Za "gospođu" u godinama, zapravo se odlično drži! I ne samo to, Salona se posljednjih mjeseci svako malo pojavljuje u medijima, često i s prizvukom senzacije. Nema dugo, mogli smo pročitati da posljednja arheološka otkrića stavljaju Salonu uz bok "svjetski poznate Akvileje i Pompeja".
Posljednji nalazi "proširili" su poznate granice prijestolnice rimske provincije Dalmacije, vratili Salonu u fokus javnog interesa, dakle, ne samo arheologa, ali su time ujedno i otvorili staru, bolnu temu – koliko smo zapravo brižni prema tom dragulju svjetske arheologije, da ne govorimo o tome koliko smo uspješni u prezentiranju nalaza koji, kao što Solinjani odavno znaju kazati, u pravilu "izrone" čim bilo gdje po Solinu malo dublje zabiješ motiku ili lopatu.
Pa se uz fascinantni mozaik kod zgrade Pošte, na gradilištu budućeg Kulturnog centra, za nedavnih komunalnih radova naišlo i na ostatke bedema iza hotela President kod komunalni, a ostaci antičke nekropole "ukazali" su se i na gradilištu doslovno preko puta. Isti je razlog usporio i planirane rekonstrukcijske cestarske radove na Širini. Kod Kapljuča je ispod povijesnih naslaga i vegetacije otkriveno i očišćeno više od 90 dužnih metara bedema s četiri kule...
Samo, kakve Salona ima koristi od toga i silnog spominjanja po medijima? Hoće li lokalitet uopće poživjeti i opstati do tada? Ili ćemo baš mi biti njegovi – grobari? Koji će "dati ruke" da se prvorazredni arheološki lokalitet brže pretvori u nešto drugo, evo, recimo, u zonu poslovno-stambenih objekata?!
Navikli smo da se takvi nalazi nakon obrade kod nas uglavnom zatrpaju, vrijedni arhefakti završe u deponiju ili policama muzeja, građani i turisti od toga u pravilu – nemaju gotovo ništa.
Ali, kako kaže pjesma, ipak nije sve tako crno.
Nema dugo, u sklopu ovogodišnje "Noći muzeja" svečano je otvoren zapadni ulaz u arheološki lokalitet Salona, čime je Arheološki muzej u Splitu – inače zadužen za skrb nad čitavim lokalitetom - predstavio i nove sadržaje u "Kući Parać", koju su od Grada Solina ujedno dobili na upravljanje.
Ante Jurčević, ravnatelj Muzeja, zahvalio je u to ime solinskim vlastima, što je još jedan znak da su odnosi na relaciji Muzej-Grad danas posve normalizirani, a znamo da posljednjih godina nije uvijek bilo tako, prije svega zbog slabosti u međusobnoj komunikaciji i pitanja nadležnosti na samom terenu. Jurčević je najavio i da će se "od sada i na ovom ulazu u Salonu nalaziti portir-čuvar".
Posebno je ohrabrujuće te prohladne siječanjske večeri bilo čuti da Grad Solin, u partnerstvu sa Splitsko-dalmatinskom županijom, i uz suglasnost Arheološkog muzeja, priprema projektnu prijavu na natječaj Ministarstva turizma i sporta putem Nacionalnog plana oporavka i otpornosti! Bolje ikad nego nikad, reklo bi se...
A prijava na natječaj, kako je za Noći muzeja otkrio solinski dogradonačelnik Ivica Rakušić, znači da bi i ovom vrijednom, ali u mnogim stvarima zapostavljenom lokalitetu svjetske važnosti ipak trebali svanuti bolji dani: "Planiramo urediti putove kroz Salonu koji su u vlasništvu Grada, zapravo ih rekonstruirati, osvijetliti i staviti video-nadzor kako bi Salona na taj način bila manje izložena vandalizmu", kazao je Rakušić.
Mora se priznati, riječ je o najavi koja je za opstanak ostataka Salone gotovo jednako senzacionalna kao i medijski razvikani nalazi posljednjih mjeseci!
Jer bi se tako napravio važan iskorak u nastojanjima da se stane na kraj devastacijama i vandalizmu svih vrsta, pošto ni ovodobni barbari nisu manje opasni po Salonu od svih onih koji su je u kasnoj antici, ali i kasnije, razarali i rastakali. Ima toga i danas! Od uništavanja ostataka "u prolazu", obijesnog šaranja i razbijanja informacijskih ploča (neke su već nepovratno razbijene, na zgražanje turista!) pa do konstantnog raznošenja preostalih fragmenata stupova i epigrafskih spomenika. Jedan takav primjer smo i fotografski dokumentirali! Kamo sreće da je to jedini takav primjer...
Uostalom, "običaj" razgledavanja Salone po principu samoposluživanja nije od jučer: Dino Demicheli, izvanredni profesor s Odsjeka za arheologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu (on je i vodio radove na čišćenju bedema kod Kapljuča) u svom je radu "Recikliranje antičkih epigrafskih spomenika na širem splitskom području" još 2017. pisao o stoljetnom raznošenju spolija, odnosno dijelova starih građevina, od kojih se neki nalaze čak i u zvoniku sv. Duje u Splitu!
Štoviše, podsjeća prof. dr. sc. Demicheli, splitski arheolog i konzervator Francesco Carrara je u 19. stoljeću sugerirao zemljoradnicima sa solinskog područja da ono što pronađu tijekom obrađivanja zemlje i ugrade u svoje kuće, e kako bi se na taj način sačuvali brojni natpisi, skulpture i reljefi.
Otud i opaska njemačkog putopisca Theodora Schiffa koji je u drugoj polovici 19. stoljeća prolazio Solinom i zapisao: "Skoro u svakoj kući ima mramornih reljefa, rimskih i grčkih natpisa – često i naopako ugrađenih, a preokretnuti mramozni sarkofazi služe seljacima kao kameni stolovi ispred kuća".
Možda i najpoznatiji takav primjer je portretna stela s natpisom ugrađena kod ulaza u rekonstruiranu Gašpinu mlinicu. Materijal iz antičkih dana koristio se i u nadgradnjama kliške tvrđave. Dvadesetak epigrafskih spomenika iz Salone ugrađeno je u zid perivoja obitelji Garagnin-Fanfogna u Trogiru. Epigrafski spoliji iz Salone pronađeni su i na Braču... Uostalom, čitavi spomenici, pa tako i natpisi iz ranijih razdoblja, ugrađivali su se kao građevinski materijal i u bedeme rastuće Salone.
Još 458. godine rimski car Majorijan u svojoj "Noveli o javnim građevinama" ("De aedificiis publicis") komentirao je - podsjeća profesor Demicheli - recikliranje arhitektonske tradicije u samom Rimu: "Dok se pretvaraju da je potrebna kamena građa za javne radove, prekrasne strukture starih građevina se rastavljaju i velebne se stvari ruše kako bi nešto beznačajno bilo popravljeno".
Dok Arheološki muzej slavi 200 godina rada i diči se zbirkom iz Salone, evo kako izgleda nalazište u Solinu, osuđeno na urušavanje i tiho nestajanje
Prof. dr. sc. Demicheli naglašava da je u Saloni i njezinoj najbližoj okolici pronađeno više od 6000 epigrafskih spomenika, većina nadgrobnog karaktera, ali činjenica je da se oni na području Salone - ne mogu razgledati. Većina sačuvanih stela i važnijih sarkofaga, kao i svih drugih nalaza čuva se - u Arheološkom muzeju u Splitu (u muzejsku je zbirku upisano oko 12 tisuća predmeta s područja Salone!). Solinjani zato, uglavnom sebi u bradu, ponekad znaju prigovoriti da se tako i u Londonu i Parizu "čuvaju" nalazi iz Egipta, Grčke i drugih zemalja bogatih poviješću... Ali nije splitski Muzej kriv što Solin nije dosad pokazao ozbiljniju inicijativu ili razradio suvislu ideju da već nekako spriječi doslovno raznošenje ostataka Salone, režući time i vlastiti turistički potencijal, ako baš hoćete.
Ako je i donekle razumljivo da su se kameni ostaci i fragmenti natpisa u prethodnim stoljećima koristili kao nanovo upotrebljivi građevinski materijal (jedan takav natpis dijelom "izranja" i na novoistraženom dijelu bedema, preko puta nalazišta Kapljuč, istočno od amfiteatra), zabrinjavajuće je što raznošenje Salone traje i dandanas! A posjetitelji i slučajni šetači ne znaju i ne mogu znati je li neki natpis ili sarkofag odnesen na rekonstrukciju u Muzej, ili je Nepoznat Netko – a gotovo da nema dijela Salone do kojega se ne može automobilom i ne koriste tu mogućnost samo vlasnici maslinika ili vinograda! - jednostavno pokupio epigrafski spomenik koji mu je iz nekog razloga zapeo za oko. I postao stolić ili samo ukras u dvorištu ili u vinogradu...
To će, baš kao i iživljavanje na zidinama i po informacijsko-interpretacijskim pločama – dvije od kaljenog stakla su s guštom razbijene! - postati nemoguće kad se Salona konačno stavi pod video nadzor. Ili pod bilo kakav nadzor!
Ne treba imati iluziju da će time vandali biti zauvijek obeshrabreni, ali će barem razmisliti je li im pametno biti snimljen u činu devastacije... A onda valjda i kažnjen. Onako kako bi se to dogodilo nekome tko bi, primjerice, pokušao ostaviti neku svoju žvrljotinu na rimskom Forumu ili bilo kojem drugom važnom arheološkom - u pravilu uvijek i kamerama nadziranom - nalazištu u svijetu.
Naravno da je na ulazu u Salonu, koju zaljubljenici u povijest "dijele" prije svega s mještanima koji ondje uzgajaju svoje masline i druge kulture, kao i sa svim Solinjanima koji onuda krate put do kuće, šetačima pasa i rekreativcima, nemoguće postaviti striktnu kontrolu uz naplatu svakog ulaska/prolaska, ali više nadzora ne bi škodilo.
Uz svu posvećenost i profesionalnu brigu koju zaposlenici Muzeja pokazuju godinama, rastakanje Salone je nešto što oni sami ne mogu ni prevenirati ni zaustaviti. Pitanje zaštite Salone nadilazi i financijske mogućnosti Muzeja, koji bi, da nekim čudom i "pliva" u novcu, valjda vjerojatno prvo modernizirao te prilagodio interesu današnjeg posjetitelja i vlastiti postav, možda na tragu onoga što je sa svojom antičkom zbirkom uradio Arheološki muzej u Zadru...
I zato se uzdamo u još bolju suradnju Grada Solina i Muzeja po ovom pitanju. Dobra volja je neosporna, još samo da stignu i kamere! Salona će im stoljećima biti zahvalna.
Ili kako je to kazao solinski dogradonačelnik Rakušić: "Prijavit ćemo ono što se može prijaviti, znam da je sve ovo za našu Salonu malo. Ono što sam uvijek govorio, a do sada se, nažalost, nije ostvarilo, Salona mora biti strateški nacionalni projekt na razini Republike Hrvatske da može dobiti onaj sjaj koji zaslužuje, a dok se to ne dogodi, zahvaljujući ljudima iz Arheološkog muzeja, Turističke zajednice i svima koji rade korake na tom putu, idemo prema tome".
Eto, za početak, neka taj put bude – osvijetljen. Ne znam tko bi mogao imati išta protiv toga.
