"Slobodnoj" je osamdeset, a njemu cijelo stoljeće. Jedan od najvećih urednika Novine svih vremena nepravedno je ostao u sjeni legendarnog Joška Kulušića, a iza njega je jednako značajan trag.
Sibe Kvesić (100) udario je temelje Slobodnoj Dalmaciji kakvu danas poznajemo. Da nije imao petlju suprotstaviti se čak i Partiji koja ga je zbog poslovne smjelosti pozivala na odgovornost, pitanje je bi li Novina danas uopće bila na životu, jer bi bez promjena za koje je zaslužan šjor Sibe izgubila tržišnu utakmicu. A on je, Sibe Kvesić, još 1955. shvatio da novine ne smiju biti agitprop, već glas naroda. I da se ne rade za političare, nego za čitatelje.
Kvesićevih deset godina na čelu Slobodne Dalmacije, od prvog srpnja 1955. do prvog srpnja 1965. godine, mandat su za pamćenje. Preuzeo je "Slobodnu" s 4800 primjeraka i tendencijom pada tiraže, a nasljedniku na mjestu glavnog urednika Hrvoju Baričiću predao ju je s 33.000 prodanih kopija. Tiražu je uvećao sedam puta!
Kako mu je to uspjelo? Ćakulajući svojedobno s mojom sićušnošću, kazao je da je doveden na mjesto glavnog i odgovornog urednika sa zadatkom da spasi "Slobodnu" od gašenja. Da, dobro ste pročitali, splitskoj novinskoj kući sredinom pedesetih išlo je tako loše da je stečaj bio izvjestan, a to se u planskoj ekonomiji rješavalo tako da se gubitaš koji je završio u bankrotu pripoji "zdravom" kolektivu, točnije zagrebačkom Vjesniku. "Slobodnoj" su bili namijenili mjesto podlistka zagrebačkih novina, no takav je scenarij izbjegnut zahvaljujući uredniku s vizijom.
Shvatili ste što je za Split i Dalmaciju napravio veliki Sibe Kvesić: "Slobodna" će u lipnju napuniti osamdeset godina, a Vjesnik je odavno pokojni. Ne da Vjesnik nije morao spašavati "Slobodnu", nego je naša novinska kuća kroz svoj dugi vijek često spašavala druge koji su joj se pripajali, ne bi li se tako sačuvala radna mjesta i ugled posrnulih ili, bolje rečeno, loše vođenih projekata.
Splićani i Vlaji
Formula spasa koju je za "Slobodnu" na samrti primijenio Kvesić svodila se na dvije riječi: dalmatinska novina. "Slobodna" će, planirao je i realizirao drug Sibe, preživjeti jedino ako je kao svoju prigrli cijeli zavičaj: stanovništvo od Paga i Lukovog Šugarja do rta Prevlaka. Ona za Dalmatince mora postati kohezijski faktor poput Hajduka koji je poništio razlike između otočana i primoraca, Splićana i Vlaja, gospara i mandrila...
S vječnima; Hajdukom i "Slobodnom", Dalmacija se izliječila od kampanelizma. Više nije bilo važno tko je glavni, Zadar ili Split, niti se odricala posebnost Šibeniku i Dubrovniku, Zagori i škojima. Sve boje, mirisi, okusi Mediterana na kopnu i moru, od 1955. i dolaska Sibe za kormilo novinskog broda nalaze se među stranicama vremešnog dnevnika. "Kruv, kava i Slobodna" - to je koncept koji je ponudio Sibe i koji je do dandanas uza sve tehnološke i ine državne i društvene transformacije i dalje živ. Baš kao i najstariji naš urednik - Sibe Kvesić.
On će uvesti rubrike u novinu koja je sličila, a često i bila običan politički pamflet. Sibe će rasplesti dopisničku mrežu po kojoj je "Slobodna" postala prepoznatljiva u cijeloj Jugoslaviji i odabrati kadar koji će ostvariti njegovu ključnu zamisao: donošenje brzih i točnih informacija i iz najmanjeg mjesta i sela u Dalmaciji, i to tako da se kroz njih ćuti duh podneblja.
Sive, suhoparne vijesti, pisane u prvom licu množine po obrascu "mi gradimo prugu, pruga gradi nas", zamijenile su štorije od krvi i mesa iz naših malih mista: vrckaste bilješke, reportaže, ćakule... Uz Novinu se konačno moglo opustiti i nasmijati, razveseliti.
Umjesto glavešina iz Komiteta, glavni protagonisti postali su radnici, ribari, težaci, osobenjaci i oriđinali, svi koji su mogli ostaviti timbar Dalmacije na stranicama Novine koja je zbog toga preskočila Klis, pa se vinula dalje diljem regije.
S Brača se javljao već spomenuti Joško Kulušić, iz Dugopolja Vlado Caktaš, pero su naoštrili Joško Frančeski, Miljenko Smoje, Marin Kuzmić, Ivo Boko, Edo Pezzi, Mladen Mateljan... Stvarao se "dream team", koji će to zaista postati u vrijeme rukovođenja Ilije Maršića koji će mrežu dovesti do savršenstva, tim talentiranih žurnalista zbog čijih je tekstova "Slobodna", koju su mislili ugasiti, postala melem za Dalmatince u Zagrebu i drugdje izvan zavičaja.
Dokopati se primjerka Novine značilo je ćutiti mirise juga i tamo gdje je sunce između magle i oblaka jedva promolilo glavu. Dalmatinski dnevnik imao je tada samo dvanaest stranica, ali ih se iščitavalo do posljednjeg slova. "Slobodna" je, kako je to zamislio Kvesić, postala dio identiteta Splita i Dalmacije. Tko ju je nosio pod rukom, bio je južnjak i kao takav nije ni morao izgovoriti njezino ime na kiosku, već samo ono: "Dajte mi Novinu."
I nije samo Kvesić "Slobodnoj" dao prepoznatljivost učinivši je lepršavom, duhovitom, šarenom, već je u socijalizmu odlučio voditi redakciju po tržišnim postulatima. Doslovno je nadgledao svako prodajno mjesto, iz mjeseca u mjesec preispitivao situaciju na svakom kiosku; tražio odgovore na pitanja zašto se negdje prodaje više, a drugdje manje primjeraka.
Špijuni su mu s terena dojavljivali zašto na određenim pozicijama prodaja ide dobro, a drugdje zapinje, što je bio znak da prodavača valja stimulirati. Kakva uravnilovka, kakvi bakrači, ako misliš od provincijskog listića napraviti Novinu, onda valja ljude dobro platiti; razmišljao je poslovno Kvesić, i nije se prevario. Tamo gdje su prodavači dobili koji dinar više, tiraža bi dodatno porasla, a "Slobodnu" bi se izlagalo na najvidljivijem mjestu, iznad konkurencije. Sve to polako je dovelo do toga da su novinari postali kremom društva; zasluživali su u Kvesićevoj "Slobodnoj" ugled i odličan materijalni status. Iz današnje perspektive, bila su to vremena za kojima se samo može uzdisati.
Kaićeva škola
Kad je prodajna mreža dovedena u red, Kvesić je novinarsku profesiju uzdigao na pijedestal. Do tada su u redakciji glavnu riječ vodili štampaduri, no on je uspio uvjeriti kolektiv da dobre novine nema bez neposrednih proizvođača vijesti. Zato je redakciju od tek dvadeset i pet ljudi odlučio povećati, i to tako da kroz novinarsku školu obrazuje kadar na kojem će u budućnosti počivati "Slobodna", pred koju su se, zbog stalnog rasta tiraže i konkurencije, postavljali sve teži zadaci. Novinarsku školu sjajno je vodio Duško Kaić, čiji će sin Srđan, također kao vrstan novinar, kasnije jedan dio karijere provesti upravo u Slobodnoj Dalmaciji.
Kaići nisu jedini gdje je ljubav prema profesiji prešla s oca na sina, ostala u obitelji. Umirovljeni novinar, naš poznati glazbenik i slikar Igor Brešan zet je Sibe Kvesića. Reći će nam da je Sibe strašno teško podnio lom u "Slobodnoj" 1993. godine; kada je, nakon što je grubo ugušen štrajk novinara, ovom medijskom kućom zavladao Miroslav Kutle, produžena ruka vlasti.
Upravo ono što je Kvesiću uspjelo, a to je koliko-toliko otrgnuti novine od slijepog političkog diktata i staviti ih u službu javnosti, Kutle je poništio približavajući ih tadašnjoj HDZ-ovoj vrhušci. Vrijeme je pokazalo da se proces koji je Kvesić započeo, ipak, ne može zaustaviti: pretvorba Slobodne Dalmacije sudski je poništena, a mali dioničari primjereno obeštećeni. "Slobodna" je od tada promijenila dva privatna vlasnika, a onaj koji ju je tržišno postavio na noge samo deset godina nakon Drugog svjetskog rata još je među nama.
Zato, sretno i berićetno šjor Sibi iza kojega je cijeli vijek, kao i njegovoj i našoj Novini, dami koja puni ciglih osamdeset. I još se ne da jer su joj korijeni duboko usađeni. Znao je šjor Sibe da sunce majke Dalmacije najbolje grije i da će "Slobodna" najbolje uspijevati u svom prirodnom okruženju.