Žuri se Cetini. Čula da se kraj Omiša uskoro otvara veliki most pa pohitala da ne zakasni. Da stane u prvi red i napravi se važna. Jer da nije nje, ne bi ni mosta bilo.
Stojimo i gledamo je. Ne primjećuje nas. Hladno je, a njoj to paše. I snijeg se s Mosora spušta. Pleše oštrim vlaškim zrakom. Neuhvatljiv je. A nama svejedno. Nismo zbog njega tu.
Most nas zanima. A ovakvog, eno ga pred nama, smije se i zove nas da priđemo, da se ne bojimo, nema nadaleko. Da smo svugdje bili, rekli bismo nigdje, ali u Hrvatskoj svakako.