– Pogledajte vi ovu vlagu; ajde, recite mi, ko ovde može živit. Sa zidova se cidi voda, ormare san na cokete morala stavit da se ne raspadnu. Tople vode nemamo, a za okupat se triba je zgrijat na špakeru, jer u banju te straj da te od te silne mokrine ne ubije struja. Ako ti triba na WC, moraš izać iz kuće jer je on izvan ovog prostora, a to mi je veliki problem, pogotovo kad dođen s terapije – požalila nam se 48-godišnja Željka Topić iz Solina.
Željka boluje od jedne vrste karcinoma limfnih čvorova, a od raka joj je prije 18 godina, kaže, preminuo suprug.
– Ostala san tad sama s troje male dice, najmlađemu je bilo 20 miseci. Nisan nikad radila, nije mi ih ima ko čuvat, pa danas neman svoja primanja. Muž je radija u "Građe", pa san dobivala njegovu mirovinu dok najmlađi nije napunija 18 godina, a danas živin od socijale – govori nam Željka kako joj do sada nije nikad bilo ovako teško, pa se, kaže, zato nama obratila za pomoć.
– Danas su dica dvadesetogodišnjaci, ali opet nije lako. Jedan sin je zaposlen, ali mala su primanja za bilo šta ovde započet kad je doslovno sve u rasulu. Vidili ste. Najstarija ćer mi je bolesna, dijagnosticirana joj je 100-postotna skolioza, pa je nesposobna za rad koji zahtijeva stajanje na nogama. Po prilagođenom programu je završila i srednju školu za pomoćnog cvjećara i na birou je 11 godina. Kako ćeš danas nać nešto prilagođeno za nju? – ističe naša sugovornica pa nas vodi u obilazak obiteljske kuće koja je u vlasništvu više članova obitelji.
– Ova kuća je dosta stara. Mi smo ovde u prizemlju, pa i ona vlaga koja se pojavi na katu sliva se nama u kantune. Nikad ovako nije bilo, ima dvi godine sve je gore i gore. Živi užas... – zastajkuje Željka pokraj kreveta, pa podiže navlake da pokaže crnilo koje je u debelim slojevima prekrilo gotovo cijeli zid.
A utičnice i prekidači za svjetla se jedva pridržavaju za ono što je ostalo od zidova i kabela od struje.
– Prošlu godinu je sve plivalo, nisi moga zagazit, bilo je deset cenata vode, dobila san slom živaca. U ovoj prostoriji nema svitla, crka je šteker... – pokazuje na zid u drugoj sobi.
– Spase nas i časne iz Caritasa Splitsko-makarske nadbiskupije, časna Vlatka, kao i djelatnice Željana, Sonja... Pomognu sve šta nan triba i ormar su nan nabavili i laminat, ali, nažalost, sve se to raspadne i digne, sve je ovde kratkog vijeka zbog ove vlage... I nekidan kad je bila ona velika zima poslale su nan deke. Ma ne mogu in u životu zaboravit šta su sve za nas učinili – govori Željka, te dodaje kako i Grad Solin pomogne, s povremenim jednokratnim godišnjim pomoćima i pomoći za podmirenje troškova stanovanja, preko Centra za socijalnu skrb 500 kuna tuđe pomoći, od Županije pomoć za ogrjev, jer da nije drva zimi, kaže, mogla bi voda šikljat iz zidova.
– Ćer sad čeka obnovu statusa za svoju bolest – dodaje Željka pa prekriži ruke s dubokim uzdahom razmišljajući što je sutra čeka nakon nove terapije.
– Kad dođen s terapije ne mogu sama ni do WC-a, nemoš hodat sam, a triba izlazit vanka na ovi led. Pogledajte mi vrat, sva san isičena od te bolesti... A kako ću se osjećat? Osjećan se nikako.
Bojin se samo da se i dica ne razbole ka ja. To mi je najveća sad briga. Rekla san tisuću puta: "Teško onome koga nešto zadesi, ka šta je nas!" – zaključuje Željka svoju priču u nadi da će ona doći do nečijih vrata.