“Išli su našin sitanjskin puten jedno dva do dva i po sata gori stazom, prolazi se pored Sv. Kuzme, onda se odatle spušta doli u Zagrađe, pa se penje u Smojane, ide onda Lugarnica, a iza nje se opet spušta prema žrnovskoj strani na Mihanovića pojate, koje mi i dandanas zovemo Štamparija.”
Upućuje nas ovo Pave Gruica s vrha Sitnoga Gornjeg na pravac prema već mitskom mjestu rođenja novine, a nama valja zamisliti grupu partizana tog toplog lipnja 1943. kako na kostima vukljaju roto-stroj, pisaću mašinu “adlericu” i radio na baterije, koji će biti glavni izvor vijesti. Doli u gradu, na koji se pogled s Mosora pruža, vladaju talijanski fašisti, ali vijesti su u to doba u stvari već nagovijestile pobjede nad Hitlerovom alijansom. Preslušavala ih je i stenografirala Ružica Primorac, a nekolicina prvih novinara ih je, uz one koje su stizale s fronta, obrađivala i tiskala. “Slobodna” je, dakle, počela sa svjetskim vijestima pomoću nečega što danas zovemo copy-paste i što se obilato koristi.
Borbene komentare pisali su Miloš Žanko i Leon Geršković, novosti s dalmatinskih ratišta pisao je Šerif Šehović, koji se smatra prvim glavnim urednikom, dok je, izradivši prvu naslovnicu, prethodnica svih grafičara bila likovna umjetnica Cvijeta Job, inače kćerka velikog slikara Ignjata Joba. Prve ilustracije radio je Joko Knežević, prvi fotoreporter bio je Živko Gatin, a bili su tu još Branko Radelić, Ante Petrić Volja, Nikola Ilić Oktobar, Ante Dolči, Ante Vesanović, Ema Geršković, Slavica Kukoč i Vojka Ružić. Među prvim novinarima “Slobodne” bio je i Jure Kaštelan, veliki pjesnik pored čijeg imena će se u impresumu novine kasnije upisati i mnogi drugi književnici.
Rođena u pojati
Novina se, dakle, kao što smo se već više puta na svoju diku sjetili, rodila u pastirskoj pojati, ali s nadmorskom perspektivom koja će je kasnije uzdignuti do glavnog regionalnog glasila, što je ipak nekako uspjela ostati do danas. Jer, kao i na tim planinskim stazama dok se propinjala do prvog štampanja, novina se kroz osam desetljeća života penjala i posrtala, pa ipak se čvrsto drži na nogama.
Jasno je da to nipošto ne bi uspjela da nije bilo njezinih vjernih čitatelja, među kojima je jedan od najdugovječnijih bio Boris Gruica, nedavno preminuli otac našeg Pave. A možda su ga, kako će nam njegov sin kasnije ispripovijediti, upravo osnivači “Slobodne”, e da, baš ti koji su ciklostil i “adlericu” nosili do Mihanovića pojate, i opismenili. Jer prva slova naučili su ga partizani šta su mu jedno vrijeme boravili u kući.
- Ćaća je bija veliki meštar u Škveru, radija je 40 godina, a bija je i pučki i crkveni pivač i veliki težak. Imali smo po četrdeset stolitara vina, puno loze koju je, pored svoje žene, matere mi Irene, obožava. U lozu i ženu je bija prezajubljen, a uz njih se može stavit i “Slobodna”. Više od 50 godina je čita novinu. Kad nediljom ne bi radija dućan u Sitnome, otac bi činija sve da nekako dođe do nje. Slušaj ovo, nedija ujutro, pita on mater: “Irena, šta je za ručak?” “A Bore, stavit ćemo malo juve, ima nešto”, govori mu ona. A on će na to: “Daj, zovi ili jednoga ili drugoga sina, ili ćer zovi jer nema novine.” “A Bore, šta će ti novina, svaki dan je čitaš, doša đava pa je odnija, svaki dan isto pišu”, brontulala bi mater. “Nti, ti ćeš mi rastumačit šta će bit danas u Zagrebu i šta će reć Kuharić i šta će reć Tuđman...”, idija bi se ćaća. I nema tu, bilo je da se moralo njemu donit “Slobodnu” na stol. I kad krene čitat, on ne staje do horoskopa, križaljku je rješava do zadnje riči. Kad ne bi neku rič zna, onda bi nas naziva da mu kažemo. Kako se zva zadnji predsjednik Amerike, ha, ha... Sutradan bi dočeka rješenja. Moga je bez ičega doć doma s posla, ali bez “Slobodne” nikako. Bija je jako pametan čovik... – priča Pave.
- Na koga si onda ti takav ispa – nasmija se neko iz nevelikog društva u “Dunde”, čuvenoj sitanjskoj konobi di se ujutro uz kavu i ćakulu čeka kruv i - novina.
- Kako to da se čeka?
- Nemamo butigu već po godine ovde u mistu, a imali smo je i prije Drugog svjetskog rata, imali smo i dvi, tri butige. Selo je u transformaciji prema turizmu. Sve bazeni i viletine. Nekad nas je bilo oko pet stotina, a osam tisuća stabala. U vrime kad trišnje cvitaju parilo ti se da je snig pa. Sad su se mladi iselili, a ljudi se snalaze kako znaju. Nemamo butigu jer je bila u domu koji bi se triba obnoviti, a to može financirat Grad kojemu je skupo. I sad nan pekar dovozi oko jedanaest uri.
- A ima je na internetu, čitate li je tako?
- Imaš i ti šolde na računu, ali ako ih nisi uzeja u ruku ništa od njih, razumiš. Jer nema tog gušta ka šta je sist, popit kavu, zapalit španjulet i prolistat novinu pa na miru čitat – lipo je objasnija Gruica.
- Kreneš od šoneta, pa ideš na sport, pa na politiku i tako. Nekima je to danas čudno i smišno, ali “Slobodna” je obilježila naše živote, ona nas je obavještavala o našim prvim danima i na kraju svi u njoj i završimo. U šonetama.
Beštimamo kad ne dođe
Čak i puno mlađi od svih u društvu, 20-godišnji Ivan Juretin, voli je na papiru.
- “Slobodna” je ikona u Sitnome, svi je čitaju, evo moj stric i danas. Prije posla je u njega “Slobodna”, jogurt i banana, života mi – govori nam Iko, a mi mu virujemo, šta ne bismo, a naročito za bananu. Zdravo je.
- Mi ovde beštimamo kad ne dođe novina, a oni mladi beštimaju kad nema signala – dobaci 50-godišnji Mladen Gabrić Bosna.
A Frane Gruica najednom nas zapita za našu kolegicu Eldu Sinovčić.
- A di je, je li išla u penziju? Ona, ja i mali Ponoš (kolega fotoreporter op.a.) išli smo prije dvajs godin gori u pojate kad se popravljala ploča koju su razbili prije trideset godina. Joško Ponoš mi je rođak, njegova baba i moj otac brat i sestra. Ploču je doveja helikopter, a mi smo išli pješke da je možemo otkačit s konopa dok je helikopter spušta. Bija je i moj tada osan godina star sin s nama, popeja se na jednu mirinu tu uz pojatu, a ono poskok kraj njega, biži kad se sitin... A ploču je neko razbija početkom 90-ih, šta’š... - sliježe Frane ramenima.
Da, bilo je to u doba što ga nazivaju nazivaju “vrijeme demokratskih promjena” kada su se mijenjali ljudi pa i povijest htjedoše prekrojiti. Zasmetala im tako partizanska prošlost “Slobodne”, razjarila ih pa porazbijaše uspomenu.
- Ma ovde su se uvik vojske minjale, u Drugom svjetskom ratu najviše su zla nanijeli Talijani, popalili su po sela, minjali su se Nijemci i partizani, a krajem ‘42. su se partizani tu već ustalili. U mojoj kući je bila šivaona, bile su tri, četiri krojačice koje su šivale partizanske uniforme za Mosorski odred, bila su i nekakva dva kulturnjaka, zvali su ih glumci, a ne znan koji su to bili. Mome ocu su, ispriča nan je to sto puta, te krojačice sašile nekakve gaće od otpadaka jer komandant nije da da se roba troši. Ali ocu je i to puno značilo jer bija je bez ćaće i živija je sam s materon. Oni koji su tu bili u kući oca su naučili čitat i pisat i iza rata je doša u prvi razred kao gotov učenik, a ‘37. je godište. Ta neka dva glumca i te krojačice su ga učile. Bombardiranje mista je bilo 1943. i oni su se povukli gori i tada je i prva “Slobodna” izašla. Te pojate su bile naše litnje kuće, gori bi se pribacili oko Svetoga Jurja, gori bi se sadili kumpiri, držala bi se stoka sve do početka jeseni - priča Pave.
- Naše je Sitno uvik disalo ka Split, onda je logično bilo da su skoro svi 1941. išli u partizane. Došli su Talijani i odnili žito, vino... Zapalili sve. A Nijemci tek! Mosor je bija gadan jer su bila gadna vrimena.
- Moj stric je bija u domobranima, kad je doša doma, pokupili ga ustaše, nakon par dana uteka iz Omiša pa ga pokupili partizani i završija je na Sutjesku i Neretvu, s njima sam bija na Barama, vodija me... Bija je to košmar. A isto ka i Ukrajini danas. Noćas su ih tukli sa svih strana, ajme Bože. Tuga. Iste vjere, a tuku se – vrti Frane glavom.
“Slobodna” je rođena u ratnom ludilu, ali čim joj prerezaše pupčanu vrpcu, pokazala se žilava. Kad je sišla Mosora, izmjestila se najprije na Hvar, a onda na Vis. Lutala je i po Zagori. Svakako, izlazila je u nemogućim uvjetima.
Novina se nije bacala
Kuća Ivanišević u bivšoj Tartaljinoj ulici koja se i danas naziva “Stara Slobodna” prvi joj je splitski dom, gdje se doseljava 1944. godine i 1. studenoga tiska 74. broj. List je isprva izlazio ponedjeljkom, srijedom i subotom da bi vrlo brzo postao dnevnik.
- Jednom ti je moj ćaća iša izračunat koliko je novaca potrošija za “Slobodnu”. Uvatija se matematike. Sili mi i računali. Dava san svaki dan u pedeset godina za novine i prešiša san trideset iljada eura, shvatija je. Trideset iljada, a, šta kažeš? A govori mu mater: ‘Bore, koliko si u životu popija barila vina?’ A pazi šta ću ti reć, moj ćaća se nikad nije opio, ali četrdeset godina svaki dan litru u Škver za ručak i po litre za večeru. To je bilo naše domaće vino i svi smo ga mi u kući pili. I kad je doša do broja od šest cifri, onda je reka “jesan matematičar, ali ne mogu izračunat koliko san ga popija” - smije se Pave.
Zanimljivo je da mu je otac Bore bez novine i vina jedan tjedan izdržao samo radi Jugoslavenske ratne mornarice, u stvari možda i samoga druga Tita. Točnije, radi jednog vojnog broda, a mogao je to biti samo neki iz Galebove pratnje.
- Otac je bija meštar za brodsku hidrauliku i nešto su oni popravili na tom brodu u škveru, ali svejedno su hitno zvali meštre ko će na vožnju tim brodom da se opet ne bi nešto desilo. Obećali su šolde, a kako nas je puno bilo u kući, mater ga nagovori da ide uvatit koju dnevnicu. On popusti i ode na tu vožnju, ali njih radnike utiralo doli u makinju šest dana. Nisu in dali da izađu vanka jer gori je bila neka elita, neki muktožderi, šta ja znan. Doša otac doma, mater ga pita šta je bilo, a on poludija: “Đavlu svi oni i njiovo more i brodi, utirali nas u makinju i dali nan kruva i mortadele, janci kapi vina nije bilo, nije bilo Slobodne...” - prepričava Gruica i zaključuje da je ocu sigurno isto najteže bilo bez žene bez koje ni minute nije moga. Ali stavit novinu u skoro istu ravan je velika stvar - za novinu. “Slobodna” se nije bacala, iskorištavala se za potpalit vatru ili za obložit kuću kad se pituravalo.
- Svi smo mi kupovali nekad puno novina. Uzimale se “Slobodna”, Sportske novosti, tjednici Arena i oni Tempo - prisjetio se Frane.
- Uzimali ste vi i Čik radi onih ženskih - podbada Pave, koji je očevu tradiciju nastavija. Spominje se on i Nedjeljne Dalmacije, a dok pričamo, zatrubio kombi pred vratima. Tuuuu - tuuuu...
- Evo je - poskoči Pave, trže se mali Ivan, krenuše vani Frane i ostali, kakvo uzbuđenje nastade!
- Šta je to?
- Pa novina s kruvon!
Gluten i digitala
Ono što je desetljećima za nas bila istinska slika Slobodne Dalmacije, a to je da nije obična novina već nasušna stvar poput kruha i vode, ovdje smo u Sitnome Gornjem, evo, ponovo doživjeli. Dragocjeno je to bilo iskustvo jer, nažalost, znamo da niti su kruh nit’ novina ono šta su nekad bili. Kruhu “o glavi” radi gluten, a novinu “grize” digitala.
- A isto je čitan skoro svaki dan - kaže naš Sitnjanin Pave.
- U njoj piše i ovo i ono, samo ja uvik govorin neka svako izvoli uzet šta mu paše. Meni isto ne paše sve, ali to nije razlog da ne čitan ono šta se meni sviđa. Nekoga ću pročitat od a do ž, a neke počnen i odustanem. Meni se sviđa kad se kroz neku ozbiljnu priču ubaci malo sarkazma i zafrkancije, to je štih “Slobodne”. Bila je uvijek prepoznata po humoru. Znala se uvuć u narod i izabrat teme da se ljudi pronađu. Dalmatinska zafrkancija je specifična.
- Šta vam fali u novini - pitamo naše domaćine nakon šta su prelistali friški broj.
- Pa fali možda danas više priča o malim mistima, o običnim ljudima, ali vedrih priča.
E pa zapamtili smo. I fala in lipa! I fala svima koji su, poput naših Sitnjana, novinu doveli do osamdesetog rođendana. Jer zaludu bi i partizani bili odili dvi ure i više pored Svetoga Kuzme, preko Zagrađa i Smojana, pored Lugarnice do Mihanovića pojate, zaludu bi štampali da nije bilo onih šta će i pročitat.