"Što to ima u ljudima tužno, da ulaze u tuđe živote...”, uvodni su stihovi jedne stare pjesme koja govori o ljudskim sudbinama. Ne, u moj život nisu ulazili takvi ljudi zlih namjera. Nego je ušla ljubav za fotografijom i pisanom riječi. Opredjeljenje za novinarstvo.
Nije jednostavno jedan cijeli, dugi životni vijek pretočiti u neku vrst autobiografske priče, a da se pritom ostane vjeran činjenicama, neopterećen suvišnim emocijama. Jer, u mojoj 92. godini života moguće su i kojekakve stranputice.
Pitaju me kako sam izdržao tako dugo u ovoj profesiji i zar mi nije dosta? Ne, nije. Pa to je samo život, u kome mi je, ruku na srce, pomogao i sport. Desetak aktivnih sportskih godina imalo je učinka i na moju “konstituciju”. I zadnje dvije, tri godine, dale su mi još više pouzda...