Prije tri dana, 13. rujna, oko 23 sata, 23-godišnjem Karlu P. (podaci poznati redakciji) pozlilo je u obiteljskoj kući u Donjem Lapcu.
Oko devet sati navečer otišao je spavati. Nakon dva sata probudio se, otišao u WC i odjednom osjetio slabost. Sjeo je na stolicu, a onda je izgubio svijest. Pao je na pod i udario glavom, u lijevi gornji dio sljepoočnice.
Roditelji su ga pronašli i probudili. Ležao je na podu još oko dvije minute, dok nije došao k sebi. Nekoliko minuta kasnije ponovno se onesvijestio, a taj put bez svijesti je bio oko 15 sekundi.
Mlad je i zdrav, nikad prije toga nije imao nikakvih zdravstvenih problema. Odmah su nazvali 112 i 194.
U tom je trenutku za Karla i njegove roditelje počelo 36 sati neizvjesnosti, bez sna i bez jasnog odgovora što mu se zapravo događa. Od Donjeg Lapca i vožnje preko brda prema ekipi hitne pomoći, preko zadarske bolnice i višesatnog čekanja, pa sve do splitske Hitne, cijela se priča pretvorila u iscrpljujuću potragu za odgovorom i liječničkom pomoći.
– Roditelji su odmah zvali Hitnu. Prva tri pokušaja nisu prošla jer uopće nismo imali signal. Kasnije su nam u Hitnoj objasnili da je moguće da signal iz Bosne ometa poziv. Ne znam jesmo li uopće uspjeli dobiti 112, ali 194 smo dobili tek iz trećeg pokušaja. Nakon toga su nas preusmjerili dalje, vjerojatno prema Korenici, odakle su poslali tim hitne pomoći – govori mladić koji živi na relaciji između Podstrane i Donjeg Lapca, općine na istoku Ličko-senjske županije uz granicu s BiH, gdje ima obiteljsko gospodarstvo.
Prema zadnjem popisu, ta općina ima 1366 stanovnika, ali nema vlastitu ispostavu hitne pomoći. Hitnu medicinsku pomoć na području županije organizira Zavod za hitnu medicinu Ličko-senjske županije, a punkt pripravnosti vezan je uz Korenicu, koja je 40 kilometara daleko!
– U Donjem Lapcu prije je bilo vozilo hitne pomoći, ali ga svakih nekoliko godina maknu pa ga nakon nekog vremena ponovno vrate. Tamo postoji ambulanta u kojoj rade dva liječnika i medicinske sestre, ali samo tijekom dana. Kad su poslali ekipu iz Korenice, rekli su nam da krenemo prema njima, pa su me otac i majka ukrcali u auto i krenuli prema Korenici, preko brda. Vozili smo se 45 do 50 minuta, sve dok se nismo susreli s ekipom hitne pomoći na području Kamešnice, na cesti između Korenice i Donjeg Lapca – govori Karlo.
Nasred ceste Karla su prebacili u vozilo hitne, gdje su mu izmjerili EKG, puls i razinu kisika u krvi. Na EKG-u su mu utvrdili atrijsku fibrilaciju.
– Doktor mi je rekao da je to karakteristično za starije ljude i da to za mene, s 23 godine, jednostavno nije normalno. Iskreno su nam savjetovali da idemo u Zadar, jer tamo imaju dežurne kardiologe. U Gospiću, kako su mi objasnili, nema dežurnog kardiologa. Tamo bi me zaprimio internist i promatrao me cijelu noć, sve dok ujutro ne dođe kardiolog. Nakon toga više nismo znali što učiniti: ići prema Gospiću, čekati da nas prvo odvezu tamo, ili odmah krenuti prema Zadru ili Splitu – govori nam mladić.
Da priča bude još gora, u tom su trenutku shvatili da nemaju dovoljno goriva.
– Benzinska pumpa u Donjem Lapcu radi samo do podne, a mi smo bili usred noći. Počeli smo računati dokle uopće možemo stići, hoćemo li uspjeti stići do Gospića ili ćemo imati dovoljno goriva za Zadar. Na kraju smo posudili auto od bake i djeda, koji također žive u Donjem Lapcu. Njihovim autom krenuli smo prema Zadru.
Karlo je stigao u zadarsku bolnicu u 3 sati i 17 minuta. U bolnici je prošao trijažu i zaprimljen je u ambulantu. Ponovno su mu obavili EKG, taj put bez uočenih odstupanja. Kisik u krvi i krvni nalazi također su bili uredni. Liječnik ga je pregledao i ispitao o događaju, nakon čega je upućen na rendgensko snimanje glave, prsa i srca, te je potom smješten na promatranje.
– Oko šest sati došao je doktor koji me je zaprimio i rekao da se na snimci vidi neka linearna transparencija. Rekao je da bi to mogla biti krvna žila, ali i napuknuće lubanje, pa bi htio napraviti CT kako bi bio siguran. Ubrzo nakon toga došla je nova smjena i promijenili su se doktori i sestre. Par puta sam pitao medicinske sestre kada ću biti naručen. Svaki put su mi rekle da one s tim nemaju ništa, da će ih iz CT-a pozvati kad se oslobodi mjesto i da je velika gužva. Govorile su mi da sjedim i čekam. I tako sam čekao – opisuje Karlo.
U međuvremenu ga je pregledala još jedna liječnica, provjerila je reflekse i neurološko stanje te rekla da je, što se tiče nje, slobodan. On je i dalje čekao CT. Oko 13 sati drugi liječnik otpušta ga kući.
– Pitao sam ga: "Ali, doktore, što je s CT-om? Cijelo jutro čekam CT." On me je pitao: "Ma koji CT?"Ispalo je da uopće nisam naručen na CT i da nigdje ne piše da mi treba. Rekao sam mu da mi je doktor koji me ujutro zaprimio rekao da moram na CT i da ga cijelo jutro čekam. Na kraju sam došao na red. Napravili su mi CT, a dvadesetak minuta kasnije doktor mi je rekao da je sve u redu i da sam slobodan – prisjeća se.
Dok je čekao, Karlo je dobio temperaturu od 38 stupnjeva. Unatoč tome, pušten je kući. I dalje ga je boljela glava i bilo mu je mučno, iako se relativno dobro osjećao. Tek mu je kasnije majka rekla da ga, po njezinu mišljenju, s temperaturom nisu trebali pustiti kući, osobito nakon stanja u kojem je stigao.
– Roditelji su me čekali od tri sata u autu ispred bolnice. Nismo spavali gotovo 36 sati. Razmišljali smo o tome da odmah odemo u Split po drugo mišljenje, ali smo zbog umora ipak krenuli kući. Srećom, kad sam se probudio, više nisam imao glavobolju, mučninu ni temperaturu. Jedino sam bio nekako lagan na nogama i nisam se osjećao sigurno dok hodam. Zato sam ipak potražio pomoć na splitskoj Hitnoj, jer nakon svega nismo bili sigurni što učiniti – govori nam mladić.
U Splitu su mu ponovno snimili EKG i rekli da je sve u redu, odnosno da mu je srce zdravo. Prethodni EKG, snimljen u vozilu hitne, pokazalo se, bio je loše snimljen i pogrešno očitan.
Za nesvjesticu su mu objasnili da se takve sinkope događaju ljudima njegove dobi, osobito noću pri naglom ustajanju. Nakon punih 36 sati, njegova je priča, srećom, završila bez većih posljedica. Ali ostaje pitanje svega onoga kroz što je prošao čovjek koji je samo tražio liječničku pomoć.
– Nakon svega što sam prošao, od one noći kada me je otac vozio prema hitnoj preko brda, stvarno više ne znam što bih rekao ni mislio. Kada si toliko daleko i znaš da pomoć ne može doći odmah, osjećaš se potpuno bespomoćno. Samo razmišljaš o tome što bi bilo da ti je stvarno nešto ozbiljno. Dok hitna dođe po tebe i dok te odveze do najbliže bolnice, može biti kasno. I to me najviše plaši.
Pitanja o ovom slučaju poslali smo Zavodu za hitnu medicinu i Općoj bolnici Zadar. Odgovore ćemo objaviti kad ih dobijemo.
{infobox–gray_full}633521{/infobox–gray_full}
{infobox–gray_full}633522{/infobox–gray_full}
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....