Ovih dana u vinogorju Jezero grožđa ima na pretek, a u velikom dijelu Hrvatske ga je trećina do dvije trećine manje nego lani.
Na prvi pogled riječ je o paradoksu, no Ante Zloić, vlasnik i direktor Vrgorka Vinarije d.o.o. iz Vrgorca i Vina Delmati d.o.o. iz Dubrovnika, objašnjava da je riječ o posljedici različitih hidroloških uvjeta.
-To nije proturječje nego hidrologija: polje ima vodu, krš je nema. U sušnoj godini ovo vinogorje proizvodi suprotno od nacionalnog prosjeka, i to je nešto što bi u normalnom sustavu bila prednost, a ne problem, kaže Zloić.
Umjesto toga, dodaje, svake se jeseni ponavlja ista slika.
-Vinogradar stoji uz punu prikolicu, vinarija računa koliko još stane, a rasprava se svede na pitanje hoće li netko otkupiti. To je pogrešno pitanje. Pravo pitanje glasi zašto otkup ne pokriva trošak nikome - ni onome tko prodaje, ni onome tko kupuje.
Vinogorje Jezero prostire se preko Općine Pojezerje, Grada Ploča i Grada Vrgorca, odnosno preko Dubrovačko-neretvanske i Splitsko-dalmatinske županije. Vrgorka Vinarija u toj cjelini otkupljuje grožđe od 105 malih vinogradara.
-Kao vinarija koja u toj cjelini otkupljuje grožđe od 105 malih vinogradara, dužni smo na to pitanje odgovoriti brojkama, uključujući i onima koje nam ne idu u prilog, ističe Zloić.
Hrvatska nema višak vina
Prema podacima Međunarodne organizacije za lozu i vino, Hrvatska je u 2025. proizvela 699 tisuća hektolitara vina, a potrošila 937 tisuća. Razlika je pokrivena uvozom od 300 tisuća hektolitara, dok je izvoz iznosio 31 tisuću hektolitara.
-Uvozimo, dakle, gotovo deset puta više nego što izvozimo, a uvoz pokriva trećinu svega što se u zemlji popije, upozorava Zloić.
Kako navodi, zemlja koja popije trećinu više vina nego što ga proizvede ne može istodobno imati višak vina.
-Ono što ima jest domaće grožđe koje se ne može prodati po cijeni po kojoj je proizvedeno, dok se police pune vinom koje je jeftinije. To su dvije posve različite dijagnoze i traže dva posve različita lijeka.
Ista sirovina, ista cijena za vinogradara, ali za trećinu niža za vinariju
Kao primjer Zloić navodi Sjevernu Makedoniju, ujedno najvažniju zemlju iz koje Hrvatska uvozi vino. Ta je zemlja 15. srpnja objavila službene otkupne cijene za ovu berbu: vranec 21,8 denara, a smederevka 20 denara po kilogramu, odnosno 35 i 32 centa.
-Mi smo prošle godine kooperantima plaćali prosječno pedeset centi, kaže Zloić.
Razlika, međutim, prema njegovim riječima, ne znači da tamošnji vinogradar zarađuje manje. Uz cijenu koju mu plati vinarija, država mu isplaćuje dva do tri denara po svakom kilogramu predanom registriranoj vinariji te 40 do 48 tisuća denara po hektaru, odnosno 650 do 780 eura.
-Pri prinosima usporedivima s našima to je dodatnih petnaest do dvadeset centi po kilogramu. Makedonski vinogradar tako dolazi do otprilike istog iznosa kao i naš oko pedeset centi, objašnjava.
Razlika je, dodaje, u tome tko taj iznos plaća.
-Njihova vinarija za istu sirovinu izdvaja gotovo trećinu manje nego naša, a ostatak dolazi iz proračuna. To nije pitanje marljivosti nego konstrukcije sustava.
Zloić pritom naglašava da ne tvrdi da je itko prekršio propis, nego da razliku treba ispitati.
-Za to postoji postupak pred Europskom komisijom koji pokreće grana, a ne pojedinačna vinarija.
Istodobno, upozorava da ni cijena od 50 centi nije dovoljna.
-Mi imamo i vlastite vinograde i točno znamo što nas košta kilogram grožđa kad se uračuna sve, uključujući i stalno i povremeno zaposlene radnike – osamdeset centi. Vinogradar koji kaže da mu se proizvodnja ne isplati nije u krivu i nema mu potrebe objašnjavati suprotno.
Zato su, kaže, odlučili povećati otkupnu cijenu.
-Kooperantima podižemo otkupnu cijenu s pedeset na šezdeset pet centi, dakle za trideset posto, uz jedan uvjet: viša kvaliteta grožđa, uz naš nadzor u vinogradu.
Prema njegovim riječima, to nije ustupak, nego način izlaska iz postojećeg kruga.
-Kilogram bolje kvalitete vrijedi više zato što vino koje iz njega nastaje vrijedi više na polici. Sve ostalo je preraspodjela istog, premalog iznosa.
Poseban problem, smatra Zloić, jest način na koji se koriste sredstva namijenjena vinskom sektoru.
Vinska omotnica, europski novac namijenjen upravo ovom sektoru, iznosi 10,41 milijuna eura godišnje. U financijskoj godini 2025. iskorišteno je 18,29 posto, a godinu prije 54 posto. U dvije godine u europski proračun vraćeno je 13,36 milijuna eura, a kada se uračuna obvezno sufinanciranje, sektor je ostao bez 25 do 30 milijuna eura ulaganja.
-Taj podatak nije naša procjena. Iznesen je na povjerenstvu Ministarstva poljoprivrede i javno ga je objavila Hrvatska poljoprivredna komora, ističe Zloić.
No, smatra da je od same iskorištenosti važnije pitanje kako su mjere postavljene.
-Omotnica ima tri mjere: ulaganja u vinarije, restrukturiranje vinograda i promidžbu na tržištima izvan Europske unije. Sve tri pretpostavljaju proizvođača s vlastitim vinogradom ili vlastitim izvozom.
Problem je, upozorava, što otkup grožđa od kooperanata u sustavu potpora ne postoji kao kategorija.
-Otkup grožđa od kooperanata jedina djelatnost koja stotine malih vinogradarskih obitelji drži u poslu – u sustavu potpora ne postoji kao kategorija.“
Zloić to sažima vrlo jednostavno:
-Država i Europska unija podupiru onoga tko obrađuje svoje. Onoga tko otkupljuje tuđe ne vide. A upravo o njemu ovisi hoće li grožđe ostati na trsu.
Na to se nadovezuje i pitanje posjeda i vlasništva, koje smatra jednom od najvećih slabosti hrvatske poljoprivrede.
-Sam kriterij ‘onaj tko obrađuje svoje’ pritom otvara najveću ranu hrvatske poljoprivrede – neriješeno pitanje posjeda i vlasništva.
Velik dio zemlje koja se desetljećima obrađuje nema uređen vlasnički list, a bez toga nema ni prijave na potporu ni ozbiljnog poslovnog planiranja.
-Tako se dogodi da najmanji vinogradar, onaj kojemu je potpora najpotrebnija, do nje ne može doći iz razloga koji s vinogradom nema nikakve veze. Govorimo i iz vlastitog iskustva: i sami vodimo spor oko posjeda i vlasništva s Republikom Hrvatskom.
I banke gledaju istu statistiku
Na problem otkupa, prema Zloiću, nadovezuje se i financiranje vinarstva.
-Vinarstvo je za financijski sektor loša kategorija. Statistika grane je slaba, prosjeci su loši, i posljedica je da se pojedinačan projekt – bez obzira koliko bio uređen, s kolateralom i s kupcima – ne uspijeva razlikovati od tog prosjeka.
Problem vidi i u tome što financijski sustav ne prati specifičnost poslovnog ciklusa vinarija.
-Ni razvojna banka ni poslovne banke nemaju instrument koji bi vinariju gledao onako kako je treba gledati: kao posao u kojem između plaćanja grožđa u listopadu i naplate vina prođe godina i pol.“
Posljedica je, kaže, da vinarija koja želi povećati otkup mora to učiniti vlastitim novcem.
-Vinarija koja želi otkupiti više mora to učiniti iz vlastitog kapitala.
Kao drugačiji primjer navodi Sjevernu Makedoniju, gdje su ovog rujna najavili olakšano kreditiranje vinarija kako bi povećale otkup.
-Ista godina, isti problem, dva posve različita odgovora.
Što radimo sami
Zloić naglašava da od države i institucija ne traže nešto što sami nisu pokušali napraviti.
-Ne tražimo ništa što prethodno nismo pokušali sami. U šest godina od kupnje Vrgorke iz stečaja u ovaj je projekt uloženo više od deset milijuna eura – u vinograde, u podrum, u opremu i u zalihu. Nitko drugi u ovom kraju to nije napravio.
Tržište vina
U međuvremenu se promijenilo i tržište vina.
-Danas 78 posto svega vina prodanog u Hrvatskoj čine bijela vina, a Dalmacija je zemlja crnih sorti.
Zbog toga su u berbi 2025. prvi put u povijesti vinarije proizveli više bijelog nego crnog vina.
-A dio toga je bijelo vino dobiveno od crnih sorti, takozvani blanc de noirs, koji je još u podrumu. To nije trik nego odgovor: isto grožđe, ista berba, drugi postupak i vino koje tržište traži, a ne vino koje smo navikli raditi.
Za Zloića je upravo to primjer da se sektor može prilagođavati brže nego sustav.
-Sektor se može prilagoditi brže nego okvir oko njega. Tehnologija, sorte i stil promijenili su se u jednoj berbi. Mjere potpore nisu se promijenile u deset godina.
Podrum na desetini kapaciteta
Vrgorka danas, kaže Zloić, raspolaže prostorom za znatno veće količine.
-Naš podrum danas radi na desetini onoga što može primiti. To nije priznanje neuspjeha nego najprecizniji opis problema koji imamo.
Problem, tvrdi, nije nedostatak grožđa.
-Ono što ga dijeli od punog nije grožđe jer grožđa u ovom kraju ima, ove godine više nego igdje u Hrvatskoj.
Prema njegovim riječima, postoje četiri ključna problema: uređeni odnosi između vinogradara i vinarije, obrtni kapital za otkup, banka koja u vinarstvu vidi posao, a ne rizičnu kategoriju, te tržište na kojem se domaći proizvođači ne natječu s proizvodom koji je jeftin zato što razliku cijene plaća netko treći.
Zloić ističe da problem nije ostao samo na razini razgovora između vinarije i pojedinih proizvođača.
-Prije deset dana sjeli smo sa svih 105 vinogradara koji nam predaju grožđe i rekli im otvoreno ono što stoji na kraju ovog teksta, da ove godine, bez osiguranog financiranja, otkupa neće biti.
Kaže da su očekivali ljutnju, ali da je razgovor završio dogovorom o zajedničkom organiziranju.
-U tijeku je osnivanje udruge vinogradara Pojezerja, Ploča i Vrgorca, koja će prema tijelima vlasti nastupati jedinstveno i u svoje ime.“
Takvo organiziranje, smatra, važno je i zbog mogućnosti zastupanja interesa vinogradara.
-Vinogradar pojedinačno nema s kim razgovarati. Nema ga tko pozvati na povjerenstvo, nitko ga ne broji kad se mjeri iskorištenost sredstava, i ne može pokrenuti nijedan od postupaka koji u ovom tekstu spominjemo – jer se svi pokreću preko udruženja proizvođača, a ne pojedinačno.
Zbog toga, dodaje, zahtjevi koji slijede nisu samo zahtjevi jedne vinarije.
Četiri stvari koje traže vinogradari
Prvi zahtjev odnosi se na način ugovaranja otkupa.
-Da se prijeđe s jednogodišnjeg otkupa na višegodišnje ugovore s unaprijed poznatom cijenom i odredbama o kvaliteti. Mi ćemo takve ugovore potpisati prvi i objavljivati svoje planirane količine prije berbe, a ne poslije.
Drugi se odnosi na vinsku omotnicu.
-Da otkup grožđa od kooperanata postane prihvatljiva kategorija u vinskoj omotnici, i da se omotnica potroši. Povjerenstvo za izmjene pravilnika već zasjeda. Nije potreban novi novac – potrebno je da se postojeći ne vraća Bruxellesu.“
Treći zahtjev odnosi se na financiranje.
-Da razvojna banka dobije instrument za financiranje otkupa poljoprivredne sirovine, prilagođen ciklusu u kojem se sirovina plaća u listopadu, a proizvod naplaćuje godinu i pol kasnije.
Takav instrument, tvrdi, danas ne postoji.
-Vinarija koja želi otkupiti više to mora učiniti iz vlastitog kapitala, a to je kapacitet koji se troši, ne obnavlja.
Četvrti zahtjev odnosi se na sustav potpora u državama iz kojih Hrvatska uvozi grožđe i vino.
-Da se ispita sustav potpora u zemljama iz kojih uvozimo grožđe i vino. Postupak pred Europskom komisijom postoji, ali ga ne može pokrenuti ni jedna vinarija ni jedna lokalna udruga – podnosi se u ime grane, preko nacionalne strukture koja za to ima težinu.
Zloić kaže da su spremni sudjelovati u takvom postupku.
-Spremni smo u tome sudjelovati podacima, troškom i vlastitim knjigama.
Na kraju, Zloić izravno govori o onome što vinogradari u ovom trenutku najviše žele znati: hoće li Vrgorka ove godine otkupljivati njihovo grožđe ?
-Moramo biti izravni, jer bi sve manje od toga bilo neodgovorno prema ljudima koji ovo čitaju. Ove godine ne planiramo otkup grožđa. Ne zato što ne bismo htjeli, nego zato što ga u ovom trenutku nemamo čime platiti.
Naglašava da problem nije u nedostatku prostora.
-Prostora ima, vidjeli ste, podrum je na desetini kapaciteta. Problem je u financijskom ciklusu vinarstva. Svaki kilogram grožđa plaća se odmah, a vino iz njega naplaćuje se godinu i pol kasnije, dok nam u podrumu već leži više od milijun litara iz prethodnih godina. Zbog toga bi otkup bez osiguranog financiranja, imao ozbiljne posljedice, kaže.
-Otkup bez osiguranog financiranja značio bi pretvoriti sav raspoloživi kapital u vino koje leži. Vinarija koja to učini jednom prestaje biti otkupljivač zauvijek, a to bi bilo najgore što ovom kraju možemo napraviti.
Odluka će, kaže, ovisiti o tome hoće li se financiranje osigurati.
-Ako se financiranje otkupa osigura, otkupit ćemo onoliko koliko nam ono dopusti, i objavit ćemo to istoga dana. Ako se ne osigura, otkupa neće biti. Bolje je da se to zna sada u rujnu nego u listopadu.
Za vinogradare je, smatra, pravodobna informacija ključna.
-Vinogradar koji na vrijeme zna na čemu je može potražiti drugog kupca ili sam preraditi. Onaj koji to sazna prekasno neće imati nijednu od te dvije mogućnosti, i to je jedina stvar u cijeloj ovoj priči za koju odgovornost ne možemo prebaciti na nekog drugog.
Zaključak je, kaže Zloić, jednostavan.
-Grožđe u vinogorju Jezero ove godine nije višak. Ono je jedina sirovina u Hrvatskoj koja je u sušnoj godini dobro rodila. Ako ostane na trsu, problem nije u klimi, ni u vinogradaru, ni u vinariji.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....