"Krajem 18. stoljeća moj šukundjed Jure, došavši iz Bosne, počeo je graditi svoje obiteljsko obitavalište, svoje dvore u Dragi, na tradicijski način ovoga kraja: kamene kućice s kamenim krovovima u krugu, s jednim ulaznim vratima s ulice, u sredini tog kruga je dvor, obiteljski dnevni boravak s kamenim stolom u sredini, nad stolom je loza, sorte brunac, podignuta na odrinu koja je u ljetnim vrućinama ukućanima pružala hlad. Tu je i gusterna s vodom, kišnicom, koja je opskrbljivala cijelo to seosko domaćinstvo, i ljude i domaće životinje, blago od kojeg se živjelo, koje je davalo mlijeko, meso, vunu..."
ČUDESNA PRIČA
To je priča koju i danas don Stipe Perkov priča svim posjetiteljima dvora svoje obitelji, nazvanih tako po njegovu didu Juri – Jurliji, a koji ove godine slave 50 godina seoskog turizma u Primoštenu Burnjem. Don Stipe imao je te 1976. svega 34 godine – danas 84 – i u svoje se rodno mjesto vratio kao zreo čovjek, svećenik i župnik. Praktički je s biskupom Arnerićem i osnovao župu Primošten – Stanovi, čiji je patron sveti Jeronim, svetac – Dalmatinac, tako da je i ova župa, osnovana na Uskrsni utorak 1976. godine proslavila također vrijedan jubilej, pola stoljeća postojanja.
A Jurlinove dvore – danas je to zapravo pravo malo etnoselo, s osam malih kružno nanizanih kamenih kućica – obitelj Perkov naslijedila je od svojih predaka, i prenosila ih s koljena na koljeno, čuvala, dograđivala, unaprjeđivala, podizala iz pepela, kroz ratove, tuge i radosti.
– Mi zapravo točno i ne znamo kad su naši preci došli točno na ovo mjesto, kad je bio početak. Za vrijeme Turaka smo tu bili, pa smo morali bježati, da spasimo živu glavu i vjeru, a onda kad smo se vratili, tu je, prema predaji, bio jedan plemić, Marijanić, kojem je grad Šibenik bio poklonio ovaj tu prostor kao nagradu što se istaknuo u borbi protiv Turaka. On je mojim precima dao zemlju, da rade, i od svih plodova što na njoj ostvare da daju njemu pet posto. I tako su oni počeli, skromno, da bi danas te njihove trude Ministarstvo kulture RH stavilo pod zaštitu, te je imanje upisano u Registar kulturnih dobara RH. Na njemu se može razgledati ne samo bogata etnografska zbirka, u kojoj centralno mjesto zauzima stara kuhinja s ognjištem i tkalački stan, nego i sakralna zbirka sa 183 izloška te biblioteka s dvije tisuće knjiga – kazao nam je don Stipe, koji je u Jurlinove dvore uložio i pola stoljeća vlastitog života.
– Meni su uvijek govorili da sam ja 15. generacija u ovim dvorima. Kako su oni to mjerili i od kada, tko zna. I oduvijek smo bili Perkovi, u posljednjih sto ili dvjesto godina, iako ima i nekih glasova da smo prije toga bili Pitešići! Tko zna?! A moj dida Jurlija, da se vratimo na njega, to vam je tako sposoban čovjek bio da je 1936. godine kupio Opel Blitz! Možete li to zamisliti? A znate kako? Tako što je našao tržište za rakiju! A rakije i vina je u našoj kući nekad znalo biti više nego vode. Jer kišnice je u sušnijim godinama znalo u gusterni i nestati, ali rakije nikako. Tu se oko nas radila vinova loza, babić, imali smo, dakle, grožđa, smokava i višnje maraske, sve ono od čega se pravila prava vrhunska rakija. I ljekovitog bilja za travaricu, osobito kadulje. Moja je pokojna baka, toga se sjećam dobro, pila po jedan bićerin ujutro, u podne i navečer, za likariju, i doživjela je 98 godina! I ja je slijedim. Ne tučem tri, ali jednu do dvije dnevno obavezno popijem. Rakija je bila za sve – za dezinfekciju, za želučane tegobe, kod glavobolje i zubobolje, nama muškarcima za njegu kože poslije brijanja... A od nje se i zarađivalo. Mi smo ovdje 200 godina imali kotao za rakiju, kad nitko drugi nije, i svi su dolazili kod nas peći rakiju. Za svaki kotao za uslugu je trebalo dati ili dvije litre rakije ili jedan dan kopanja u vinogradu, kad počnu radovi! – kazuje nam don Stipe.
VJERA U KAMENU
Ne samo nama, nego i svima koji dođu i prođu kroz Jurlinove dvore. A njih je, po njegovoj procjeni, oko pet tisuća posjetitelja godišnje, što nas dovodi do procjene kako je ovaj kameni biser u primoštenskom zaleđu dosad vidjelo, čulo i okusilo četvrt milijuna ljudi. A pričom i dojmovima proširilo i dalje, do cijelog milijuna! Nema kontinenta na ovoj baloti zemaljskoj s kojeg nisu turisti došli vidjeti, čuti don Stipinu besidu i pojesti pijat sočiva ili zelja iz njegova vrtla. Jer kakvi bi to dvori bili bez svoga vrtla, kapulice, salate, kupusa, zeleni... Nikakvi! Bili bi laž i prijevara, a ne domaćinstvo i priča iz davnina čija je riječ jednako živa i danas, kao i vjera u njezinu kamenu. A tako se – "Vjera u kamenu" – zove i časopis što ga je don Stipe pokrenuo još 1972. godine, kao kroniku zavičaja, svjedočanstvo života njegovih ljudi, ali i baštine Hiličkog poluotoka, mitske Bosiljine, i kako se sve zvao ovaj prostor kroz stoljeća.
– Ljudima morate dati doživljaj! Morate im dati priču, životnu, istinutu, koja će ih dirnuti, koja će do njih doprijeti. Je, spiza je bitna, ali i nije, jer svugdje ima spize, danas nitko nije ni gladan ni željan. Morate vidjeti lica Amerikanaca kad ja njima pričam kakva je to drama bila kad sam se ja rađao, a moj dida Jurlija uzbuđeno vanka čekao nasljednika. Jer za njega je to bilo sudbinsko pitanje, muški nasljednik. Prije mog rođenja, moj stric Martin imao je tri cure, a to je značilo da se njegovo bogato imanje dijeli na tri ili četiri dijela, jer svaka cura koja se uda nosi sa sobom jedan dio imovine u dotu, u novu obitelj, u drugu kuću, novo selo, tko zna gdje. I pomisao na to njega je uništavala! Za što on radi, za propast! I onda, kad san se ja rodio, izlazi babica i kaže njemu, koji čeka ko zapeta puška: "Jurlija, muško je! Nasljednik!" I on je uletio u kuću, uzeo me u ruke, dignuo me k nebu i rekao: "Hvala ti, Bože, napokon se rodio čovik u našoj kući!" I to je za njih biblijska priča, kad ja pokažem na sebe i kažem: "Taj čovik, to sam ja!", uslijedi aplauz. Oni to doživljavaju kao film, predstavu. I 12 dana nakon toga najsretnijeg dana u njegovu životu, kad je nakon sinova dobio i prvog muškog unuka nasljednika, na pragu njegove kuće ubili su ga fašisti! I tu ljudi obavezno zaplaču, suze krenu. Jer to je jedna takva drama, tragedija, rađanje, umiranje... a sve život! Ništa nije izmišljeno! Sve je bilo tu, kraj nas...
I ODE U SVEĆENIKE...
I onda im ja pričam priču, odnosno dramu dalje, kako sam ja, kao prvorođeni Jurlinov unuk i nasljednik, otišao u katoličke svećenike, koji se ne žene, ali zato se nakon mene u mog oca rodio moj mlađi brat Jure, koji je živio u Splitu, i imao dva sina i kćer. I jedan od unuka, od njegove kćeri, prije 15 dana oženio se u Splitu i sada se želi vratiti nazad, s obitelji živjeti ovdje, na obiteljskom imanju u Dragi. Tako će se loza naše obitelji, naših Perkova i Ugrina, nastaviti i dalje, kao i život u našim dvorima – zadovoljan je don Stipe.
Nedjeljom se, inače, u Jurlinovim dvorima, u kapeli koja je napravljena u sobi u kojoj su spavali don Stipin did i baba, održi misa za pokoj duša šestero članova obitelji Perkov poginulih u Drugom svjetskom ratu.
– I ja ponudim i svim gostima blagoslov, i oni se redovno odazovu, osobito kad su tu Amerikanci. To je za njih osobit doživljaj, koji ih posebno dirne. Ja njima uvijek kažem – vi ste unikatni, jedinstveni u svemiru. Sve vas je takve, neponovljive, Bog stvorio. I zato budite sretni i živite taj svoj neponovljivi život, kao unikumi. I to njih rasplače! Taj doživljaj zajedništva, ta zajednička misa, i poslije toga zajednički ručak, blagovanje, to je nešto osobito, što vele da nigdje drugdje nisu doživjeli – iznosi nam svoja turistička iskustva s Amerikancima don Stipe. S kojima je ljubav očito uzajamna, jer ne vole samo oni njega, nego i on njih, Amerikance, i to im odmah i kaže zašto.
– Najprije, stric od moje matere je 1936. godine išao u Ameriku, u San Pedro, u Kaliforniju. I nama je, svojoj obitelji, svake godine za Božić slao paket. I to ne bilo kakav paket, nego ogroman, koji je imao 30 kilograma i po koji smo svaki put morali ići s mazgom jer ga drukčije nismo mogli nositi. Toliko je bio težak! A unutra svega i svačega! Najprije, čokolade, slatkiša, bombona za nas dicu, pa jaja i mlijeka u prašku, pa riže, pašte, konzervi... Pa onda iza toga, iza te spize, roba! I za starije i za nas mlađe. Za mene i brata poslali bi posebnu kaubojsku robu, i onda kad smo ja i mlađi brat išli u školu, bili bi glavni i zvali bi nas: "Ej, vi kauboji!" To mi je iz djetinjstva, nisam bio nego treći razred, ostalo tako jasno u sjećanju da je i dandanas živo u meni. To je nama onda bila Amerika! I to ih dojmi! Isto kao i kad im zahvalim za cestu, što se Roosevelt pogodio s Titom i Tuđmanom da će dati novac da se napravi cesta, magistrala od Rijeke do Boke i Kotora, ako ispune tri uvjeta!
Najprije da ukine seljačke radne zadruge, po uzoru na ruske kolhoze, drugi da ne smiju pomagati komunistički pokret u Grčkoj, gdje su zamalo došli na vlast, i treći je uvjet bio da se pusti Stepinca na slobodu. I pristali su, s tim da su Stepinca djelomično pustili – nije bio u zatvoru, nego u kućnom pritvoru. I zato vam puno hvala, jer su ti Rooseveltovi novci koji su nama napravili Magistralu, koja povezuje cijeli naš Jadran, od Istre pa sve do Crne Gore, sigurno išli i iz vašeg poreza! I bude im to puno drago! Jer, opet ću reći, nije sve ni u hrani ni u lijepoj sobi. Sve to je, ali ima nešto i više i jače što čovjeka dirne! – govori nam zaneseno don Stipe Perkov.
Kojem po energiji i zanesenosti s kojom priča, čovjek nikad ne bi dao 84 godine. Prije bi rekao da je pred njim onaj isti 34-godišnjak koji je prije pola stoljeća otvorio vrata dvora dida Jurlije cijelom svijetu. S riječima koje će i danas ponoviti: "Vi niste turisti, vi ste moja braća u Kristu i dragi gosti, koje primam u vlastitoj kući, za vlastitim stolom, na kojem je sve ono što smo blagovali ja i moji preci, rakija, suhe smokve, bajami... Pojest ćemo ono što ima u vrtlu koji je ispred vrata, ko i moji Perkovi što su blagovali, jeli cijelu zimu ono što se zelenilo u polju i dimilo iznad glava, na ovom ognjištu na kojem se i mi danas jednako molimo Bogu za svoje snove, sriću i zdravlje ko što su se i oni molili..."
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....