‘Ko nije operira kolina ili kuk, ne triba mu igrat‘: ovo su najstariji dalmatinski nogometaši, prosjek im je 75 godina!

Ako u sebi nemaš tri strana tijela, ne trebaš ni igrat. Tko nije operira kolina, kukiće ili eventualno kralježnicu, tome nema mjesta u našem klubu – viče s gol-linije Ognjen Dragović, sedamdesetosmogodišnji čuvar mreže "crvenih".

Uz "plave", podgrupa zajedničkog malonogometnog kluba "Maslina" iz Ploča u čijim redovima vjerovali ili ne, igra eminentan broj "staraca" čiji je prosjek negdje oko sedamdeset pet godina. I za sebe kažu, da su najstariji nogometaši u Dalmaciji, ali i Hrvatskoj.

E dobro ste pročitali, čovjek s osamdeset manje dvije godine, brani "crvene" od "plavih" i bome u tri zadnje utakmice manje je primio golova negoli je u jednoj Livaković protiv Engleza. Odnosno više se angažira na golu nego hrvatski navalni reprezentativac Petar Musa na Rujevici protiv Gordi Albiona.

Igrači od imena

Upravo radi te "utakmice života", eto nas u opuzenskoj sportskoj dvorani na revijalnom nogometnom nadmetanju za koje ni uho nije čulo, ni oko vidjelo. Sve redom igrači od sedamdeset i naviše godina.

– Šta se čudite. Ajde majke ti, mi igramo dok god u nama ima "damara". I nije ovo nikakva revijalna utakmica koju spominješ. Ovde se igra svaki petak u 18.30 sati. To je naš termin u dvorani i nikada ga nismo priskočili. Ima od toga preko četiri desetljeća.

– Dodaj, dodaj meni… šta se kilaviš – prekine kratko razgovor osamdesetogodišnji Niko Ujdur, jedan od dvojice najstarijih igrača "Masline", prožimajući se kroz redove "crvenih" ka Harry Kane u hrvatskom šesnaestercu. Koji kolosalni dribling. Ipak malo je falilo. Lopta je prošla pored desne stative.

– Jaki su oni. Sve su to igrači s imenom i prezimenom u nogometnom svijetu. Nego nisam ti ispriča najbitniju stvar. Vidiš – tuče se desnicom u prsa, ja ti se svaki petak kada izlazim iz kuće sa sportskom torbom, skoro da moram skrivat. Znaju me pitat na ulici; a di ćeš Niko? Šta ću im reći, nego evo nosim unuku opremu, ide na trening nakon škole – smije se Ujdur na vlastiti račun čiji će se zadnji udarac itekako pamtit. Posebno onaj koji je dobio loptu tamo di muškarce najviše boli.

– Riješi je i babu i dicu. Sada mu više ta stvar i ne triba – glasno će Branko Barbir, tajnik kluba koji nam onako usput iz VAR sobe, govori o pravilima "njihova" nogometa.

– Ovdje nema suca. Ako ‘ko kaže da je faul, mi mu virujemo. A ako se onaj drugi uskomeša, e onda ide VAR. Tu vam sjedi malo starija ekipa – šali se Branko sa svojim kolegama s najpoštenijeg dijela sportske dvorane, gdje još sjede Ivo Nikolac te Leo i Tomislav Beidenegl.

– Gol – zakucao je Ivan Erceg za vodstvo "plavih". U tom slavljeničkom metežu, malo tko je primijetio da je s druge strane terena na tribine ušetao Abdulah Glaviškić. Bivši nogometaš "Borca" iz Travnika i živuća legenda "Neretvanca" iz Opuzena. Je da je na štakama, ali srce vuče ka najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu.

Slomljeni članak

– Sada mi je osamdeset i do prije dvije godine bio sam aktivan. Međutim, slomio sam članak, pa ne mogu više. Nisam član Pločana, ali volim doći kada mogu – ne skida pogled s lopte ovaj pasionirani navijač Neretvanca, pa nam se sve činilo ka da će u tili čas uskočit u teren, bez ili sa štakom. Posebno nakon što je Vlado Grbavac pospremio loptu iza vratara Ivice Marevića i ponovo vratio "crvene" u igru.

A u igru je ušetao, istina s longetom na nozi i Ivan Batinović. Priča sama za sebe, kažu nam u dvorani. Taj je primio 23 narkoze i još igra.

Ovaj rođeni sportaš sa sedamdeset četiri godine na leđima  svoju je karijeru počeo kao ragbijaš, nastavio kao košarkaš, vaterpolist, maratonac i, na koncu, nogometaš. Usporedo s nizom sportova, Ivo se borio i s operacijama. Dvadesetak operativnih zahvata je iza njega – što bruh, što križni ligamenti, sepsa, kralježnica, srce… i, na koncu, da ne zaboravimo, puknuta noga.

– Je tako. Evo ovde – spušta Ivo čarapu da nam pokaže mjesto loma dok istodobno sliježe ramenima sav zajapuren, nakon što je nakratko zamijenjen na terenu.

– Prošao sam svašta, ali isto sam svakog petka tu. Grmjelo, sijevalo, eto me, volim sport unatoč godinama. Puno naših vršnjaka, čim ih malo zaboli, prekida sve aktivnosti. Meni je osobno sport produžio život, stoga i danas, unatoč svim bolestima, i dalje igram. Što sam stariji, mislim da bih mogao, kao i većina ovih ovdje, komotno sutra ići igrat u Hajduk – svjestan je Ivan svojih mogućnosti, ali i Hajdukovih slabosti.

– Ajde..., ajde... goool – poveli su "plavi" 2:1. Nedugo zatim plava perjanica Ranko Batinović postigao je pogodak za vodstvo "plavih" 3:1.

– Noge su im se zalipile. Šta čekate. Idemo, idemooo – deru se sa "crvene" klupe. Faul, srušen je na centru terena Stanko Klarić (67). Jedan od mlađih igrača crvene momčadi.

– Točno me u ranu potega – pokazuje Klarić ožiljak od operacije desnog kuka. Inače, Stanko je podrijetlom iz Vareša, a tijekom sedamdesetih igrao je za juniorsku momčad Sarajeva.

Najpoštenije je neriješeno

– Igrao sam cijeli život. Bilo je loših i dobrih dana, ali nogomet je, barem u mom slučaju, moja prva ljubav. A to što se tiče godina, to je manje važno. Pogledajte samo te "momke", svakom od njih garancija tri puta produživana, a opet igraju. To je naša "mladost" – na poluvremenu će Klarić.

Drugo poluvrijeme donijelo je totalni preokret. U samo nekoliko minuta nastavka Ivan Ostojić snažnim udarcem dva puta je matirao protivničkog golmana i "crvenima" donio izjednačenje, odnosno 3:3. S tim rezultatom je utakmica završila.

– Pošteno – dodaje Ivo Nikolac iz VAR sobe. Ovo je bila "mirnodopska tekma".

– Uff – odmahuje rukom – znalo je i zaiskrit na terenu. Svaka je naša utakmica visokog rizika. Bar po pitanju zdravlja. To što psuju mater, oca i sve živo i ne neživo, to je normalno, jer kad sve završi zajedno se družimo uz obid ili piće. Što je najvažnije, još znamo za koji klub igramo i na koji gol moramo pucat. Evo pitajte našeg selektora, ako mislite da ne govorim istinu – upućuje nas Nikolac na osamdesetogodišnjeg Tomislava (Tomija) Beidenegla.

Živuće legende koja i danas sa svojom momčadi putuje na gostovanja kod svojih vršnjaka u Crnu Goru i Osijek. Igrali su i u Rijeci, samo je dobar dio te generacije pomro, pa više nemaju s kim igrati. Istina i Crnogorci i Osječani su mlađe momčadi, pa Pločani nerijetko i izgube utakmice. Ali, po Tomijevu mišljenju, važno je sudjelovati.

Zato se odma na prvu vidi da je čovjek od struke. Zna znanje, kako bi se reklo.

– Dva puta sam operira kuk, pa ne igram već nekoliko godina. Najvažnije nam je sada pojačati ekipu, s par stariji od osamdeset. Zato što su ti stariji bolji i odgovorniji od ove mlađarije od sedamdeset ili, ne daj Bože, šezdeset godina. Ti još nemaju iskustva – ironično će Tomi, imenujući svog vršnjaka Niku Ujdura, igračem utakmice. Nakon čega su se terenom prolomili stihovi pjesme Olivera Dragojevića, odnosno njihove himne; "Kad mi dođeš ti" posebno refren "… sva patnja i bol života mog će proć… i kao svi počnemo mi mirno živjeti".  

Rekli bismo pomalo ganutljivo. Bar nama, dok se svi ostali uglas smiju, samo vaš reporterski dvojac očito ozbiljno shvaća ovu njihovu "sprdačinu". Ali vjerujte nam sasvim opravdano. Jer ono što smo vidjeli na terenu bio je pravi "torpedo" u nogama tih, sramota me napisati, "staraca" kada vidimo kako igraju bolje od upola mlađih, da ne kažem, profesionalnijih malonogometaša.

A ta imenica "torpedo", zapravo je početak cijele ove naše reportaže.

U biti, sve je počelo u Pločama, kada je skupina tadašnjih osnovnoškolaca i prijatelja osnovala ekipu pod ovim imenom koja označava podvodni projektili ili onu ribu drhtulju. Potom su igrali na raznim turnirima i u tadašnjim "divljim ligama".

Najveći suparnici

– Bili smo jaki. Ostavljali srce na terenu – prisjeća se i danas aktivni član "Masline" Mladen Dugandžić Tica.  Posebno jedne anegdote koja se i danas prepričava.

– Igrali mi protiv Jadrana. I tijekom utakmice kada smo ih "torpedirali", naš današnji selektor Tomi u žaru igre povikao je "dat ćemo im duzinu". Tadašnji profesor Tonći Barbir, tada igrač Jadrana, sutradan je pozvao njegova oca Gabru na razgovor zbog, kako se tada smatralo, nedoličnog ponašanja njegova sina – i sada se Tica smije tim događajima i rivalitetu koje je vladalo. Posebno protiv "Borca" koji im je bio najveći suparnik.

Krajem šezdesetih ekipa mijenja ime u "Ekipa 7". Te narančaste sokolske majice s velikom sedmicom na prsima postale su prvi prepoznatljivi dresovi u neretvanskom kraju. A malo kasnije strah i trepet svim protivnicima. Pod tim imenom osvajani su brojni turniri i trofeji, pa stariji Pločani i danas pamte jednu od najuspješnijih generacija.

S vremenom je stiglo i vrijeme komercijalizacije sporta. Prvu reklamu na dresovima igrači su, kažu, praktički napravili sami – na majicama su ispisali riječ "SODAR". Što je natjeralo vlasnika tvornice da ekipu počasti gajbom sokova.

– Kasnije, negdje 1978. godine naša se ekipa, sada pod imenom "Banka" natječe u novoformiranoj malonogometnoj ligi. Nedugo zatim zovemo se "Monako" i igrali smo na turnirima u Pločama, Vrgorcu, Metkoviću i susjednoj Hercegovini.

Kako su godina prolazile, igrači su dolazili i odlazili. Razlozi su bili različiti. Ali jedno je pravilo ostalo. Na prvom mjestu su ostale ljudske i karakterne osobine i da se uklopi u prosjek momčadi, a tek onda nogometno umijeće.

A da ne govorimo kako su se vrata širom otvarala onima koji su imali posebnu pjevačku sposobnost. E tada smo postali MNK "Maslina". Mislim da vam je jasno na što vas to drvo asocira – tvrdi ovaj jedan od tek nekolicine njih koji su od "Torpeda" došli do tog svetog stabla koje, zahvaljujući iznimnoj sposobnosti regeneracije te dubokom razgranatom korijenskom sustavu i otpornosti na sve bolesti, može doživjeti duboku starost.

Prvi termini 1982. godine

I ono što je još važno objasniti, zašto Pločani igraju u Opuzenu. Posebno mjesto u povijesti ovog kluba zauzima ta 1982. godina. Tada je "Maslina" dobila svoje prve termine za trening u tek izgrađenoj sportskoj dvorani u Opuzenu. Istodobno postaje jasno da treba napustiti ozbiljno natjecateljsko igranje.

– Nogomet je dobio novi oblik. Dogovoreno je rekreativno igranje između "crvenih" i "plavih". Tako je nastao termin koji će obilježiti i živote i generacije igrača; svaki petak od 18.30 do 19.30 sati.  

Četrdeset četiri godine kasnije taj termin i dalje traje. Mada su kasnije i Ploče dobile svoju dvoranu, ostali smo dandanas vjerni Opuzenu. Jer to više nije dvorana za nogomet. Ona je postala naš život – zaključio je Tica pomalo romantično priču o klubu, njegovim igračima, mladosti i starosti ili priču od jednom životu koji je niknuo u Pločama i već više od pola stoljeća živi u Opuzenu.