Put preko Orsule, slično kao i park Orsula koji je opet oživio, ima jedan od najljepših pogleda na Grad. Mirno je, tiho, promet je davno zatvoren i ostala je samo šetnica kojom se koriste mnogi Dubrovčani, ali i stranci. Obično u predvečerje ili rano ujutro u ljetnim mjesecima.
Zastavu ispara vjetar
Otišli smo se prošetati u doba kad je bilo teško očekivati čeljad, u kasnijim jutarnjim satima, kad su temperature već dobrano prelazile 35 Celzija. Polovica je kolovoza, žestina ljeta je na svom vrhuncu. Čim smo stigli, kraj Belvedera nas je prestigao putnički autobus crnogorskih registarskih oznaka i krenuo u smjeru Dupca. Pogledali smo se, izgledalo je kao da je pogriješio izlaz iz Grada. Uskoro se vratio istim putem, ali ne zato što je falio, nego zato što je malo dalje proširenje na kojem se i autobus može okrenuti u smjeru Grada.
Prošli smo pored nekadašnjeg ‘Mačkograda’, dijela žbunja u kojem je nekada živjelo na desetine mačaka koje su ljudi hranili i napravili im kućice, ali na koje su volonteri upozoravali da se mora ugasiti. U međuvremenu se to i dogodilo, na sreću po mačke koje su ondje ugibale na razne načine, najviše od divljih životinja i pregažene. Koliko smo uspjeli vidjeti, sad su ondje samo četiri kućice, a od mačaka smo vidjeli njih tri. Sve tri bile su previše divlje da bi nam se približile. Jedna je s nama pojela malo sendviča. Nisu izgledale neuhranjeno, ali vrlo nepovjerljive prema čovjeku.
Malo dalje označen je put za Park Orsulu, do koje se može doći brdskom stazom. Nismo se zadržavali, nego krenuli dalje do proširenja. Ondje smo zatekli dva Dubrovčanina, znamo se svi iz Grada, Mladena Prkuta i Boža Sentića. Došli su provjeriti stanje hrvatske zastave na spomeniku stradalim domobranima koje su 1944. ubili partizani kad su ušli u Dubrovnik. Oni redovno brinu o stanju spomenika i zastave, koju ponekad razderu jaki vjetrovi, pa postave novu.
Svake godine u listopadu održava se komemoracija za 13-toricu okrutno ubijenih mladih Konavljana koje su partizani bacili niz 50-metarsku liticu na Orsuli. Taj zločin bi možda ostao i nepoznat da jedan od pripadnika hrvatske vojske koji je bio s njima prije pogubljenja nije uspio izmaknuti groznoj sudbini, kojoj ipak nije umakao njegov brat. Njihovi potomci žive i rade u Dubrovniku, napominju Mladen Prkut i Božo Sentić iz Udruge ‘Hrvatski domobran Dubrovnik’, spominjući se i zločina na Daksi i na drugim mjestima diljem naše županije.
Žica je i za one koji se boje visine
Malo prije lokacije gdje su skončali ubijeni mladići i spomen ploče rastegnut je lanac koji spriječava prolaz bilo kojem vozilu, osim biciklistima koji također vole ovu stazu za napravit đir. Šećući dalje, vidjeli smo da je dosta zapuštena u smislu da okoliš nije pokošen, ali je pogled na Lokrum i Grad i dalje nevjerojatan. Čak i nama koji smo navikli i uživamo u njemu svaki dan.
Tko ne voli visinu, bolje mu je da se ne nadviruje nad ogradu, a ako ne volite iznenađenja, nemojte dirati ni jarkoljubičaste plodove kaktusa kojih na desetine vabi svojim bojama neoprezne prolaznike, koji su barem pola ure vadili trnje iz radoznalih prstiju.
Pred kraj puta, prije Dupca i crkvice Gospe od Obrane, susreli smo skupinu turista koji su veselo dijelili iskustvo ziplinea kojim su se upravo spustili. Krešo Plazibat iz DUtheWirea ne skriva zadovoljstvo svojim poslom:
- Sve je počelo 2020., a žica je izgrađena 2019. - kaže suvlasnik tvrtke i prvi ‘letač’ na žici.
- Prvi sam je testirao kad smo je postavili - kaže uz osmijeh. - Zanimljivo je i zabavno - tvrdi, a mi mu vjerujemo na riječ.
- I ako se bojite visine, to je nešto za vas. Pogled i doživljaj je opuštajući, tako da spuštanje ziplineom svi završe veselo - rekao nam je Krešo. Na pitanje kako im je tu na putu od Orsule, odgovara: ‘Prekrasno’.
- Puno naših ljudi ovuda šeta, džogira ili vozi biciklu, mnoge smo upoznali jer je to najčešće ista ekipa. Održavamo ovaj dio puta, a ljudi iz Hrvatskih cesta urede onaj makadamski dio uz magistralu. Bitno je da je uredno i da nema otpada. Puno nas stranaca pita može li se ovim putem doći do Grada i mnogi se oduševe pa krenu pješice, što spominju i u recenzijama - naglasio je u društvu svog kolege Luke Kraljića.
Na povratku smo se još malo divili našem neponovljivom biseru u tisućljetnim zidinama i izbjegavali kaktuse koji nam ni inače nisu bili dragi, a sad pogotovo. Sreća pa su neki spremni za sve situacije i nose pincetu sa sobom.
Gdje god se okreneš...
Taman smo mislili sjesti na motor i vratiti se u Grad, kad smo ugledali Afroamerikanca kako po onom zvizdanu slikava Grad i uživa u pogledu. Robert Cottingham došao je s obitelji prvi put na odmor u Dubrovnik iz New Jerseya. Puno je slušao od prijatelja i poznanika o našem gradu jer sve više Amerikanaca posjećuje ovaj kraj. Štedjeli su i odlučili se za putovanje u kolovozu. Otkad je na odmoru, svako jutro je koristio za šetnju ovih dijelom grada. Voli istraživati pa je tako otkrio i stari karavanski put preko Orsule. Taman se spustio s brda. Htio je doći do već stoljećima razrušene crkvice svete Orsule, ali se vratio s pola puta i odlučio se za đir prema Dupcu. Vrućina mu nije smetala, kaže da je u New Jerseyu slično pa su navikli...
- Grad vam je predivan, gdje god se okreneš, sve je prelijepo - kaže simpatični Amerikanac s ogromnim osmijehom na licu. Nije to ni čudno jer dolazi iz države koja je među ostalim saveznim državama najgušće naseljena. Njezin broj stanovnika dva i pol puta premašuje broj stanovnika Hrvatske.
- Je li se ime vaše države i na vašem jeziku kaže ‘Croatia’? - zanimalo je našeg simpatičnog sugovornika. Odmahnuli smo glavom i poučili ga, a on je brzo svladao riječ ‘Hrvatska’. Sa ‘Sjedinjenim Američkim Državama’ je išlo malo teže.
Rastali smo se u želji da se jednom opet sretnemo, jer Cottinghamovi planiraju opet doći u Dubrovnik u koji su se zaljubili.
