Solinska udruga roditelja djece s poteškoćama u razvoju “Moje dijete” Solin, u čijem je članstvu više od dvjesto obitelji iz cijele Splitsko-dalmatinske županije, već deset godina provodi projekt “TI si uz MENE!”, koji je najvećim dijelom financiran od Ministarstva znanosti i obrazovanja.
Riječ je o pomoćnicima u nastavi koji su potpora učenicima s teškoćama u razvoju da što lakše i učinkovitije savladaju svakodnevne odgojno-obrazovne aktivnosti. Pomoćnici u nastavi pomažu tako u zadacima koji zahtijevaju komunikacijske, senzorne i motoričke aktivnosti učenika, pomažu mu pri kretanju, u uzimanju hrane i pića, u obavljanju higijenskih potreba tijekom svakodnevnih školskih aktivnosti ako je djetetu to potrebno, kazuje nam Ljubica Milković, voditeljica ove solinske udruge koja djeluje već 19 godina.
Brojni problemi
- Do danas je spomenutim programom obuhvaćeno 49 učenika, neki i više godina, koji su pohađali redovite osnovne i srednje škole i specijalizirane ustanove koje provode djelatnost odgoja i obrazovanja, a u nadležnosti su Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike i Ministarstva zdravstva.
Do danas smo zapošljavali 60 pomoćnika u nastavi i jednog stručno komunikacijskog posrednika, dok trenutno zapošljavamo devet pomoćnika u nastavi preko ugovora o radu na određeno vrijeme i jednog preko studentskog ugovora – kaže nam voditeljica udruge, ukazujući dalje na rast broja učenika s teškoćama.
- Važno je istaknuti činjenicu da se iz jedne školske godine u drugu sve više povećava broj učenika s teškoćama u razvoju koji trebaju podršku pomoćnika u nastavi ili stručnog komunikacijskog posrednika, međutim naš sustav, odnosno država, nije još riješila njihov status, pa svaku godinu roditelji, pa tako i svi mi, strepimo hoće li projekt proći, hoćemo li iznaći sredstva za njihov rad, za njihove plaće - veli nam tako Ljubica Milković, ističući da je i ovo jedna od prilika da ponovno daju potporu stalnom zapošljavanju pomoćnika u nastavi i apeliraju na državne institucije da shvate koliko je to važno.
- Pomoćnici se već godinama nose s brojnim problemima unutar sustava koji ne prepoznaje važnost njihova rada. To najbolje potvrđuje činjenica da Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike još uvijek nije odredilo kvalifikacijsku oznaku njihova zanimanja u registru Hrvatskog kvalifikacijskog okvira – napominje voditeljica udruge u čijim smo se prostorima sastali tako s nekoliko roditelja, članova ove udruge, kao i četiri pomoćnice u nastavi u ovoj školskoj godini.
- Moji problemi sa sustavom kreću već od vrtićke dobi, kada je mom Petru bilo određeno da možemo provoditi 30 minuta dnevno u vrtiću, to je bilo prestrašno – veli nam Marijana Ivanović, majka 14-godišnjeg Petra, dječaka s Down sindromom koja se, kaže, nije prestala boriti sa sustavom, pa potvrđuje koliko su pomoćnici važni za njihovu djecu.
- Danas moj Petar pohađa posebnu skupinu u OŠ kralja Zvonimira u Solinu i ima pomoćnicu koja ga prati od 2. razreda, za nju je neizmjerno vezan, a ja joj neizmjerno vjerujem.
Neprocjenjive osobe
Budući da Petar ima višestruke teškoće, potrebna mu je pomoć i kod penjanja uz stepenice, kod odlaska u WC, kod hranjenja... U skupini je koja broji šest učenika. Pomoćnica mu daje sigurnost, prepoznaje specifične trenutke koji se događaju kod njega, ona ima veliku ulogu u njegovom školovanju i životu općenito.
Jako sam zadovoljna radom u toj skupini, puno se radi i Petar odlično napreduje, a stručna služba nam je na raspolaganju. Smatram da bi svaki pomoćnik u nastavi trebao imati stalni ugovor, veću i bolje plaćenu satnicu – smatra mama Marijana i ističe:
- Oni nisu samo pomoćnici, oni su njegovatelji našoj djeci, oni ih štite, pomažu im. Bojim se da će se, ako se ova situacija nastavi, sve teže netko odlučiti na ovaj posao i onda ćemo biti u velikim problemima – smatra Petrova mama, a isto tako prisnažuje i Anita Milovac, majka djevojčice Sare koja boluje od rijetkog Phelan McDermid sindroma i pohađa školu u Centru za odgoj i obrazovanje “Juraj Bonači” u Splitu.
Neriješen status
- Pomoćnici su naša produžena ruka i dajemo im punu podršku u borbi za njihov status. Kad imate osobu s kojom i vi i dijete “kliknete” u svakom pogledu, onda je to neprocjenjivo.
Anđelka Radić je majka 13-godišnjeg Duje, dječaka koji ima Down sindrom i koji kao i Sara pohađa COO “Juraj Bonači”.
- Zahvalna sam ovoj solinskoj udruzi jer mi je ukazala na neke bitne stvari još od vrtićke dobi. Duje nema problema u interakciji i socijalizaciji, ali bi bez pomoćnika ipak teško funkcionirao, a inače ga dijeli s još jednim dječakom.
Nadamo se da će sustav prepoznati važnost djelovanja pomoćnika i konačno im riješiti status. Njihovo iščekivanje je i naše iščekivanje jer ne znamo kako bismo funkcionirali bez njihove pomoći – poručuje i mama Anđelka.
Voditeljica Udruge predstavila nam je i četiri pomoćnice u nastavi koje ove godine rade s njima u udruzi.
- Zadovoljna sam jer radim posao koji volim, koji je plemenit i pun empatije, ali nisam zadovoljna kada je u pitanju naš općeniti status i vrednovanje našeg rada. Ništa nije napravljeno po tom pitanju da imamo zanimanje, kao i svako drugo, da imamo ugovor na određeno vrijeme. Plaćamo edukacije, stalno se usavršavamo, a one uopće nisu provedene kroz sustav.
Kad dođemo na Zavod za zapošljavanje ovo zanimanje ne postoji, deklariraju nas kao njegovatelje, učitelje djece s invaliditetom – objašnjava nam Mia Bartulović, koja od 2013. radi kao pomoćnik u nastavi u COO-u “Juraj Bonači”.
- Završila sam gimnaziju, studirala pravo, i uvijek se usavršavam kroz stalne edukacije. Međutim, završetkom školske godine naš radni odnos završava i svako ljeto smo prisiljene prijaviti se na Zavod za zapošljavanje. I svake godine smo iznova u iščekivanju hoće li projekt proći ili ne, i hoćemo li i u sljedećoj godini biti učeniku potpora.
Nemamo riješen status i nemamo stalna primanja, satnica nam je 25 kuna, što je ispod minimalne studentske satnice, tako da kada je riječ o području naše županije, status nam uglavnom ovisi o udruzi preko koje smo angažirani. Stoga smo zaista zahvalni našem poslodavcu, udruzi “Moje dijete”, što svake godine uspješno aplicira na natječaj Ministarstva znanosti i obrazovanja i time nam omogućavaju zapošljavanje, a djeci s teškoćama našu pomoć – govori Mia Bartulović.
Iste probleme navodi i Marija Martinić Vidović, koja treću godinu kao pomoćnica u nastavi radi u COO-u “Juraj Bonači”.
Sretni i nasmijani
- Naši radni sati i sati učitelja ne određuju se na isti način. Tako se, primjerice, pomoćniku koji je u školi od 8 do 12.20 sati računa kao da je radio četiri sata, dok se učitelju istovremeno računa da je proveo pet sati na nastavi jer naš sat traje 60 minuta, a njihov 45, kao da nismo u istom razredu – objašnjava Marija. I Ivana Korolija, koja od rujna prošle godine radi u Centru “Slava Raškaj”, također se i u budućnosti vidi u ovom poslu jer ga, kaže, uistinu voli, ali ipak se, kao i kolegice, nada skorom rješavanju statusa.
- Ispunjena sam na kraju dana i sretna kada vidim da su i oni sretni i nasmijani – prisnažuje i Ivana, a podršku svojim kolegicama došla je dati i studentica Marina Vrdoljak, koja kao pomoćnica u nastavi radi u OŠ “Dugopolje”.
- Iz godine u godinu se nadamo konačnom rješavanju navedenih problema te stalnom zapošljavanju pomoćnika u nastavi i stručno komunikacijskih posrednika jer bismo na taj način dobili educirane i sigurne zaposlenike.
Naime, zbog nesigurnosti jedan dio njih samo privremeno radi na ovim poslovima što dovodi u neprilike škole, ali i udruge. Sreća je da imamo pomoćnice koje, unatoč diskriminaciji koju doživljavaju unutar sustava, i dalje s ljubavlju i entuzijazmom obavljaju svoj poziv – poručila je voditeljica Udruge Moje dijete Solin.
