StoryEditorOCM
S mora i krajaZdravi kao dren

Zrinka s obitelji napustila Split, ovdje su našli smiraj, ali i šansu za posao. Nije bilo lagano, proradio je dišpet

Piše Mladen Nejašmić
15. svibnja 2023. - 12:10
‘Osjećaj života koji trenutno tu imamo ne može ništa zamijeniti‘, ističe Zrinka Filipović Dermit iza čijih leđa se diči mitski VelebitVladimir Dugandžić/Cropix

Podaci kažu da se nakon pojave koronavirusa poljoprivredno-prehrambeni sektor Europske unije, pa tako i Hrvatske pokazao najizdržljivijom gospodarskom granom.

EU je u tu svrhu odobrio hitne mjere za pomoć poljoprivrednicima i ribarima kako bi mogli osigurati normalnu opskrbu hranom. Sve je to utjecalo i na možda i neprimjetan pozitivan aspekt koji je korona ostavila za sobom. Istini za volju, radi se o pojedincima, ali njihova filozofija kaže, zapeti kada je najteže.

Tom logikom se povela i Splićanka Zrinka Filipović Dermit koja se upravo tijekom pandemije i prvog “lockdowna” s obitelji za stalno preselila u Liku, točnije u Lovinac, gdje je preuzela očevo imanje i na 42 hektara stvorila jedinstvenu tvornicu hrane pod vedrim nebom.

Koju godinu ranije, ova 34-godišnja agronomka prijavila se za EU-ovu mjeru predviđenu za mlade poljoprivrednike i proširila svoju djelatnost na voćarstvo. Na nešto više od tri hektara zasadili su sadnice drijenka.

Sadni materijal, odnosno pet različitih vrsta ovog vrlo traženog voća uvezli su iz Poljske i time Lovinac stavili na voćarsku kartu kao prvo mjesto u Hrvatskoj u kojem se uzgaja kultura za koju kažu da sadrži više vitamina C čak i od limuna. Valjda se i zbog toga veli, zdrav kao dren!

Pionirski potez

– Promatrajući okruženje u kojem živimo i biljni svijet, zajedno sa suprugom proveli sam svojevrsnu selekciju čime bismo se mogli baviti. Svakako, uzeli smo u obzir niz segmenata.

Ni ja, a ni moja obitelj nismo se htjeli uklopiti u nešto čega ima puno na tržištu. Došli smo na ideju drijenka kojeg na tržištu baš i nema, a usporedno je vrlo ljekovita biljka sa svim svojim sastavnicama i golemim potencijalom u preradi. Iako smo znali da je drijenak spororastuća vrsta, dali smo mu naše strpljenje i njegu u cijelom procesu dok ne dođe do značajnijeg roda.

Htjeli smo biti pioniri, pa makar usput i pogriješili. Ono što znamo jest da se apsolutno sve što se proizvodi od samoniklog divljeg drijenka kojeg ljudi beru po šumama i proda, jer su male količine u ponudi – ističe Zrinka prednosti ulaganja u crvene bobice i njihovo skoro planirano prerađivanje u džem i sok, a u planu im je napraviti i hladno prešani matični sok, te u segmentu alkoholnih pića, rakiju i liker koji su iznimno cijenjeni.

image

Premda drijenovi sporo rastu i naruku im ne ide kišno proljeće, 34-godišnja stručnjakinja nije klonula i okrenula se proizvodnji grahorica na velikim oranicama

 

Vladimir Dugandžić/Cropix

Nažalost, tijekom prvih dviju godina, upravo kada su očekivali prve prinose, zadesila ih je velika pegula s bolestima u nasadu. Ove se godine dobrom ekološkom preventivom nadaju doskočiti tome, iako intenzivno kišno proljeće to baš i ne obećava.

Ako ne rodi drijenak, hoće ozime kulture. Na 27 hektara oranica Dermiti su zasadili raž i tritikal, te jaru kulturu poput zobi.

– Veliki fokus stavljam na grahorice, odnosno leguminoze koje hrane tlo dušikom. Još dodajem lupinu, slanutak i, naravno, kao i svi u Lici – krumpir. Za sada su žitarice vrlo popularne kao stočna hrana zbog toga što je sve ekološki certificirano.

Neku posebnu preradu žitarica još nismo radili, osim raženog brašna koje je našlo svoje mjesto u određenim splitskim pekarnicama, na što sam vrlo ponosna. Također, dio proizvoda ide u maloprodaju putem “Eko pazarića” u trgovačkom centru “Mall of Split”, to je projekt koji je nastao iz udruge “Dalmacija Eko” u kojoj sam sedam godina bila tajnica, itekako nam je pomogao.

Kupci nam vjeruju jer znaju tko stoji iza određenog proizvoda i kakva je kvaliteta kod svih tih malih proizvođača koji su baš tu našli svoje mjesto pod suncem – tvrdi naša sugovornica te ističe kako se svi poljoprivrednici, posebno oni u ekološkoj proizvodnji, bore s različitim nametnicima i oboljenjima svih biljnih vrsta koje uzgajaju.

Trenutno se fokusiraju na proizvodnju vlastitih zaštitnih sredstava i folijalna gnojiva od samoniklog bilja koje raste na tom području. Velika površina traži puno rada i angažmana, i strojnog i manualnog, pogotovo u takvom vidu proizvodnje gdje su u počecima doslovno rukama čupali ambroziju i skupljali krumpirovu zlaticu.

Ipak, tvrdi Filipović Dermit, ništa im nije teško. Pogotovo kada se okrenu iza sebe i vide plodove svog rada. Od velike pomoći su joj i prijatelji iz Lovinca koji uskoče kada treba koja ruka više u vremenskoj stisci tijekom sezone košnje i pripremanja sijena ili ne daj Bože kada se dogode nenadani kvarovi na strojevima i rastegnu tijek radova.

Unatoč problemima koji podjednako muče sve zemljoradnike, dalmatinski dišpet u njoj budi nove ideje i planove. Ove se godine za početak angažirala kao ključna osoba za komunikaciju s proizvođačima u “Ruralini” – prvoj digitalnoj platformi koja objedinjava ruralni prostor – putem koje proizvođači plasiraju svoje proizvode iz Like linijskim transportom hrane prema urbanim središtima.

Za sada samo prema Zagrebu, a u planu im je širenje i na ostatak Lijepe naše. Bilo po pitanju samog tržišta ili destinacije od kuda taj proizvod dolazi. Tu je iskustvo i s “Eko pazarića” u Splitu, pa se iz svega toga da zaključiti da s pravom nosi atribut digitalnog nomada koji s traktora ili kamiona u Lovincu pokriva cijelu domovinu.

Srce u Lovincu

Dijelom svoga poslovanja Splićanka pokriva i svoj rodni grad iz kojeg joj nije bilo teško otići. U tim kaletama i povijesnoj jezgri Dioklecijanova grada ostalo joj je pola srca, dok druga polovica kuca na ličkim oranicama.

– Sam osjećaj bivanja na ovim zelenim prostranstvima gdje sam dolazila i ranije kada je otac iz ne znam kojih pobuda kupio ovu parcelu u Lovincu, ostavio je u meni dubok trag. Dolazili bismo ljeti, a nakon prvog zatvaranja radi korone, odlučili smo se s dvoje male djece ostaviti Dioklecijanovu baštinu i prije dvije godine trajno se nastaniti u Lovincu.

Osjećaj života koji trenutno tu imamo ne može ništa zamijeniti. Dugoročno gledano, mislim da smo napravili dobru odluku. Zbog same djece i radi načina života koji ovdje trenutno živimo. Istine radi, bez pomoći cijele obitelji teško bismo logistički uspjeli sve odraditi. Tu najviše mislim na djecu, jer su nam bake i djedovi nezamjenjivi, koliko god daleko živjeli – domeće Zrinka.

image

Kakvo bi to bilo ličko polje da na njemu i Dalmatinci nisu zasadili krumpire... 

Tom Dubravec/Cropix

Prijatelja joj ne nedostaje. Puno je Zadrana i Splićana pronašlo svoj kutak u Lici. Okrenuli su se proizvodnji i našli svoj mir. U plodnim poljima s “one strane” Velebita vide velik potencijal u razvoju poljoprivrede ili turizma, jer je srećom ta sredina po mnogočemu još djevičanska. Kako po pitanju okoliša, prirode, tako i čiste arije koju malo gdje možete udisati kao u Lici.

Očito da i ovaj primjer ide prema onoj tezi da postoji trend osvještavanja ljudi u gradovima da nije granica urbane sredine jedino što život može ponuditi. Oni kažu da im je grad dovoljno blizu za sve što im treba. I Gospić i Zadar, pa u krajnjoj liniji i Split, nisu daleko.

Dok je u zapadnim europskim državama dvosatna vožnja najnormalnija dnevna relacija, kamoli za izlete ili druženja, kod Dalmatinaca to “putovanje” predstavlja svojevrsnu kočnicu. Ako s automobilom nisi ušao u WC, to mjesto nije poželjno za život.

Aaaa, da samo znaju koliko je život jednostavniji, sigurniji, optimističniji, generalno zadovoljniji i sretniji na selu nego u gradu. Da je suprotno, zar bi sve više njih “spas” tražilo u ruralnim sredinama u kojima se već u prvim danima vašeg dolaska kvaliteta života rapidno mijenja iz one depresivne i učmale u opušteniju i sretniju. Barem tako kažu naši domaćini. 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
25. travanj 2024 00:36