StoryEditorOCM
S mora i krajaRATNIK IZ ZADRA

Priča o Josi para srce: Žena Zorka nikada se nije oporavila od gubitka. U suzama ga je molila da ne ide. Nije poslušao

Piše Borna Marinić
17. svibnja 2024. - 13:48

U ožujku 1993. godine tijekom jedne od brojnih akcija koje su se vezale na operaciju "Maslenica" ranjen je i Joso Ušljebrka. Metak namijenjen njegovu srcu pogodio ga je u dalekozor koji je nosio na prsima. Tog dana smrt je za milimetar zaobišla plećatog junaka s bukovačkog krša.

Smrt koju je desetke puta vješto izbjegao prolazeći između neprijateljskih linija pomalo se i umorila od lova na Josu. Kad se oporavio, rekli su mu: "Imaš preko 40 godina, mnogi mlađi s ovakvim su ozljedama otišli u mirovinu, hajde i ti, naratovao si se." Nije niti pomislio na takav rasplet. Još u zavojima, ponovno je otišao na prvu crtu. Smrt je dobila novu šansu i ovaj put ju je ugrabila. Ipak, Joso i dalje živi – kroz sjećanja njegove obitelji, u mislima njegovih suboraca, ali i svih vas koji ćete priču o ovom zadarskom heroju pročitati do kraja.

Njegova životna priča počela je u ožujku 1952. u Bjelini, selu u tadašnjoj općini Benkovac s više od 800 stanovnika, mahom Srba. Joso je odrastao s tri brata i sestrom, ali i s brojnim sumještanima pravoslavne vjeroispovijesti. Da nije pravio razlike, pokazuje i činjenica da je u jednoj od njih, Zorki iz susjednog Modrina Sela, pronašao ljubav života. Ona se sa sjetom prisjeća tih dana:

"Mi smo se non-stop družili s mladima iz Nunića i iz Bjeline, nije se uopće gledalo tko je tko. Moja ljubav s Josom bila je ljubav na prvi pogled. Ja sam stigla iz Regensburga u Njemačkoj, gdje sam radila tri godine u Siemensu. Rekla sam Josi – ili ćemo se ženiti ili ja idem natrag raditi u Njemačku jer su me iz Siemensa zvali da se vratim. Udala sam se i ostala u Hrvatskoj. To je bila sudbina."

image

PRIVATNI ALBUM

image

PRIVATNI ALBUM

Nedugo potom, 1974., dobili su kćer Eminu, a 1982. i sina Edija. Živjeli su u zadarskom naselju Smiljevac, u skromnoj kućici koja je imala jednu sobu, kuhinju i kupaonicu, a o njoj dovoljno govori činjenica da su je svi zvali "baraka". Joso je bio zaposlen u poduzeću "Kepol", a Zorka u Splitskoj banci. Trudili su se osigurati pristojan život svojoj djeci pa je, kako bi dodatno zaradio, Joso popravljao i krpao brodove plastificiranjem, što je osobito volio. Planirao je imati i vlastiti čamac, a svako slobodno vrijeme provodio je s obitelji na selu. Kći Emina prisjeća se kako ih je otac svaki vikend vodio u Bjelinu, a pred rat je ondje izgradio vikendicu. U ljeto 1990. godine počele su po Ravnim kotarima nicati barikade, odjednom Joso više nije mogao ići u svoje selo. Njemu i Zorki kao da se svijet srušio:

"Baš 1990. završio je prvi kat i namjestili smo sve tamo. Tko je znao da će rat. To što smo bili različite vjere i nacije nikada nama, a ni nikome drugome nije predstavljalo problem. Kad je počinjao rat, to nas je ubilo. Joso mi je govorio: ‘Zoro, nemoj samo slušati politiku, molim te!‘ Odgovorila sam mu: ‘Kako sam u Zadar došla, tako ću i ostati, da nikamo ne idem.‘"

Joso se bez puno razmišljanja uključio u Gradski bataljun te je stao na prvu crtu obrane svojeg Zadra. Branio je naselje Bili brig, a zapovjednik njegova voda ondje je bio Davor Matešić, s kojim je uskoro postao nerazdvojan prijatelj. Njihovo je ratno prijateljstvo obilježio nevjerojatan pothvat – odlazak nekoliko desetaka kilometara u teritorij pod kontrolom neprijatelja, u Josino rodno selo:

image

PRIVATNI ALBUM

image

PRIVATNI ALBUM

"Mi se nismo odvajali jedan od drugoga. On je iznutra bio nemirnog duha, a izvana smiren, i ničime to nije odavao nekome tko ga nije poznavao. Volio je ići na drugu stranu linije i mene je često nagovarao da idem s njim. Išli smo u Crno, pojavljivali se neprijatelju iza leđa, no ništa nije usporedivo s našim odlaskom u Bjelinu. Stalno je patio za svojim selom, a osobito mu je teško padala činjenica da je u njemu ostala njegova majka Jeka. Pričao mi je o svojem kraju i o tome kako poznaje svaki kamen ondje. Upitao sam ga želi li da odemo skupa po njegovu majku, a on mi je odgovorio da već dulje vrijeme o tome razmišlja, ali nije imao s kim to podijeliti. Tako smo uzeli slobodne dane i preko biogradske strane prošli prvu liniju. To je bio najsloženiji pothvat. Dečki iz Biograda osigurali su nam prolaz i uspjeli smo se provući."

Iza neprijateljskih linija Joso i Davor proveli su šest dana, odnosno noći jer su se mogli kretati samo po mraku. Stigavši u Bjelinu, u Josinoj kući nisu zatekli njegovu majku. Ona je, pokazalo se kasnije, tu noć u strahu od pobunjenika provela kod susjede srpske nacionalnosti.

"Ja u kuću nisam ulazio. Držao sam stražu jer su po selu šetali pijani srpski vojnici. Znam samo da je Joso iz kuće uzeo neku svoju stvar, no nisam ga pitao što točno. O ovome prvi put javno govorim, nitko ne zna što smo prošli ondje. Nakon toga, drugom prilikom išli smo u Raštević izvući majku njegovog šogora. Našli smo je, no ona nije htjela s nama."

Iako su se iz Bjeline vratili neobavljena posla, Josi je laknulo jer je po stanju u kući znao da mu je majka živa. Nekoliko mjeseci kasnije preko Crvenog križa Jeka je otišla u progonstvo na teritorij pod kontrolom Republike Hrvatske. Joso je tada bio pripadnik "Mungosa", izvidničko-diverzantskog voda pod zapovjedništvom Gorana Perovića, zvanog Mungos:

image

PRIVATNI ALBUM

"U sklopu 1. bojne 159. brigade, koja je držala prvu crtu obrane Zadra, dobio sam zadaću da formiram vod kojemu bi zadaća bila dubinska izviđanja, a po mogućnosti i diverzije. Ubrzo je u taj vod, u veljači 1992. godine, stigao i Joso Ušljebrka. On je odmah pokazao da nije vojnik koji je tu da bi čuvao linije, želio je djelovati. Kako bismo bili spremni za sve izazove, prošli smo intenzivnu obuku koju su provodila trojica Engleza i jedan Španjolac. Joso se nije štedio, htio je svima pokazati kako se treba ponašati i zbog svojih je godina svima nama mlađima bio svojevrstan uzor. Prva značajnija akcija bila je na Kraljičinu glavicu 4. svibnja 1992. godine. Nas osmorica, uključujući Josu, potukli smo gomilu njihovih ljudi, što je bio vidljivo i iz njihovih izvješća. Naš je zadatak bio da uglavnom ulazimo u neprijateljski teritorij, izviđamo djelovanja neprijatelja te informacije prenosimo zapovjedništvu."

Demobilizacijom 159. brigade u ljeto 1992., "Mungosi" prelaze u Taktičku grupu 112. brigade. Prvi zadatak bio je odlazak na Južno bojište. Njegov se zapovjednik prisjeća da nije znao kako u pojedinim trenucima reagirati na Josinu smionost i neustrašivost koju je pokazivao samostalnim odlascima iza prve crte:

"Bio je ondje jako težak teren. Držali smo jednu ćuku iznad Dubrovnika koja je gledala na Popovo polje. Pored velikog životnog iskustva, Joso se ponekad znao ponašati nestašno. Nije imao mira. Ne rekavši mi, spustio se s naše ćuke u neprijateljski logor, koji je bio napušten, te je iz njega donio njihovu kodnu kartu i naoružanje koje su ostavili iza sebe. U tom trenu nisam znao bih li ga ukorio ili pohvalio jer je to što je donio bilo jako vrijedno, osobito karta, koju smo poslali u zapovjedništvo. To je bio Joso, to je bio njegov stil. Uvijek vjeran i odan, ali nikad pokoren da bi bio u čistoj vojnoj disciplini."

image

PRIVATNI ALBUM

Nakon juga slijedio je povratak u Zadar, a "Mungosi" se tada priključuju 2. bojni 7. domobranske pukovnije, u kojoj provode obuku njezinih brojnih pripadnika. Joso je prenosio svoja znanja i vještine koja su tim vojnicima bila vrlo korisna tijekom operacije "Maslenica", u kojoj je 7. domobranska pukovnija imala iznimno bitnu ulogu. Joso i "Mungosi" tada sudjeluju u odbacivanju neprijatelja od Zadra, oslobodivši, s drugim postrojbama, Murvicu, Briševo i Musapstan. Goran Perović ističe da je osobito bitno bilo oslobađanje Stare karaule, koja je bila ključ neprijateljske obrane na tom području:

"Nakon osvajanja tog položaja, koji smo oslobodili u sedam minuta, Joso mi donosi pušku M-48 i govori: ‘Kolega, ovo je za tebe.‘ To dovoljno govori o njegovu kodeksu. On nije to htio zadržati za sebe kao ratni plijen, nego je, eto, time htio pokazati kako me cijeni kao zapovjednika. Uskoro ja prelazim na novu dužnost te Joso postaje zapovjednik ‘Mungosa‘."

Nakon napadne faze operacije "Maslenica", Hrvatska vojska ušla je u razdoblje aktivne obrane. U sklopu nje 3. ožujka 1993. "Mungosi" su sudjelovali u akciji oslobađanja zaseoka Drače. Akcija je krenula u krivom smjeru, a na njezinu kraju Joso je teško ranjen. S njim je tada bio Goran Perović:

"Mi smo bili ratni dio koji je trebao omogućiti ulazak 7. domobranske pukovnije, koja se u Dračama trebala spojiti sa 7. gardijskom brigadom, nositeljicom akcije. Ona je izgubila dosta svojih pripadnika i akcija je propala, no mi to nismo znali, išli smo dalje i ušli u neprijateljsku dubinu. Na ulazu u Goleš na nas je zapucano, a ja sam povikao: ‘Ne pucajte! Naši smo!‘, vjerujući da su ‘Pume‘ već ondje. Međutim, nisu bili, trebali smo se povlačiti. U tome smo se Joso, ja i Elvis, koji je bio ranjen u pluća, odvojili i krenuli prema zapadu, prema Senju, zaseoku Donjeg Zemunika. Naši vojnici ondje nisu nas očekivali, zapucali su prema nama i pogodili Josu u prsa. Pao je, no kako je imao dalekozor na sebi, metak je pogodilo njega, a ne u srce, no imao je prostrijelnu ranu."

Bio je to jedan od najtežih dana na ratnom putu "Mungosa". Još petorica su uz Josu ranjena, a on je nakon operacije otišao na kratko bolovanje do konca travnja 1993. Iako je mogao otići u mirovinu, živio je za dan kad će se vratiti u Bjelinu. Nakon izlaska iz bolnice, Joso je popio piće sa svojim prijateljem Davorom Matešićem:

"Ja sam tada bio zapovjednik raketne bitnice smještene na širem području Rovanjske. Rekao mi je da će prijeći kod mene, da bi se htio malo smiriti i kada dođe idući put s terena, javit će mi se pa da dogovorimo njegov prijelaz. Nažalost, to se nikada nije dogodilo."

image

PRIVATNI ALBUM

U sumrak 8. svibnja 1993. Joso je krenuo u linijsko izviđanje na području Brdina kod Zemunika, kako bi se ustanovilo kako se neprijatelj na tom području kreće, koje aktivnosti provodi. Nikako nije mogao izbaciti svoju Bjelinu iz glave. Njegove posljednje riječi nakon odlaska u akciju bile su: "Trava ovdje miriši kao u Bjelini…", čega se dobro sjeća njegov suborac Ivica Galac:

"Ljudi poput Jose ne rađaju se dva puta. Pamtim ga kao čovjeka koji je uvijek davao sto posto od sebe iako se na konto svojih godina ponekad mogao i izvući. Rijetko se viđaju takvi ljudi. Za njega nije postojalo nemoguće i bio je uzor nama mladima. Taj 8. svibnja mi je, uz moje ranjavanje, daleko najteži trenutak u ratu. Krenuli smo u izviđanje prema Golešu nas trojica. Prvi je išao jedan miner, inženjerac, zatim Joso pa ja, u razmaku od par metara. Joso je stao na minu PROM-ovku, koja ga je na mjestu usmrtila. Nas dvojica bili smo odbačeni detonacijom, ali čudom neozlijeđeni. Izvukli smo se, otišli smo po nosila pa se skupina nas vratila po Josu da izvučemo njegove posmrtne ostatke. Ako je itko heroj Domovinskog rata od ljudi s kojima sam bio, to je za mene Joso Ušljebrka."

Josina supruga Zorka nikada se nije oporavila od gubitka. U suzama ga je molila da više ne ide u akcije. Nažalost, nije ju poslušao:

"Govorili su mu doktori, a i ja, da ne ide više. No bio je tvrdoglav i govorio je kako za njega rat nije gotov dok ne dođe svojoj kući u svoje selo. Jedan mu je doktor rekao: ‘Ovo ti je drugi put da si ranjen, ne idi više, treći put te donosimo mrtva.‘ Tako je i bilo, treći put donijeli su ga mrtva. Tog jutra kad su me vojnici došli obavijestiti da je poginuo, odmah sam po njihovim blijedim licima shvatila što se dogodilo. S njima je bio i doktor, koji mi je odmah dao dvije injekcije. Da on to nije učinio, ja bih umrla. Danas živim za svoju djecu i za svoju unuku, koja me drži na životu. No i dalje, već 30 godina, pijem tablete protiv depresije."

Osim Josinih "Mungosa", velika su podrška Zorki bila njezina djeca. No ubrzo je za nju uslijedio novi šok. Emina je odlučila dragovoljno se uključiti u 7. domobransku pukovniju Hrvatske vojske:

"Ja sam bila jako vezana uz oca. Imala sam tada 18 godina, a Edi je imao 10. Kad su javili da je otac stradao, on se skupio na kauču i plakao ko kišna godina. Pamtim to jako dobro i ustvari mi je zbog njega bilo najteže… Što reći tako malom djetetu? Ja nisam puno razmišljala, osjetila sam snagu i otišla sam u vojsku, u kojoj sam ostala tri godine i nastavila očevim stopama."

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
18. lipanj 2024 04:01