Hrvatski psihijatar, Splićanin Goran Mijaljica, koji je tijekom svoje profesionalne karijere radio u Hrvatskoj, Švedskoj, Norveškoj, Ujedinjenom Kraljevstvu i na Grenlandu, bio je gost Nine Kljenak u Novom danu N1 televizije. Govorio je o stanju psihijatrijske skrbi u Hrvatskoj nakon smrti mladića u Psihijatrijskoj bolnici "Sveti Ivan" na zagrebačkom Jankomiru.
U razgovoru je usporedio uvjete rada u hrvatskim i inozemnim zdravstvenim ustanovama te objasnio kako se u drugim zemljama nadziru postupci prema psihijatrijskim pacijentima.
Mijaljica, koji danas živi i radi u Londonu, razgovor je započeo izražavanjem sućuti obitelji preminulog mladića, istaknuvši kako je riječ o nezamislivoj tragediji.
„Mislim da je to nezamisliva tragedija. Nadam se da se takvo što više nikad nikome neće dogoditi“, rekao je.
Naglasio je kako ovaj slučaj ne želi izravno povezivati s općim stanjem psihijatrije u Hrvatskoj jer smatra da bi se time mogla umanjiti težina same tragedije. Istaknuo je da je u ovom trenutku najvažnije prepustiti nadležnim institucijama, policiji i Državnom odvjetništvu da utvrde okolnosti događaja i odluče o njegovim daljnjim pravnim posljedicama.
Teški uvjeti rada u hrvatskim psihijatrijskim ustanovama
Govoreći o počecima svoje karijere, Mihaljica se prisjetio 2011. godine, kada se zaposlio u Psihijatrijskoj bolnici Ugljan. Tu je ustanovu upoznao još tijekom studentskih dana, kada ju je posjetio u sklopu studija medicine u Splitu.
Priznao je kako tadašnje stanje bolnice nije ostavilo dojam da bi ondje želio raditi, no zbog otežanih mogućnosti dobivanja specijalizacije u Hrvatskoj prijavio se na raspisani natječaj.
„Tad mi to mjesto, iskreno, nije izgledalo kao mjesto gdje bih ja želio raditi jednog dana“, prisjetio se.
„Uvjeti nisu bili dobri. To je bila stara zgrada koja je, koliko se sad ovako sjećam, bila talijanski koncentracijski logor za vrijeme Drugog svjetskog rata. Na kraju je prilagođena kako bi bila psihijatrijska bolnica“, rekao je.
U pojedinim sobama boravilo je šest, osam ili čak više pacijenata. Na akutnom muškom odjelu, na kojem je radio, bilo je smješteno približno 56 pacijenata, dok su se tijekom dnevne smjene o njima skrbile svega dvije ili tri medicinske sestre. Noću su najčešće bile dežurne dvije sestre.
Slične okolnosti susreo je i tijekom dijela specijalizacije u Splitu, čiju je psihijatriju opisao kao jednu od najopterećenijih ustanova u kojima je radio. Na akutnim odjelima s približno 30 pacijenata tijekom noćne smjene radile su samo dvije medicinske sestre. „Tako da uvjeti definitivno nisu bili idealni“, zaključio je.
„Ovo je odvratno, ovo je kao štala“
Osim nedostatka osoblja, Mijaljica je upozorio i na neadekvatnu infrastrukturu brojnih psihijatrijskih odjela. Istaknuo je kako su se pojedini odjeli nalazili u podrumskim prostorijama, dok se godinama nedovoljno ulagalo u obnovu prostora, poboljšanje standarda, stručnu edukaciju i potrebnu opremu.
Prisjetio se i reakcije majke jednog mladog pacijenta koja je bila zgrožena uvjetima u kojima se njezino dijete liječilo.
„Kako možete držati ljude u ovakvim uvjetima? Ovo je odvratno, ovo je kao štala“, prepričao je njezine riječi. Mijaljić joj je tada odgovorio da i sam svakodnevno radi u takvim okolnostima.
Naglasio je kako zdravstveni djelatnici nisu nesvjesni nedostataka u vlastitom radnom okruženju, ali kao pojedinci često nemaju mogućnost samostalno utjecati na njihovu promjenu.
„Nismo mi kao ljudi nesvjesni naše okoline, ali jednostavno, ti uvjeti rada nešto su što mi kao pojedinci ne možemo tek tako promijeniti. Međutim, kako se ponašamo i odnosimo prema ljudima, to je definitivno u našoj moći“, poručio je.
Izrazio je nadu da su se uvjeti u međuvremenu poboljšali, s obzirom na to da već dulje vrijeme ne radi u toj ustanovi.
Švedski model nadzora nad fizičkim sputavanjem pacijenata
Uspoređujući hrvatski sustav s praksom u Švedskoj, Mijaljić je posebno izdvojio način evidentiranja i nadzora nad fizičkim sputavanjem psihijatrijskih pacijenata.
Objasnio je da se u Švedskoj sustavno prikupljaju podaci o primjeni restriktivnih mjera, a njihovo korištenje uređeno je jasnim pravilima i protokolima. Posebno je istaknuo obvezu prijavljivanja slučajeva fizičke fiksacije remenjem koja traje dulje od četiri sata državnoj zdravstvenoj inspekciji.
Takav način nadzora omogućuje praćenje učestalosti sputavanja i izolacije pacijenata te pridonosi nastojanjima da se primjena takvih postupaka svede na najmanju moguću mjeru.
„Fizičko sputavanje zapravo je jedna od najrestriktivnijih mjera. Ne znam što je restriktivnije od fizičkog sputavanja pacijenta“, istaknuo je.
Istodobno je upozorio na to da ne raspolaže dovoljno detaljnim informacijama o hrvatskom sustavu evidentiranja i prijavljivanja takvih postupaka, zbog čega ne želi iznositi neprovjerene zaključke o njihovoj učestalosti u Hrvatskoj.
U Švedskoj nema velikih psihijatrijskih bolnica
Kao jednu od najvažnijih razlika između hrvatskog i švedskog sustava izdvojio je proces deinstitucionalizacije psihijatrijske skrbi. Riječ je o promjeni koja je u brojnim europskim državama započela tijekom 90-ih, a podrazumijevala je postupno napuštanje velikih psihijatrijskih ustanova i razvoj skrbi u zajednici.
„U Švedskoj danas nema nijedne psihijatrijske bolnice, imaju psihijatrijske odjele“, rekao je.
Prema njegovim riječima, osobe kojima je potrebna dugotrajnija skrb žive u zajednici, često u stanovima uz podršku stručnog osoblja, dok se pacijenti kojima je potrebno intenzivnije liječenje primaju na akutne psihijatrijske odjele unutar općih ili sveučilišnih bolnica.
Sličan pristup razvijen je i u Ujedinjenom Kraljevstvu, gdje Mijaljica trenutačno radi. Ondje se velik naglasak stavlja na izvanbolničko liječenje, a jedan je od pokazatelja kvalitete sustava mogućnost zbrinjavanja hitnih psihijatrijskih stanja u zajednici, bez potrebe za hospitalizacijom.
„Jedno je od mjerila kvalitete smanjenje broja hospitalizacija, odnosno koliko se hitnih slučajeva može zbrinuti u zajednici bez pacijentova dolaska u bolnicu“, objasnio je.
U tu svrhu djeluju timovi stručnjaka koji posjećuju pacijente u njihovim domovima te surađuju sa sustavom socijalne skrbi.
Kako švedske institucije reagiraju na ozbiljne propuste?
Govoreći o mogućoj reakciji švedskog zdravstvenog sustava na događaj poput tragedije na zagrebačkom Jankomiru, Mijaljić je istaknuo važnost razvijenog sustava unutarnjeg nadzora i prijavljivanja ozbiljnih incidenata.
Posebno je spomenuo švedski zakon Lex Maria, koji uređuje prijavljivanje ozbiljnih neželjenih događaja u zdravstvenoj skrbi.
„Zdravstvene ustanove mogu same sebe prijaviti zdravstvenoj inspekciji kad se dogode ovakve tragedije, ali i kad se dogode slučajevi s manje ozbiljnim posljedicama“, rekao je.
Nakon prijave provodi se analiza okolnosti događaja, ispituje se jesu li poštovani propisani protokoli i utvrđuju se mogućnosti za unaprjeđenje postupanja. Nadležne institucije na temelju rezultata mogu predložiti promjene kojima bi se smanjila mogućnost ponavljanja sličnih situacija.
Na pitanje o tome koliko vremena može proći od incidenta do njegove službene prijave, Mijaljica nije želio iznositi precizne rokove.
„Vrlo mi je teško sad reći koliko bi vremenski trebalo da se nešto prijavi. Mislim da bolnice imaju neko vrijeme, ali kad su posljedice jako ozbiljne, nisam siguran da je moguće da bi prošlo toliko vremena“, kazao je.
Tragedije koje su potaknule promjene u britanskom zdravstvu
Mijaljica je naveo i nekoliko primjera iz britanskog zdravstvenog sustava u kojima su ozbiljni propusti doveli do značajnih institucionalnih promjena.
Jedan od njih odnosi se na slučaj Harolda Shipmana, liječnika opće prakse osuđenog za ubojstva pacijenata. Taj je slučaj, prema njegovu objašnjenju, potaknuo promjene u sustavu provjere profesionalne kompetentnosti liječnika i obnavljanja njihovih licencija.
U Ujedinjenom Kraljevstvu liječnici prolaze redovite godišnje provjere profesionalnog razvoja, dok se svakih pet godina provodi postupak obnove liječničke licencije.
Kao drugi primjer izdvojio je slučaj 18-godišnjeg Olivera McGowana, mladića s autizmom koji je preminuo nakon primjene lijeka. Njegova obitelj prethodno je upozoravala zdravstvene djelatnike na njegovu osjetljivost na određene lijekove, a nakon njegove smrti pokrenute su promjene u edukaciji zdravstvenih radnika o specifičnim potrebama osoba s autizmom.
„Ta dva slučaja zapravo su reformirala čitav sustav“, istaknuo je Mijaljica za N1.
Dodao je da su i u Švedskoj pritužbe pacijenata na neprimjereno postupanje zdravstvenih djelatnika dovele do ozbiljnih istraga i institucionalnih promjena.
Potreban je konsenzus o ulozi psihijatrije u suvremenom društvu
Zaključujući razgovor, Mijaljica je još jednom istaknuo kako smrt mladića na Jankomiru ne želi promatrati kroz prizmu općih kritika hrvatskog zdravstvenog sustava. Naglasio je da je riječ o tragediji čije su najteže posljedice prije svega pogodile preminulog mladića i njegovu obitelj.
„Ovaj slučaj zaista je jedna tragedija koju ja ne mogu objasniti iz profesionalne perspektive. Mislim da je to tragedija prvenstveno za tog mladog čovjeka i za njegovu obitelj“, rekao je.
Ipak, smatra da je važno otvoriti raspravu o mogućnostima unaprjeđenja institucionalnih mehanizama, uvjeta liječenja i nadzora nad postupcima koji se primjenjuju u psihijatrijskim ustanovama.
„Nadam se da je moguće postići konsenzus oko toga što psihijatrija u 21. stoljeću treba biti, u kojim uvjetima treba postojati i koja je njezina uloga u društvu“, zaključio je.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....