Bio je topao lipanjski dan. Na popularnoj plaži Soline u Biogradu okupilo se nekoliko desetaka uglavnom djevojaka i mladića, što civila, što vojnika. Netko tko bi promatrao taj prizor negdje na televiziji po ničemu ne bi mogao zaključiti da se to događa usred rata svega nekoliko kilometara od prve crte. Iz zvučnika vojnog džipa dopirao je glas Jasenka Houre koji je pjevao „Ružu hrvatsku“. U tom trenutku nebo se zamračilo, a nad plažom Soline i na njoj nastao je pakao. Smrtonosni projektili padali su na sve strane. Tanji Tolić to je drugi rođendan:
„Prvi rođendan imam 22. prosinca 1976., a drugi je 14. lipnja 1993. godine. Tog dana u 15 sati i 15 minuta taman sam izašla iz mora u koje je upala granata i koje se od detonacije podiglo. U tom trenutku vojnici su shvatili što se događa i krenuli su vikati ‘Bižite, trčite‘. Sklonila sam se iza jednog zidića i legla na desni bok. Tu me pogodilo. Mislila sam se ustati no tada je počelo opet padati. Dečko koji je bio sa mnom na plaži legao je na mene i zaklonio me svojim tijelom. U biti od svih ranjenih najlakše sam prošla. Taj balin koji me pogodio u pluća prošao je jedan centimetar od kičme. Dečko koji je bio na metar od mene, iz Biograda, je danas 100% invalid, a momak koji se bacio na mene je dobio pogodak u glavu. Fizičke rane su zacjelile, boli kada dođe promjena vremena, ali daleko teži oporavak bio je psihički. No danas sam zdrava, imam dva zdrava sina i unuka i veselim se životu.“
Zločinački napad pobunjenih Srba raketnim sustavom „Orkan“ s okupiranog teritorija uzeo je pet mladih života. Poginule su Lidija Vrankulj i Danijela Vidaković te trojica hrvatskih vojnika Marijan Pulić, Karlo Paić i Jozo Tomić.
Mladi Jozo trebao je 21. lipnja 1993. napuniti 19 godina. Hercegovac iz Širokog Brijega odrastao je u gradiću na rijeci Lištici u skromnoj obitelji odgajan u vjerničkom i domoljubnom duhu. Otac Marinko radio je kao stražar u jednoj tvornici i trudio se prehraniti obitelj, a majka Zdenka odgajala je Jozu i dvojicu njegove braće – starijeg Dragana i mlađeg Slavena. Jozini prijatelji iz mladosti pamte ga kao inteligentnog mladića vedrog duha koji se isticao i dugom plavom kosom. Bez nje je ostao kada je 1992. preko noći od učenika postao vojnik. Mladen Galić, zapovjednik širokobriješke satnije, a zatim i bojne u sastavu Pukovnije Ante Bruno Bušić Hrvatskog vijeća obrane dobro pamti dolazak Joze Tomića u postrojbu:
„Ja sam početkom 1992. godine iz Bojne Zrinski odnosno Hrvatske otišao s nekolicinom suboraca u rodnu Hercegovinu jer se vidjelo da bi ondje moglo doći do ratnog sukoba. Po osnutku Pukovnije Ante Bruno Bušić, prve dragovoljačke postrojbe HVO-a, stizali su dragovoljci, a među njima je bio i Jozo Tomić koji je stigao s kolegom iz razreda Daliborom Čovićem. Jozo je imao dugu kosu i prva stvar po ulasku u postrojbu bilo je šišanje. Kada sam vidio da mu to ne pada teško odmah sam rekao ‘Ovaj će biti vojničina‘.“
Da Mladena predosjećaj nije prevario pokazao je Jozo već tijekom ubrzane obuke koju je prolazio u Širokom Brijegu i okolici. Iako se radilo o mladiću bez ikakvih vojnih predznanja vrlo brzo usvojio je niz vještina. Dalibor Čović dobro pamti to proljeće kada su njih dvojica iz školske klupe otišli u vojsku. Kako u školi, tako i u ratu bili su nerazdvojni:
„Jozo je bio jako čvrst momak, koščat, mrcina. Profesor tjelesnog davao mu je da ga mijenja. Već na zagrijavanju svi bi popadali na pod. Bio je fizički iznimno jak, sportski tip. Po završetku škole planirao se školovati za profesora tjelesnog, ali počeo je rat. Mi smo bili četvrti razred srednje škole kada je 7. travnja 1992. godine JNA raketirala Široki Brijeg. Tada je prekinuta nastava, a mi smo otišli u vojsku. Nakon dobre obuke koju su vodili Mladen Galić i Vinko Sesar poslani smo za Livno.“
Dolazak s prvog ratnog terena natrag u rodni grad bio je za Dalibora Čovića i Jozu Tomića nezaboravan:
„Mi dolazimo u Široki i nailazimo na našu ekipu iz razreda, taman im je razrednik dijelio diplome za završetak škole. Pripremio ih je i za nas, a da nije znao da ćemo nas dvojica naići. Kasnije smo opet išli za Livno gdje je zapovjednik obrane bio Ante Gotovina koji je još ranije osnovao Bojnu Alpha. Pojavila se vijest da Gotovina traži mlađariju kojom bi popunio Bojnu i mi smo bez razmišljanja iz Bušića prešli k njemu. Ante Gotovina je nama, koji smo tada imali 18 godina, bio pojam. U njegovoj ekipi tamo su bili Dinko Batur, pokojni Slovenac Srečko Vidervol, Nenad Filipović i ostali dečki od kojih smo brzo počeli usvajati razne vještine.“
U listopadu 1992. godine Jozo odlazi u Zagreb odnosno na Sljeme gdje kao pripadnik specijalne postrojbe Bojne Alpha prolazi iznimno zahtjevnu obuku za dubinska izviđanja. Danonoćne obuke bile su psihofizički iznimno naporne, mnogi su imali problema s disciplinom i odustali su, ali ne i Jozo. I ondje je s njim bio Dalibor Čović:
„Dok je obuku provodio Argentinac on nas je vezao špagom od metra. Svi su imali svoje binome, a ja sam imao sreću da je to Jozo s kojim sam se tako dobro poznavao i s kojim sam odrastao. Mjesec dana smo bili svaki dan 24 sata skupa. Nakon toga Gotovina dovodi četiri Francuza iz Legije stranaca s kojima smo radili isključivo obuku za dubinska izviđanja. Doslovno smo znali otići do Slovenije i natrag. Bilo je to fizički strašno naporno, ali bili smo iznimno dobro opremljeni i imali smo jako dobre uvjete. Od uniformi, čizama do oružja sve je bilo na najvišoj razini. Zanimljivo je to da je Jozo tu obuku prošao iako nije znao plivati. Bili smo na zimskom plivalištu Mladost u Zagrebu. U uniformi smo trebali plivati zavezani za lisice 50 metara, do kraja bazena. Ja sam znao da on ne zna plivati, pogledao sam ga, a on me hladno pogledao i rekao ‘Šta čekaš‘. Skočili smo, on je nekako 10 metara ‘plivao‘, a ostatak sam ga ja vukao bez da je itko to primijetio. Nije imao niti vozačku, ali naš suborac Stevo Jergović i ja naučili smo ga da vozi čak i autobus. Jozo je bio i baraba. Još uvijek pamtim kada mi je iz jastučnice maknuo jastuk i stavio dvije pegle. Ja se bacio na to i sav natekao. Ujutro u 6 sati postrojavanje. Gleda mene Gotovina i pita ‘Odakle ti šljiva ispod oka?‘ Nisam ga odao.“
Da je Jozo vrlo brzo učio i bio željan znanja ističe i jedan od njegovih zapovjednika i instruktora, pripadnik Bojne Alpha, Dinko Batur:
„Jozu sam upoznao kada sam stigao u Hercegovinu osnovati Pukovniju Ante Bruno Bušić. Mnogi su se od mladića koji su joj pristupili htjeli priključiti Bojni Alpha, ali primili smo samo najspremnije među kojima je bio Jozo. Uvijek kada bi za nešto trebali dragovoljce on je prvi govorio ‘Ja ću, ja ću‘. Za vrijeme obuke stalno je nešto zapitkivao, sve je htio naučiti. Fizički je bio jako, jako dobar. Žilav, mlad, poletan i željan znanja.“
Iz 4. gardijske brigade na Sljeme u Bojnu Alpha stigao je Jozo Puljić koji se u kratkom roku zbližio s Jozom Tomićem:
„Uvijek je bio nasmijan. Strašan momak, pun elana za životom, domoljubnog duha. Bio sam s njim u istoj grupi na terenu i kao specijalna postrojba imali smo zadatke u kojima je neophodno bilo imati bezgranično povjerenje u suborca, a u Jozu smo ga svi imali. Najveća kvaliteta na terenu bila mu je izdržljivost, mogao je raditi dan i noć. Fizički je bio spremniji od ostatka nas u grupi.“
U travnju 1993. Jozo Tomić je sa suborcima upućen u Biograd na Moru koji se tada nalazio vrlo blizu neprijateljskog teritorija. U šest skupina po četiri pripadnika Bojna Alpha u praksi je provodila ono za što je dugo i temeljito obučavana – odlasci u dubinu neprijateljskog teritorija. O tome progovara jedan od zapovjednika tih skupina Marijo Šimović:
„Odradili smo nekoliko diverzija. Također bilo je više izviđačkih akcija. Ja sam sa svojim timom bio došao skoro do Benkovca izviđajući teren kojim bi hrvatske snage, u slučaju takve zapovijedi, mogle krenuti u oslobađanje Benkovca.“
Osim toga Bojna je ondje služila i kao potpora domicilnim postrojbama kojima su sasvim sigurno podigli moral svojim dolaskom. Vođa grupe u kojoj su pored Joze Tomića bili Dalibor Čović i Jozo Puljić bio je Mladen Galić:
„Ta izviđanja bila su vrlo opasna. Iako smo imali uređaje za noćno kretanje na kacigama bilo je vrlo nezgodno. Ja sam kao vođa grupe uvijek išao prvi i nosio sam jednom prilikom RPG. Bili smo već daleko iza neprijateljskih linija kada je Jozo viknuo ‘Stani!‘ Ukočili smo se svi. Jozo je moj RPG kojim sam zapeo za žicu potezne mine odmaknuo od nje da su skroz ne povuče. Spasio nas je.“
Dolazak grupe specijalaca na to područje nikako nije promaknuo pobunjenim Srbima koji su shvatili da nemaju posla s običnim vojnicima. Djelovanje Bojne Alpha nije promaklo niti načelniku Glavnog stožera Janku Bobetku koji je osobno došao u Biograd na Moru pohvaliti vojnike na izvrsno obavljenim zadaćama. Zadovoljni su bili i Ante Roso i Ante Gotovina. Momci su za nagradu dobili dva slobodna dana. Dio njih otišao je na prekrasnu plažu Soline ne sluteći što slijedi. Među njima bio je i Mladen Galić:
„Odlazak na plažu Soline bio je čisto odmor prije povratka na Sljeme. Možda se netko kupao, no ja nisam. Bili smo po raznim dijelovima plaže, atmosfera je bila opuštena. U jednom trenutku čuo sam nešto kao zvižduk granate koja je, čini mi se, pala u more. Vidio sam kako se val diže. Nekoliko trenutaka kasnije počeli su padati zvončići to je bila kanonada. Viknuo sam da se sklonimo u šumu jer smo bili na čistini, napravio sam par koraka i kada je to kraj mene eksplodiralo ja sam doživio nešto neobično. Neki kažu da je to klinička smrt. Ja sam sebe vidio dolje na zemlji. Zatim sam ušao u tunel na kraju kojeg je bila svjetlost i tu je bio Isus na križu pognute glave. Ne znam koliko je to trajalo, ali meni je u tim trenucima cijeli život preletio pred očima. Kada sam se probudio bio sam sav krvav, desna ruka mi je bila otkinut mišić, ja sam je držao u ruci i nisam se mogao ustati. Dobio sam gelera po cijelom tijelu.“
Mladena Galića, Stevu Jergovića i Jozu Tomića u automobil, kojem su popucala stakla i probušene gume, unio je teško ranjeni Dalibor Čović:
„Nenad Maleš išao je pomoći Karlu i Marijanu koji su bili na drugom molu no oni su na mjestu stradali. Ja sam bio sav izrešetan od glave preko toraksa, do testisa i nogu no mogao sam hodati. Vukao sam svoje kolege, potrpao sam ih u taj automobil i krenuo prema Biogradu u ortopedsku bolnicu. Kasnije su mi rekli da auto nije imao guma ni prozora, nisam ničeg toga bio svjestan, ali sam za to bio obučen. Pamtim samo da nas je do bolnice zaustavio neki čovjek da nas upozori da Srbi granatiraju, a ja krvav cijeli, krvave mi oči, jedva gledam, izbijena mi vilica koja visi na jeziku. Jozo je bio živ, krkljao je, bio sam uvjeren da sam ga spasio. Mene su, kada smo stigli, ubacili u hitnu koja me vozila u Zadar, a medicinska sestra samo mi je govorila ‘Nemoj zaspati, ako zaspeš gotov si.‘ U bolnici, operacija, budim se iz narkoze i tada su mi rekli da su poginuli Karlo, Marijan i Jozo. Kada sam čuo da mi je poginuo najbolji prijatelj kojeg sam imao u životu priznajem da sam plakao, a nisam plakao ni kada mi je ćaća umro. Pripisujem te suze narkozi, mladosti i toj iskrenoj prijateljskoj ljubavi koja je jača od svega. Fizički oporavak je bio jako dug, mjesecima sam bio u bolnici u Dubravi u Zagrebu, a psihički oporavak još duži. Kada sam pomislio ‘evo bolje sam‘ poginuo mi je u studenom 1993. prijatelj iz razreda s kojim sam sjedio u klupi – Branimir Kraljević. Njihove pogibije dvije su bolne rane od kojih sam se dugo, dugo oporavljao.“
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....