Da nije dobrih ljudi, Petra bi bila u kolicima. Sustav to nije briga. No njezina je mama pokrenula lavinu: ‘Trebam vas‘

Ovo na slici je Petra.

Ovako Petra svakog dana ide u vrtić... s osmijehom, na svom romobilu! Iza nje idem ja. Smijem se, a plakala bih. Vrištala bih!

Jer ubija me pomisao da bih je možda jednog dana morala staviti u invalidska kolica i da više nikada neće hodati.

Kako bih je mogla pogledati u oči? Ma kako bih joj to objasnila?

Da nemam 17.000 eura za nove ortoze. I za svake sljedeće. Dok god ona raste. A raste ljubav moja... itekako raste.

Znate, ja ne tražim čuda.

Ja želim samo da ona odrasta, smije se, živi, sanja i ostvari što god poželi.

Želim da bude sretna.

I zato vas trebam.

Ja, Petrina mama.

Trebam vašu ruku.

Pomozite mi da moja Petra nastavi hodati.

Svaka, pa i najmanja donacija od 1, 2 ili 5 eura nama je korak bliže cilju. Molim vas, ostavite bilo kakav komentar u znak podrške (makar samo srce) i podijelite ovu objavu. Svaki komentar pomaže da objava dođe do što većeg broja ljudi koji mogu pomoći.

Ova objava na Facebook stranici ”I Petra bi htjela hodati” u samo dva dana pokrenula je pravu lavinu dobrote koja je naprosto zatrpala tekući račun Petrine mame Ive – već prvi dan prikupljeno je 6600 eura, što je otprilike trećina potrebnog iznosa za liječenje male Šibenčanke, za 15 dana šestogodišnje Petre Kursan.

Čiji je svaki korak, svaka operacija, svaki račun i nalaz u posljednjih pet godina objavljen na ovoj stranici. Koja ima više od 20 tisuća pratitelja. Političari bi rekli ”transparentno”, a Petrina mama ići će i korak dalje, pa će svima onima koje to zanima objasniti i zašto se Petra liječi u Njemačkoj, zašto to toliko košta – dosad više od 200 tisuća eura – i zašto to ne pokriva HZZO.

{infobox–red_full}635999{/infobox–red_full}

– Petra boluje od artrogripoze (rijetke neizlječive bolesti ukočenih zglobova). Liječila se najprije u Zagrebu na Šalati do osmog mjeseca života i tu je imala dvije operacije. No, nakon njih doktori su predložili nastavak daljnjeg liječenja tek poslije treće godine djetetova života. Što je suludo, jer za artrogripozu čekanje znači fiksaciju deformiteta, odnosno trajni invaliditet.

Ne želeći pristati na njihove prognoze, potražili smo drugo mišljenje u Specijaliziranoj ortopedskoj bolnici u Aschau (Njemačka)... gdje nam je u startu iznesen plan liječenja u kojem bi Petra do četvrte godine trebala imati četiri operacije, a u tom periodu i prohodati. I znate što? Petra je prohodala s 2,4 godine. Znači, u periodu prije nego što su hrvatski liječnici uopće htjeli izvaditi njezine nalaze iz ladice i započeti liječenje – navodi Iva Ćaleta, koja nudi i jednostavan odgovor na pitanje zašto HZZO ne financira liječenje u Njemačkoj. Zato što sustav kaže: ”Artrogripoza se liječi i u Hrvatskoj.”

– To što se liječi metodama i tempom koji bi je ostavili u kolicima, sustavu u tom trenutku nije bilo bitno. Kada smo pokušali predati papire za HZZO, naš doktor nam je rekao: ”To vam neće proći, ja znam jer sam u odboru.”

Slomljeni, povukli smo se iz te borbe sa sustavom. Iz borbe s vjetrenjačama. Jer tu je bila Petra i njezine operacije, koje su išle jedna za drugom – navodi Iva, dodajući kako su u jednom trenutku Petrina liječenja pomislili: ”Ajmo probati hrvatske ortoze, ovi iznosi su preveliki, što ako nije tolika razlika?”

– Tu ću odluku nositi na duši do kraja života. U tih par mjeseci Petri se deformitet stopala toliko pogoršao da će upravo zbog toga trebati ponovljene operacije stopala. A da ne govorim o tome da je odbijala hodati. Zato njemačke ortoze nisu luksuz! One su njezina jedina šansa da bude na svojim nogama. Jedini način da ima normalno djetinjstvo i budućnost – uvjerena je i odlučna Ivina mama. Koja je na koncu ipak predala zahtjev HZZO-u, pa će vidjeti što će na koncu od njega biti.

Činjenica da njezina Petra svako malo treba nove ortoze u međuvremenu joj je i blagoslov i pokora u isti mah! Jer, s jedne strane znači da dijete raste, da se razvija, i to, što bi se reklo – ko iz vode – a s druge, ajde ti, Bože, daj svako malo 16, 17, 18 tisuća eura za nove. Po milimetarskoj mjeri Petrina liječnika, specijalno za nju su izrađene u Njemačkoj!

– Radili smo potpuno nove u drugom mjesecu, pa smo ih u šestom produživali, ali više nema – nakon jednog produžavanja moraju se izraditi nove! Jer pitanje je dana kad će je ove postojeće nažuljati ili napraviti kakav drugi problem. U pitanju su, velim, milimetri. A Petra je valjda sad u toj nekoj fazi naglog rasta. Ortoze su nam dosad trajale otprilike godinu dana, a ove – od drugog mjeseca. Već sad treba nove, a to meni odmah zvoni u glavi – novi račun, od 15 do 18 tisuća eura. Tvrtka je ”Poligh” iz Njemačke, oni rade s našom bolnicom i dobivaju upute od doktora – govori nam ova mlada, odlučna i hrabra žena, koja je u svojih tek 28 godina skupila golemo životno iskustvo za koje bi sigurno i ona sama voljela da nije tako bogato i teško.

No, umjesto da se žali na sudbinu i pita: ”Zašto se baš meni ovo dogodilo”, hrabro se, sa suprugom, suočila s dijagnozom o kojoj ona sama nije znala ništa, a ni liječnici joj, vele, nisu mogli reći puno više. Bio je to šok na porodu, nisu imali pojma da će se Petra roditi s tom dijagnozom, s kojom se nitko od liječnika u šibenskoj bolnici dotle nije susreo. Upućeni su odmah za Zagreb, na Šalatu, gdje je počelo već spomenuto liječenje kojim nisu bili zadovoljni i koje nije davalo rezultata.

– Petra tada nije ni sjedila, ni puzala, ništa. Hoće li hodati? Ne znamo! Nitko nam ništa nije mogao reći. U Njemačku smo otišli po drugo mišljenje, bez velikih očekivanja. Ali kad su nam tamo iznijeli plan i program liječenja, da će do treće godine obaviti sve glavne operacije koje su potrebne i kazali da će ona prohodati oko druge godine, nismo se uopće premišljali! Rekli smo: ”Dajte nam termin” i s prvog smo pregleda odmah išli na operaciju, nakon mjesec i pol dana. Tako je i krenula akcija ”I Petra bi htjela hodati”, sve je išlo filmskom brzinom. I naša je curica zaista s dvije godine prohodala! Možete zamisliti kako nam je bilo! – Iva i danas govori o tome sa suzama radosnicama.

U Njemačkoj je dosad imala četiri operacije, svake godine mijenja ortoze, sve zahvaljujući donacijama dobrih ljudi i pratiteljima Petrine stranice. Koji doniraju, lajkaju, šeraju, šalju dalje priču o borbi Petre i cijele njezine obitelji za zdravlje, a Iva se s druge strane trudi da im dokumentira i objasni gdje je svaki euro otišao, u što je potrošen, s računima i onim najdražim na kraju svake akcije: ”Dosta je! Skupili smo, ne triba više! Barem zasad!”

– Da nije toga, ne bi bilo ničeg, jer mi sami ne bismo imali novca za njezino liječenje. Petra bi bila u kolicima! Ali na takvo što ja kao majka, kao roditelj, ne mogu pristati. Ja ne mogu odustati! Ako treba, molit ću, ići ću od vrata do vrata, prositi, ali ću skupiti te novce za nju. Makar mi trebalo milijun eura! – odlučna je.

Osim Petre, ima još dvije kćeri. Marta je starija, sada ide u drugi razred, a Nika ima svega pet mjeseci. To je prilično brojna obitelj, troje djece, pored Petre koja zahtijeva poseban tretman i njegu 24 sata dnevno. Ona, primjerice, ne može otići ni na WC bez majčine pomoći. No, sve to njoj nije teško, dapače, mada zbog obveza nema ni dana radnog staža u zvanju upravne pravnice, za što se školovala u Šibeniku, nego ima status roditelja njegovatelja.

S Nikom sada prolazi sve ono što s Petrom nije mogla. Petra je dobila prvi gips s devet dana, do prepona, i svakih je sedam dana te gipseve mijenjala. Ta bolest ukočenih zglobova inače je vrlo rijetka, to je skup deformiteta koji je njoj zahvatio noge i od onda su pet godina proveli po bolnicama, čekaonicama, ambulantama, operacijama...

U Hrvatskoj ima pet ili šest slučajeva, od kojih su većina i teži nego što je Petrin slučaj, jer ona, osim nogu, nema drugih deformiteta. Nogu koje, hvala Bogu, vidimo i na romobilu. I anđeo čuvar, koji se na slici ne vidi, ali koji stoji iza ovog mirakula. Koji je možda čudo za medicinu, ali za jednu majku, kad je njezino dijete u pitanju, to je – ništa! Mačji kašalj!