Brod, više od svih drugih neživih stvari, utjelovljen je u čovjekovoj svijesti, zapisao je John Steinbeck u svojoj knjizi o istraživačkoj plovidbi po Kalifornijskom zaljevu, na koju se brodom "Western Flyer" otputio 11. ožujka 1940. godine.
Neki su ljudi svjedočili, piše slavni nobelovac, kako su osjetili "drhtanje prije nego bi brod udario u stijenu ili krik kad bi se nasukao, a voda počela prodirati unutra. To nije misticizam, to je identifikacija; gradeći ovaj najveći i najosobniji od svih alata, čovjek je malo-pomalo poprimao brodsku svijest, a brod ljudsku dušu".
"Ne postoji niti jedan drugi ribarski brod na svijetu o kojemu je napisano toliko knjiga, novinskih članaka i znanstvenih eseja, od samog Steinbecka do uglednih sveučilišnih profesora i novinara", istaknuo je u tekstu "John Steinbeck na brodu forskih kalafata" Ante Barbir, autor knjige "New Dalmatia", koja će uskoro biti objavljena u nakladi "Jesenski i Turk" iz Zagreba.
Autor New Dalmatie diplomirao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, 13 godina bio je profesor engleskog i talijanskog jezika na Gimnaziji u Pločama, tridesetak godina proveo je u diplomatskoj službi radeći u Sydneyu, Rimu, Milanu, Trstu, Ottawi i Los Angelesu, odakle je 2010. otišao u mirovinu.
Dolazak u Ameriku
Slobodna Dalmacija prva objavljuje podatak o neobičnoj povezanosti slavnog nobelovca Johna Steinbecka s brodograditeljem iz Tacome Martinom Petrichem, rođenim u Starom Gradu na Hvaru 1880. godine, koji je za hrvatsku javnost otkrio i literarno obradio Ante Barbir u svojoj knjizi.
Među najboljim graditeljima takvih brodova na sjeverozapadnoj obali SAD-a bili su hrvatski doseljenici koji su s naših otočnih obala, ponajviše s Hvara i Brača, u Ameriku stizali u drugoj polovini 19. stoljeća. Od četiri glavna brodogradilišta u Tacomi pedesetih godina dvadesetog stoljeća, tri su pripadala hrvatskim Amerikancima, Josephu M. Martincu, Stephenu Babareu i Martinu Petrichu.
Martin Anthony Petrich, istaknuti poduzetnik i vrhunski brodski kalafat, u svom je brodogradilištu u Tacomi sagradio tristotinjak brodova, najviše ribarica, ali i brodova za ratnu mornaricu. Martin se rodio 1880. u Starom Gradu na Hvaru, odakle se u svojoj sedmoj godini s majkom i mlađim bratom Jerryjem (Juraj) pridružio ocu Georgeu, kuharu u jednom hotelu u San Bernardinu i poslije vlasniku restorana.
Kad mu je otac umro u svojoj trideset trećoj godini, majka Kate se 1891. s djecom preselila u Tacomu, gdje je vodila svratište "Sera Kate Boarding House". Šjora Kate izdavala je sobe za neoženjene hrvatske doseljenike iz Dalmacije, i to samo za one – kružio je glas – koji su se smatrali Hrvatima i pristašama neovisnosti od Austrije.
"Martin je uz školovanje radio najteže fizičke poslove. Od ušteđenih novaca kupio je vlastitu ribaricu, no nakon nekoliko godina posvetio se brodogradnji i sa svojim dobrim prijateljem Josephom Martincem u Tacomi 1916. osnovao tvrtku Western Boat Building Company za gradnju ribarskih brodova od drveta. Koju godinu kasnije prijatelj je otišao svojim putem pa je Petrich ostao jedini vlasnik.
Bio je vrstan kalafat, poznat po tome što mu nije bilo teško obući radno odijelo i zajedno s ostalima raditi sve poslove, bolje i brže nego svi oni. A tako mu je bilo i lakše ih nadzirati. Za vrijeme Drugog svjetskog rata otvorio je još jedno brodogradilište pod nazivom Petrich Shipbuilding Corporation, u kojemu je gradio brodove za ratnu mornaricu, većinom tegljače i minolovce. Neke od brodova koje je sagradio krstio je hrvatskim imenima – Slaven, Putnik, New Zora, a kad je 1948. godine izgradio najvećeg i najbržeg tunolovca udičara, krstio ga je imenom svoje supruge Mary E. Petrich.
Najam od 2500 dolara
Njegove dvije ribarice, Western Explorer i Western Flyer, zauzele su posebno mjesto u američkoj pomorskoj, znanstvenoj i literarnoj povijesti. Western Explorer bio je jedan od više od osam stotina plovila – ratnih brodova, krstarica i razarača, privatnih jahta, tegljača i ribarskih brodica – koja su sudjelovala u povijesnoj operaciji ‘Dynamo‘ od 26. svibnja do 4. lipnja 1940., kada su s plaža opkoljenog Dunkerquea na sjeveru Francuske evakuirali više od 300 tisuća britanskih, francuskih i belgijskih vojnika.
Ribarica za lov na sardine Western Flyer, dužine 23 metra, s dizelskim motorom od 65 konjskih snaga i brzinom od 10 čvorova, dva manja čamca na palubi, postala je besmrtnom u knjizi The Log from the Sea of Cortez slavnog američkog nobelovca Johna Steinbecka, autora knjiga Plodovi gnjeva, Istočno od raja, O miševima i ljudima.
Ribarica je nakon gradnje 1937. godine najprije korištena za lov sardina, da bi je 1940. vlasnici, sâm Petrich i Frank i Anton (Tony) Berry, iznajmili Johnu Steinbecku i njegovu prijatelju Edu Rickettsu, istaknutom biologu mora, za istraživačku plovidbu po Kalifornijskom zaljevu, poznatom i kao Cortezovo more, u kojemu su u znanstvene svrhe skupljali primjerke morske faune.
Za najam ribarice Western Flyer za šest tjedana u iznosu od 2500 dolara – oko 48.000 današnjih – Antonu je platio sâm John Steinbeck, znanstvenik Ricketts nije imao tih novaca. Dvojica prijatelja su na plovidbu u svjetski akvarij, kako je Cortezovo more nazvao slavni francuski istraživač mora Jacques Cousteau, krenula iz matične luke Monterey, na središnjoj obali Kalifornije, s posadom od četiri člana i zapovjednikom i suvlasnikom Antonom Berryjem.
Antonov otac Frank također se rodio na Hvaru, u Vrboskoj, u Americi je anglicizirao svoje izvorno ime i prezime Frane Bertapelle, koje njegovi preci, mahom graditelji i klesari, dolaskom iz talijanskog grada Bassano na Hvar u 18. stoljeću nisu kroatizirali, premda su se etnički pohrvatili", napisao je u svome djelu Barbir.
"Knjigu temeljenu na zapisima iz brodskog dnevnika pod naslovom Sea of Cortez, A Leisurely Journal of Travel and Research Steinbeck i Ricketts objavili su 1941., bez većeg odjeka u javnosti. Nakon tragične smrti svojega prijatelja Rickettsa, prema kojemu je stvorio lik Doca u Tvorničkoj ulici i Slatkom četvrtku, Steinbeck je 1951. objavio prerađeno izdanje knjige pod novim naslovom, The Log from the Sea of Cortez, u kojemu je izostavio katalog primjeraka prikupljene faune i dodao poseban prilog o Edu Rickettsu."
Tony mrzi nepravdu
U povećoj knjizi od gotovo 600 stranica, Steinbeck dosta prostora posvećuje zapovjedniku i suvlasniku ribarice Tonyju Berryju, opisujući ga kao inteligentnog, tolerantnog i tihog mladog čovjeka, veoma ozbiljnog, i dobrog kapetana:
"Imao je sjetne, tamne slavenske oči, i orlovski nos pravog Dalmatinca. Rijetko je govorio ili se smijao. Bio je visok, vitak i veoma snažan. Osjećao je veliki prijezir prema formalnostima. Na poslu je nosio kaput od vunene tkanine i šešir od filca, kao da je želio reći: ‘Ja more držim u svojoj glavi, a ne na leđima kao kakav prokleti jahtaš.‘
Tony ima jednu veliku strast: voli pravednost i mrzi nepravdu. Misli da je mudrovanje potpuni gubitak vremena. Na našu žalost, a ponekad i financijsku štetu, otkrili smo da Tony nikad ne govori osim kad je u pravu. Bilo je beskorisno s njime se kladiti i potpuno nemoguće raspravljati. Ako nije bio u pravu, usta ne bi ni otvarao. Ali kad je bio siguran da govori istinu, neistina bi ga silno razbjesnila...
Netočnost je smatrao nečuvenom nepravdom prema sebi radi čega bi najčešće počeo vikati i gubiti strpljenje. No nije iskazivao osobni trijumf kad bi se utvrdilo da je bio u pravu. Savršeni sudac koji mrzi lopovluk, ne osjeća radost pobjede kad presuđuje lopovu, i Tony, jednom kad istinu istjera na čistac a iz korijenja iščupa kakvu netočnost, osjeća se dobro, ali ne i kao pobjednik."
Slavni dobitnik Pulitzerove i Nobelove nagrade nije, međutim, imao tako dobro mišljenje o dvojici članova posade podrijetlom sa Sicilije: Orazio (Tiny) Colletto i Horace (Sparky) Enea, čija se sestra Rose udala za Tonyja.
Kako naglašava Kevin Bailey, sveučilišni profesor ribarstva iz Seattlea i utemeljitelj Zaklade Western Flyer, i naš Anton imao je dobro mišljenje o Steinbecku ("plaćao je račune i bio sasvim dobar čovjek", govorio je Anton), s kojim je na palubi satima znao razgovarati o ribanju i bejzbolu.
"Nakon povratka s Cortezovog mora, Western Flyer je nastavio svoj ribarski put; kad je zbog prekomjernog izlova u moru ponestalo dovoljno srdela (1948.), na red je došla druga riba, najprije oceanska kirnja, gotovo sva izlovljena do 1969., a potom se povijest ponovila i s aljaskom rakovicom. Na pitanje kud je nestala sva ta riba, Ricketts je kao biolog mora odgovorio gotovo pjesnički koncizno: ‘Eno je u limenkama.‘
Mnogi drže da je nakon golemog procvata ribarstvo na koncu doživjelo naglu propast uvelike zahvaljujući i svojim čelnicima koji nisu mogli shvatiti ono što su im Edward Ricketts i John Steinbeck poručili u knjizi koja se općenito smatra prvim javnim pozivom na ekološku zaštitu Tihog oceana – pionirska knjiga koja je navijestila rađanje nove znanstvene discipline o ekologiji i zaštiti mora.
Učionica za zaštitu mora
Western Flyer nije mijenjao samo vrstu ribe za izlov, nakon Antona Berryja stizali su drugi vlasnici i posade, među kojima se 1952. našao i Dan Luketa, istaknuti hrvatski ribar iz Seattlea. Luketa se pročuo izumima ribarske opreme, od kojih je najpoznatiji nazvan njegovim imenom – Luketina vrata. Opčinjen svemirskim letovima, ribaricu je preimenovao u Gemini.
Nakon jedne od ribolovnih kriza 1970. prodao ga je, a novi vlasnici su ga na koncu počeli koristiti kao brod za prijevoz ulovljenih lososa. Zbog novoga imena i nekoliko novih vlasnika, brodu se jedno vrijeme izgubio svaki trag, pronađen je u Anacortesu nakon mnogo godina za što je najzaslužniji bio Bob Enea, nećak već spomenutih Sparkyja i Tonyja Berryja.
Nakon burne prošlosti i ‘umirovljenja‘, ribarica je bila najmanje triput potopljena. Pokušaj jednog mešetara nekretninama, koji je financirao njegovo zadnje izvlačenje s dna mora, da nakon obnove slavnu ribaricu pretvori u restoran koji bi plutao u iskopanom jarku, ili da ga jednostavno rastavi i od dijelova napravi bȃr u Steinbeckovom rodnom Salinasu, spriječila je dobro organizirana kampanja Zaklade Western Flyer i njezinih utemeljitelja i čelnika, profesora Kevina Baileyja i Johna Gregga, bogatog vlasnika tvrtke za podvodne bušotine i geološka istraživanja", zapisao je u svojoj knjizi autor knjige "New Dalmatia".
Gregg je 2015. otkupio zahrđalu i gnjilu olupinu uz više nego lud iznos od milijun dolara.
"Brod je bio bezvrijedan ali neprocjenjivo dragocjen", dometnuo je Gregg kad se konačno dočepao objekta svojih dječačkih maštarija. Kad obnova u specijaliziranom brodogradilištu u Port Townsendu – "teška" dodatnih nekoliko milijuna – bude gotova, Western Flyer će postati ploveća učionica u kojoj će mladi učiti o zaštiti i očuvanju mora.
Michael Hemp, zadužen za povijesni dio čitavog projekta obnove, na znanstvenom simpoziju posvećenom ribarici Western Flyer rekao je kako je prava ironija da će ribarica koja je pomogla da se uništi nekoliko glavnih grana ribarstva sada pomagati da se spasi ocean.
Steinbeck, začudo, u knjizi koja je Western Flyer učinila "slavljenom ikonom američke literature" i "možda najpoznatijim ribarskim brodom u povijesti" nijednom riječju ne spominje graditelja broda čija ga je ljepota očarala i nadahnula da napiše neke od najljepših redaka posvećenih brodovima.
"Brod je emocija", napisao je Steinbeck u slavu najvećeg i najosobnijeg od svih alata, "toliko snažna emocija da najvjerojatnije nijedan drugi alat nije izrađen s više iskrenosti kao brod." Malo dalje veliki će pisac zaključiti da "čovjek u brod ugrađuje najbolji dio sebe – ugrađuje mnogo nesvjesnog pamćenja svojih predaka".
Bodulska dobričina
"Nema nikakve sumnje da je brod na kojemu je Steinbeck oplovio američku zapadnu obalu i meksičko Cortezovo more bio upravo takva emocija: genijalni forski kalafat Martin Petrich u Western Flyer je ugradio svu svoju iskrenost i najbolji dio sebe – mnogo nesvjesnog pamćenja svojih forskih predaka", uvjeren je Barbir, koji naglašava da, za razliku od Steinbecka, o Petrichu opširno i iscrpno piše profesor Kevin Bailey, vjerojatno najbolji poznavatelj povijesti ikone američke literature i ribarstva, opisujući ga kao jednog od brojnih članova hrvatske zajednice koji su udarili temelje američkoj brodogradnji i ribarstvu na pacifičkom sjeverozapadu.
Bailey piše da je naš Hvaranin bio čovjek visoka rasta i širokih ramena, vrhunski stručnjak, inovator u drvenoj brodogradnji, perfekcionist, i jako strog šef, tko bi radio lošije i sporije od njega samoga, dobivao bi otkaz na licu mjesta. Bio je neizmjerno velikodušan spram članova hrvatske zajednice u Tacomi, koje je u velikom broju, piše Bailey, zapošljavao u svojemu brodogradilištu.
Knjigu o plovidbi sa Steinbeckom i družinom objavio je i Horace (Sparky) Enea u knjizi With Steinbeck in the Sea of Cortez, koju je, zapravo, napisala Audry Lynch, profesorica književnosti i autorica triju knjiga o Steinbecku. Ova nevelika knjiga, objavljena 1991., tri godine prije nego što je Sparky umro, na anegdotalan način otkriva što se tijekom plovidbe događalo iza scene, nepoznate pojedinosti, posebice o Steinbecku, njegovoj supruzi Carol i prijatelju Ricketsu.
Sparky se u knjizi često prisjeća i Tonyja Berryja kao dobrog čovjeka, dobrog i sposobnog zapovjednika i još boljeg šurjaka. Svoju je dobru dušu naš Anton iskazao i kad je na povratku s Cortezova mora posve slučajno saznao da će Ricketts od prodaje prikupljenih primjeraka morskih živih bića fakultetima i srednjim školama zaraditi i do 25 tisuća dolara.
Dobričina bodulskih korijena zadovoljio se samo usputnom primjedbom kako bi za najam svoje ribarice tražio znatno više da je od Rickettsa na vrijeme saznao koliku će zaradu ostvariti korištenjem njegova broda.
Barbir također ističe da se "naš Starográjanin nije u Tacomi bavio samo gradnjom brodova, bio je veoma aktivan u hrvatskoj zajednici, uključujući i Slavonian American Benevolent Society (SABS), koje su 1901. utemeljili Hrvati, uglavnom otočani iz središnje Dalmacije".
Hrvatski barjak
Priscilla Lisicich, doktorica filozofskih znanosti i dugogodišnja aktivistica u hrvatskoj iseljeničkoj zajednici u Tacomi, kaže da je SABS utemeljen zbog nezadovoljstva hrvatskih iseljenika radom i upravljanjem novčanim sredstvima Austrijskog dobrotvornog društva čiji su članovi do tada bili. U povijesnoj jezgri, službenog naziva Old Town (Stari Grad), SABS je 1907. otvorio Slavonski (Slavenski) dom koji je zbog svog značenja 1975. uvršten u Nacionalni popis zaštićenih povijesnih mjesta. Dom je od samoga početka bio središnje mjesto okupljanja hrvatskih iseljenika.
Posebno mjesto zauzima fotografija o posvećenju prve hrvatske zastave 23. srpnja 1910. ispod koje na oba jezika stoji natpis: "The Benediction of the first Croatian Flag – Svečani blagoslov prvog hrvatskog barjaka". "Hrvatski se barjak vije i danas, zajedno s američkim, naravno, na kopljima nalik jarbolima brodova na kojima su plovili tjesnacom Puget i okolnim morima", naglasio je Barbir u svome djelu i dodao kako je u sklopu obilježavanja stote obljetnice društva na nogostupu ispred Doma u Tacomi je 4. studenoga 2001. otkriven brončani spomenik Fish Story u znak sjećanja na hrvatske imigrante na prijelazu stoljeća.
Američki mediji su isticali da skulptura poznatog umjetnika Larryja Andersona kojom se odaje priznanje hrvatskim pionirima u ribarstvu prikazuje kako hrvatski ribar svojoj ženi s ponosom daje velikog lososa dok ona zahvalno polaže ruku na njegovo srce.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....