Zeleni vodik posljednjih je godina iz tehnološke vizije prerastao u jedan od važnijih elemenata europske energetske tranzicije.
Proizvodi se elektrolizom vode uz korištenje električne energije iz obnovljivih izvora, a njegova je najveća vrijednost u tome što može povezati obnovljivu električnu energiju s dijelovima industrije i prometa koje je teško izravno elektrificirati. No između tehnološke mogućnosti i komercijalne stvarnosti još je velik prostor.
Zeleni vodik zasad je skuplji od vodika proizvedenog iz prirodnog plina, a za njegovu širu primjenu potrebni su proizvodnja, skladištenje, distribucija, punionice. U Hrvatskoj se taj prijelaz iz strategija i planova u konkretnu proizvodnju sada najjasnije vidi u Rijeci.
Na prostoru riječke rafinerije Ina gradi svoje prvo komercijalno postrojenje za proizvodnju zelenog vodika. Investicija je vrijedna više od 60 milijuna eura, a uključuje elektrolizator snage 10 MW i solarnu elektranu snage 11 MW. Za projekt je osigurano do 15 milijuna eura bespovratnih sredstava kroz Nacionalni plan oporavka i otpornosti.
Planirana proizvodnja iznosi oko 1500 tona zelenog vodika godišnje, a prve količine trebale bi biti proizvedene tijekom 2027. godine. Ina navodi da će vodik biti namijenjen tržištu, prije svega prometu, ali moći će se koristiti i u proizvodnim procesima same rafinerije. Solarna elektrana već je prošla fazu mehaničkog završetka, dok se nastavlja realizacija postrojenja za proizvodnju i distribuciju vodika. Riječ je, dakle, o projektu koji više nije samo najava, nego ulazi u završnu fazu prije početka proizvodnje.
Projekt se vremenski nadovezuje na završetak gotovo 700 milijuna eura vrijedne modernizacije riječke rafinerije. U ožujku ove godine Ina je objavila završetak projekta nadogradnje, kojim je riječki pogon dobio nove kapacitete i veću fleksibilnost u preradi sirove nafte. Istodobno se na istoj lokaciji razvija tehnologija koja bi dio tradicionalne potrošnje vodika iz fosilnih izvora trebala zamijeniti obnovljivim vodikom.
I upravo tu počinje važniji dio priče. Jer pitanje više nije može li se zeleni vodik proizvesti, već koliko ga je moguće proizvesti i koliko će koštati.
O ovoj temi razgovarali smo s prof. emer. dr. sc. Franom Barbirom, stručnjakom za vodikovu energiju i predsjednikom Hrvatske udruge za vodik.
Kako ocjenjujete Inin projekt proizvodnje zelenog vodika u Rijeci i njegov značaj za Hrvatsku?
-Projekt proizvodnje zelenog vodika u Rijeci je značajan ako ne ni za što drugo onda zato što je to prvi takav projekt koji se realizira. Ima još nekoliko najavljenih projekata ili onih u pripremi, ali ovaj je drukčiji jer ga radi tvrtka koja točno zna što će s proizvedenim vodikom – može ga prodavati eventualnim korisnicima kojih za sada na žalost još nema, ali u međuvremenu može ga koristiti u svom proizvodnom procesu hidrogenacije goriva zamjenjujući jedan, istina mali, dio vodika koji oni sada proizvode iz prirodnog plina, i tako smanjiti proizvodnju stakleničkih plinova.
INA planira proizvodnju oko 1500 tona zelenog vodika godišnje. Koliko je to značajna količina u hrvatskom i regionalnom kontekstu?
-U odnosu na sadašnju proizvodnju vodika iz prirodnog plina I njegovu potrošnju u INA-I i u petrokemiji to je mala količina. Ali s obzirom na to da u Hrvatskoj pa I u regiji nema proizvodnje zelene vodika to je veliki prvi korak – s tom količinom moglo bi se opskrbiti stotinjak gradskih autobusa. U projektu Dolina vodika Sjeverni Jadran do kraja projekta (2029) bi se u zemljama članicama projekta (Hrvatska, Slovenija I talijanska autonomna pokrajina Friuli-Venezia-Giulia) trebalo proizvoditi 5000 tona vodika godišnje pa je u tom kontekstu ova količina koja bi se proizvodila u Rijeci itekako značajna. Doduše INA ne sudjeluje u tom projektu I bez ove njene proizvodnje Hrvatska neće značajno doprinijeti ovom cilju.
Koliko je danas zeleni vodik cjenovno konkurentan konvencionalnom vodiku i što je potrebno da postane komercijalno konkurentniji?
-Zeleni vodik nije cjenovno konkurentan konvencionalnom vodiku proizvedenom iz prirodnog plina. Ali i ne treba biti – zeleni vodik se ne predlaže radi cjenovne konkurentnosti nego radi dekarbonizacije energetskog sektora. Zbog toga razliku u cijeni između zelenog I konvencionalnog vodika treba gledati kao cijenu dekarbonizacije. S toga je pravo pitanje jesmo li mi kao društvo ili pojedinci spremni platiti taj trošak? Da bi zeleni vodik postao komercijalno konkurentniji potrebno je smanjiti troškove njegove proizvodnje I to I kapitalne I operativne troškove. Kapitalne troškove znači da bi trebalo značajno smanjiti cijenu elektrolizatora (a to za sada izgleda uspijeva samo Kini). A operativne troškove znači da bi trebalo smanjiti cijenu zelene električne energije. Konkurentnost se može povećati ili s poticajima za njegovu proizvodnju ili s još veći penaliziranjem proizvodnje ugljikovog dioksida, ali to nas vraća na ono pitanje o spremnosti plaćanja cijene dekarbonizacije.
Koja bi prema Vašem mišljenju trebala biti glavna primjena zelenog vodika u Hrvatskoj – promet, industrija, energetika ili neki drugi sektor?
-Prva primjena zelenog vodika u Hrvatskoj bi trebala biti u industriji jer bi tu doprinos dekarbonizaciji bio najveći. U Hrvatskoj su dva velika proizvođača I korisnika vodika – INA I petrokemija u Kutini koji proizvode I troše oko 70.000 tona vodika godišnje I koji bi mogli biti pri korisnici zelenog vodika. Ali tu se vraćamo na prethodno pitanje o konkurentnosti. Sljedeća moguća primjena vodika bi treble biti u prometu i to u prvom redu u gradskim autobusima, a zatim kamionima I vlakovima. A nama u Dalmaciji bi moglo biti interesantno korištenje vodika kao goriva za brodski prijevoz na pr. za katamarane. Proizvodnja vodika elektrolizom vode mogla bi koristiti I energetskom sektoru (u Hrvatskoj energetski sektorom se smatra proizvodnja, prijenos I distribucija električne energije) za balansiranje mreže čime bi se mogao povećati udio proizvodnje električne energije iz varijabilnih obnovljivih izvora energije (sunca I vjetra).
Koliko je razvoj infrastrukture, posebno za skladištenje, distribuciju i punjenje, trenutačno ograničenje za razvoj vodikovog tržišta u Hrvatskoj?
-Nepostojanje infrastrukture je nesumnjivo jedan od glavnih razloga zašto nemamo vodika u Hrvatskoj. Ali tu imamo tzv. Kokoš ili jaje problem. Nemamo korisnika vodika jer ne postoji infrastruktura opskrbe vodikom. Na pr. nemamo automobile na vodik jer ne postoji nijedna punionica vodika. S druge strane nitko neće proizvoditi I distribuirati vodik kad nema korisnika/potrošača, tj. nitko neće raditi punionicu vodika kad nema automobila/vozila koji bi tu punili. Upravo iz tog razloga EU je uvela koncept dolina vodika kroz koji se istovremeno financira I proizvodnja I korištenje vodika.
Može li Hrvatska zbog svog geografskog položaja i potencijala obnovljivih izvora imati značajniju ulogu u regionalnom razvoju proizvodnje i korištenja zelenog vodika?
-Mogla bi naravno, ali treba imati hrabrost i viziju. Hrvatska je još 2022. napravila strategiju za vodik koja je postavila dosta visoke ciljeve – 30% vodika u energetskom miksu do 2050. Ali neke zemlje imaju znatno ambicioznije ciljeve – na primjer Čile koji namjerava iskoristiti svoj geografski položaj I potencijal obnovljivih izvora energije za proizvodnju zelenog vodika I zatim iz tog vodika proizvoditi methanol I amonijak za izvoz I tako se pozicionirati kao glavni izvoznik ovih globalno važnih kemikalija.
Ali mora se naglasiti da je Hrvatska na primjer vrlo pametno iskoristila svoj geografski položaj za LNG terminal I onda magistralni cjevovod prema Europi čime se za EU otvara alternativni pravac opskrbe plinom. Ali Hrvatska je otišla korak dalje I taj cjevovod će biti spreman eventualno jednog dana transportirati I vodik prema Europi. Dakle, imamo potencijal postati I izvoznik.
Koje su najveće prepreke razvoju vodikovog gospodarstva u Hrvatskoj u ovom trenutku?
-Već smo spomenuli glavne prepreke – cijena I nepostojanje infrastrukture te potreba za istovremenim razvojem proizvodnje I korištenja vodika.
Ali moram spomenuti da ne volim izraz “vodikovo gospodarstvo” (direktan prijevod s engleskog "hydrogen economy") iako je jedan od autora ovog izraza moj mentor pokojni prof. Veziroglu, koji je s grupom od desetak znanstvenika iz cijelog svijeta 70-ih godina prošlog stoljeća postavio temelje te hydrogen economy (za što je bio I nominiran za Nobelovu nagradu za ekonomiju). Ali taj izraz implicira da bi cijelo gospodarstvo ii barem veći dio trebalo biti pogonjeno vodikom. A vodik bi zapravo trebao samo omogućiti šire korištenje obnovljivih izvora energije iz kojih se prvo proizvodi električna energija koju naravno možemo koristiti direktno. Vodik bi služio za pohranu energije I za one primjene gdje se električna energija ne može koristiti direktno ili gdje vodik pruža određene prednosti na pr. vrijeme punjenja ili težina spremnika). Stoga je možda bolji naziv Hydricity Economy dakle gospodarstvo u kojem su vodik I električna energija glavni energenti (a kojeg je predložio prof. David Scott, također jedan od romantičara vodika).
Što bi država i industrija trebale napraviti u sljedećih nekoliko godina kako bi se stvorilo održivo tržište zelenog vodika?
-Hrvatska sama po sebi to vjerojatno nikad neće napraviti - mi ćemo slijediti ono što se događa u EU. Prije nekoliko godina EU je donijela strategiju za vodik. Na žalost njeno provođenje ne ide baš kako je bilo zamišljeno I zato se zacrtani ciljevi s vremenom smanjuju. Tako će vjerojatno biti I s Hrvatskom strategijom za vodik. Ali vodik bi također mogao imati ulogu u smanjenju ovisnosti o uvozu plina i nafte što bi u današnjoj geopolitičkoj situaciji s ratovima u Ukrajini I Iranu, trebalo biti itekako važno.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....