njega, on van je funcut. To su nam zemlje, njive, dijanice, vinogradi. Mi smo vam može bit i jedina familija u Šibeniku koja i dan danas živi samo i isključivo od poljoprivrede, od vrtla, loza i maslina. Dida još sve radi, neka mu je 76 godina, a ja van još uvik iman banak na šibenskom pazaru, tamo negdi po sridini, di prodajen verduru iz svog vrtla – veli mi simpatična gazdarica kojoj nitko ne bi dao te godine, nego barem desetak manje.

Ja i Mesić – 24 iljade kuna

A onda ništa penzija, velim opet ja i okrećem se slavljeniku, unatoč godinama.

– A je, poljoprivredna penzija mi je obilata, ne mogu se požalit. Ja i Stipe Mesić, evo sad ću van otkrit malu tajnu, imamo zajedno 24 iljade kuna mirovine. On skoro 23, a ja iljadu i dvista. I je da mi s takvon pensijon nije potriba radit, ali ja svejedno radin, navika san! – opet nam kroz smijeh govori Dražen koji još uvijek radi oko 2,5 tisuće panja vinograda – od nekadašnjih deset iljada loza trbjana, debita i plavine – oko 450 maslina i vrtal isprid kuće.

U njemu njegov OPG Belamarić ima brokule, kaula, kupusa, a liti i blitve, pomidora, fažola. Svaka čast!

- A čujte, zdravlje me još uvik služi, i ako ćete mi virovat, lakše mi je radit nego stat na noge! Iman dva traktora, Bennassija, za u polje, malu frezu za u vrtal, sam san sebi i sluga i gospodar, nikad mi u životu nije trubila tvornička sirena, niti budija žveljarin. Zadovoljan san! Da mi je imat priliku, jopet bi sve ponovija, živija od zemlje i poljoprivrede, s mojon Mandon... – iskreno nam je rekao barba Dražen, s kojim su u njihovoj kući u Podsolarskom zlatni pir ovog vikenda proslavili sin i dvije kćeri, Jadranka, Domagoj i Hrvojka, zetovi i unuci Leon i Toma, a treći, Jadrankin Niko je u Njemačkoj, na privremenom radu.

Poljoprivredom se tako ne bavi, osim njih, više nitko, ali nikad se ne zna, ako se tko i odluči, zemlja neće nigdje uteći, ona uvijek čeka.

- Di smo se zagledali? A na starom pazaru, di je Dražen sa đendinjerom i konjima dovozija na stari pazar povrće, a ja san dolazila kod brata Paške, na Gorici, sigurno znate Matu i Filipa, e, to su mi od brata dica – veli nam Manda, a upada zet: "Đandinjera s konjima prid 50 godina je u ono vrime bila ka danas mercedes!"

Ali dida odmahuje rukon: "Ma kakvi, kupija san ja dvi godine nakon toga Volkswagenov kombi, i uvik san in osta vjeran, to su prava auta za ljude radnike i težake, danas iman četvrtoga po redu. I onda s njin po tonu pomidora, najprije na stari Pazar, pa u Drniš, pa s onin šta ostane priko Pakova Sela – Zagora tada nije imala vodu, pa bi se to sve rasprodalo. A di su Solaris, Primošten, Vodice, hoteli, uzimali su po sto-dvista kila salate dnevno, imali smo veliki vrtal od 12 iljada kvadrata tamo di je sada Velpro, Dalmare, a onda smo prid rat to prodali Čoviću i priselili se ode, na 4200 kvadrata", kazuje nam glava familije koji unatoč svemu nije sklon glorificiranju starih vremena.

"Živilo se dobro i onda i danas, ko je radija, ali se danas živi kudikamo bolje i lakše nego prije, osobito što se tiče teškoga fizičkoga rada.

Sićan se ka mulac, od jedno desetak godina, bilo je to 1950. godina, ćaća i dida mi kopaju u polju, a ja iden isprid njih, čupan travu, kad eto ti milicije.

Vele: \'Druže Šime, ti si uhapšen!\' Dida mi je bija HSS-ovac, predratni šibenski senator, onda je to bilo ka danas župan, izabran na izborima, 1937. godine, mačekovac... I puc, pet godina robije, zatvorilo ga je zajedno s dr. Vjekom Smolčićem, Linardom Bujasom, Franom Belamarićem, Ivićem Mikulandrom... A ja, ka dite, sav sritan kad ga je odvelo – nema posla, nije više tribalo kopat! Ćaću mi je nakon toga diglo u rezervu, pa s njime tri miseca u Crnu Goru, a nije se ni vratija, već ga je čekalo pismo da se javi na radnu obavezu u Fužine. U školi, kad bi se nosila štafeta Titu, mene bi slalo kući. Ajde ti, Belamariću, kući, ti si neprijatelj, nema za tebe štafete!"

Dražen nije ni u jednoj stranci, nije politički aktivan, očito je ono "Druže Šime, ti si uhapšen" djelovalo ljekovito na njega, izliječilo ga je od politike za sva vremena. Na dida Šimu i HSS podsjeća danas tek jedna malena hrastova bačvica u konobi s hrvatskim grbom i natpisom "Živila Hrvatska" na njoj, koja je preživjela dva rata – i Drugi svjetski i Domovinski.

U konobi su i velike hrastove bačve, osam njih po dvadeset mira, odnosno dvije tisuće litara – "Eto, proda bi ih odmah kad bi uvatija za njih kunu po litri", veli nam, a ja mu kažem da ću i to napisati, imat će taj privilegij kao stari pretplatnik Slobodne Dalmacije i Šibenskog lista, kao i naše "Masline" od prvog broja.

- E, ako ćete stavit u novine, metnite da tražin kunu i pol! – proradija je stari trgovački gen u njemu.

Ostavit ću sve zbog papira

Bi\' će da su i savjeti iz "Masline" i zaslužni za "puste medalje\' i diplome što ih je osvojio za svoje maslinovo ulje, zadnje je priznanje osvojio u Vodicama.

"Neko bi to sve obisija na zid, a ja san spremija u škanciju!"

Ove godine je imao 850 litara ulja, lani slabo, samo za svoje potrebe, a prikolani tisuću i pol litara. "A bilo bi i više da baba nije išla u Czestochovu, u Poljsku, s crkvon vidit čuvenu Crnu Gospu, lipo me je oti njezin put košta, ne boj se, propalo mi je sigurno jedno pet iljada kili maslina, ali šta ćeš sad kad je već uplatila, reka san – neka ide, kvragu i masline! Znan ja koliko to njoj znači!

A bili smo, da van i to rečen, i na jedno krstarenje, sedan dana po Mediteranu i to na onomen kruzeru \'Mediteran\', istome ka i onaj šta se potopija, \'Costa Concordija\'. Pa san reka, neš više, nije to za me!" – smije se naš vridni domaćin, zajedno sa svojon Mandom, pa nam još napominje da u ovim godinama mora u školu ići za vinara. A ne zna je li ga on napravija u životu više nego šibenska vinarija.

"Jesan ja za red, ali ovo je ipak malo previše papira šta tražu od mene za ovi OPG. I ako se ostavin poljoprivrede, biće to ne zato šta ne mogu radit, nega samo zato šta me ubiju ti papiri i to vođenje tih očevidnika, vrag zna kako se sve zovu..."

ZDRAVKO PILIĆ
FOTO: NIKŠA STIPANIČEV / EPH

Uvik problem poljoprivrednik - Bila mi je prije neki dan neka inspekcija iz Splita, pa mi kuckaju po bačvama, gledaju, jerbo ne smin imat više od 50 litara rakije, i velin in ja: Ne sviđa mi se to, tako mi je kuckalo 50-ih godina, kada mi je uhapsilo pokojnog dida i odnilo sve iz konobe. Nije im bilo drago, ali šta ću in ja... Nisan ja protiv reda, triba se poštivat, ali uvik je izgleda kod nas problem čovik poljoprivrednik i ako oni koji radi nešto ima.