Danas je točno 79 godina od pokolja 69 civila iz Mravinaca i Majdana, koji su na području današnjeg Splita 3, u tadašnjem Splitskom polju, počinili pripadnici njemačke 7. SS divizije “Prinz Eugen”.
Toga 27. rujna 1943. Josipa Crnkovića od smrti je spasila samo činjenica što je imao 13, a ne 14 godina, jer su Nijemci iz skupine zarobljenih mještana Mravinaca i Majdana izdvojili i pobili sve muškarce od 14 do 60 godina. Upravo je Josipov otac vodio pregovore s njemačkim oficirima da poštede život makar ženama i djeci: tim pregovorima nije uspio spasiti život sebi i drugim muškarcima, ali jest svom sinu.
Naš novinar Damir Pilić s tada 83-godišnjim Crnkovićem razgovarao je 2003. godine, na 70. godišnjicu pokolja. U cijelosti prenosimo taj intervju.
Pokolj u Splitskom polju tek je jedan od niza ratnih zločina koji su u rujnu 1943. vojnici 7. SS divizije “Prinz Eugen” počinili nad civilima podmosorskog kraja, u kratkom intermezzu između kapitulacije Italije i njemačkog ulaska u Split. 83-godišnji umirovljeni inženjer Josip Crnković – koji je radni vijek proveo kao radnik i rukovoditelj “Dalmacijacementa” – tih se dana javno prisjeća, kako kaže, iz želje da se razjasne neke povijesne nedoumice vezane uz taj zločin.
– Lani sam čitao izvještaje s obilježavanja godišnjice pokolja pod Kamešnicom, pa sam vidio da novinari nagađaju tko su počinitelji, spominju se i četnici... – kaže Crnković na početku razgovora, te odmah ističe: – Kratko i jasno: to su bili njemački vojnici 7. SS divizije “Prinz Eugen”.
Možda je do zabune došlo zato što su počinitelji pokolja, prema iskazima preživjelih, govorili hrvatskim jezikom?
– Naravno da su govorili hrvatskim jezikom, odnosno srpskim, kad su to bili Nijemci iz Banata, folksdojčeri.
Možete li nam rekonstruirati događaje iz tih dana, koji su završili pokoljem civila iz Mravinaca i Majdana?
– Koji dan ranije, početkom rujna 1943., kapitulira Italija. U tom trenutku Nijemci svoju 114. diviziju drže na liniji Zadar–Knin, a SS diviziju “Prinz Eugen” na liniji Metković–Mostar, tako da Nijemci nisu imali svojih jedinica između Knina i Mostara. Nakon kapitulacije Italije, oba njemačka komandanta pozivaju Talijane da se predaju njima, a ne partizanima, kako partizani ne bi došli do talijanskog oružja. I tada se u Mostaru od divizije “Prinz Eugen” formira bataljunska grupa “Hildenbrandt”, s majorom Petersenom kao zapovjednikom.
Što je bio njihov zadatak? Kako su završili u Mravincima?
– Iz Zagreba su dobili deset transportnih aviona da se iz Mostara prebace u Sinj, zarobe Talijane i uzmu im oružje, te krenu za Split. I oni su krenuli iz Sinja za Split, ali je 4. bataljun 1. puka divizije “Prinz Eugen” u Dicmu naletio na partizansku zasjedu: tu je bio jedan bataljun 3. dalmatinske brigade koji je razbio Nijemce. To je bilo 9. i 10. rujna, a Nijemci su tek 14. rujna uspjeli iskrcati 2. bataljun 1. puka. S njima je bio i ustaški ministar Edo Bulat, koji je nakon ulaska Nijemaca u Split trebao formirati civilnu vlast u gradu.
Možemo li se vratiti na taj okršaj u Dicmu? Kažete da je tu bio razbijen jedan bataljun divizije “Prinz Eugen”?
– Dalmatinski partizani su u Dicmu desetkovali taj njemački bataljun. Mene je mater taman poslala u Sinj po kruv, i kad sam prolazio most u Dicmu, vidim ispod mosta tri reda mrtvih tijela. Kasnije sam vidio izvještaje njemačkih oficira, po kojima je tu ubijeno 300 Nijemaca. A cijeli bataljun je brojio 800 ljudi, tako da su tu Nijemci izgubili 40 posto ljudstva. U vojsci se i gubitak od deset posto ljudstva smatra velikim, pa možete misliti kako su Nijemci doživjeli taj poraz.
Je li to razlog kasnije okrutne odmazde vojnika divizije “Prinz Eugen” nad dalmatinskim civilima?
– Ne znam što im je bio razlog, ali po mojoj ocjeni ta divizija “Prinz Eugen” je bila sastavljena od 15.000 ubojica. I onda se ta divizija dvije godine poslije preda u Bleiburgu i traže da se s njima postupa po ratnom pravu i međunarodnim konvencijama! A oni se toga nisu pridržavali, nego su radili ratne zločine! Samo je njihov general osuđen na smrt, a vojnici su pušteni.
Da se vratimo u 1943. godinu. Došli smo negdje do sredine rujna: Talijani su kapitulirali, u Splitu vlast preuzimaju partizani, ali njemačke snage se približavaju?
– Nijemci su 24. rujna dobili tenkove i tu je došlo do loma: partizani su se morali povući i Nijemci se 26. rujna probijaju preko Mravinaca na Kamen. Dok su prolazili kroz Mravince, partizani su pucali po njima s Mosora, pa je major Petersen stavio nas civile oko sebe, i tako se probio do Kamena. Kasnije sam gledao njegovu zapovijed za taj dan: spominje samo svoje snage i zadatke, a nema ništa o zarobljenicima i postupanju s civilima. Da je Carla del Ponte vidjela tu zapovijed, ne bi mu mogla ništa dokazati.
Vi ste u tom trenutku već zarobljeni?
– Kad su Nijemci osvojili Klis, bombardirali su Solin i Majdan. Mi smo bili u Majdanu, pa nas je otac skupio i doveo u Mravince da nas sakrije. I Solinjani su također pobjegli u Mravince, bilo nas je stotinjak sve skupa. Iskopali smo bunkere kod potoka Trstenik i tu se sakrili. I tog 26. rujna dolazi nam jedna žena, trči i viče: “Biž’te, ljudi, idu Nijemci i kolju!” A moj otac se čudi: “Ma kako kolju, to je civilizirana vojska.” On je bio austrijski vojnik u Prvom svjetskom ratu, pa mu je ostala ta neka vojnička ideja o Nijemcima. I tu su upali Nijemci.
Što se onda dogodilo?
– Uhapse mi oca, a nas odvedu na stranu: mene, tri moja brata, mater i još jednu ženu. Moj otac je mislio da će nas Nijemci željeti ponijemčiti, kao što su nas Talijani htjeli talijanizirati, tako da je zadnje što mi je rekao kad su ga odvodili bilo: “Sine, zapamti da si Hrvat.” I to još pamtim.
Niste više vidjeli oca?
– Moj otac je pregovarao s njima, objašnjavao da među nama nema partizana, kao što stvarno i nije bilo, osim jednoga – sin Stipe Gizdića, ne znam kako se zove. Otac im je tumačio da su to sve obiteljski ljudi, ali nisu ga slušali, jedino je uspio da puste žene i djecu. A sve muške od 14 do 60 godina su odveli na neku livadu, njih 80. Tu noć, s 26. na 27. rujna, odveli su ih na spavanje u Kamen, i onda su ih 27. rujna strijeljali kod bivše Vojne bolnice u Splitu, kod one zgrade “Krstarice”. Na tih 80 zarobljenih civila bilo je samo šest Nijemaca, tako da je njih 11 preživjelo strijeljanje i kasnije su se digli i otišli, a 69 ljudi je ubijeno. Tu su ubili mog oca. Mene je spasilo to što sam imao 13 godina. Da sam imao 14, ubili bi i mene. Dugo mi poslije Nijemci nisu bili ljudi.
A danas?
– Odavno ne mrzim ni Nijemce ni Talijane. Ne mrzim nikoga.
Jesu li SS-ovci iz divizije “Prinz Eugen” imali na terenu kakvu pomoć od naših ljudi?
– U Dicmu su surađivali s ustašama. Pa rekao sam vam da je s njima bio i ustaški ministar Bulat.